Minimalizam je sve češće predmet brojnih rasprava i popisa novogodišnjih odluka. Iako djeluje kao odlična reakcija na inflaciju i druge financijske izazove, postao je i dio estetike koji si mogu priuštiti samo pojedinci. Jesmo li krivo “pokopčali” što minimalizam znači?
Otkako sam počela raditi normalno plaćeni posao, obožavala sam se svaki mjesec na neki način nagraditi. Bila to najdraža krema ili odlične traperice – osjećaj koji sam imala davao mi je osjećaj ponosa što više nemam 400-500 kuna za cijeli mjesec. Mama, napokon sam uspjela.
Iskreno, ne mogu reći da smo ikad bili u teškoj neimaštini, no odgajana sam tako da na neke pricey stvari gledam kao na luksuz i da uzimam ono što je povoljnije, uvijek. Kao mlada žena s vlastitim novcem, nekad sam odlučila baš suprotno, evo, za obilježiti što nisam nikad imala levisice, ili što nisam kupila onaj skupi parfem kojim sam se često išla šprickati u parfumeriju prije odlaska u školu. Dolaskom pandemije, taj se osjećaj intenzivirao. Zaključila sam da ne idem baš nikamo i mogu si priuštiti “onaj cool preparat za svoju semi-valovitu” kosu, da mi ipak treba više trenirki (od one dvije) jer eto, život se preokrenuo i počela sam potpuno mijenjati svoj stil u “sad sam se ustala”.
No postala sam pomalo zabrinuta za potrošnju nakon što mi se osmijeh Marie Kondo jednom pojavio na Netflixu i shvatila da gomilam, ne pazim ništa te da sam grozno ekološki neosviještena. Da ne odvajam otpad i često ako se nešto potrga, jednostavno bacim u smeće i kupujem novo.
Odlučivši biti “bolja ja” koja ne gomila proizvode u ladicama samo zato što su na sniženju ili ne baca stvari samo zato što su malo oštećene – priključila sam se brojnim forumima i grupama na društvenim mrežama koje olakšavaju taj prijelaz iz pomalo nekontroliranog trošenja u odgovorno ponašanje koje ne izlizuje kartice.
I poludjela sam za nekim novim trendom kojeg dosad nisam niti bila svjesna. Forumi su me obasipali kreativnim rješenjima za sitna oštećenja, kako povoljnije prati odjeću ili napraviti vlastiti deterdžent… Da ne duljim, otvorila mi se cijela nova crvotočina u koju sam uletjela svojim svemirskim brodom bez da sam dvaput promislila.
Nakon stotine članaka, krajem prošle godine odlučila sam s prijateljicom napraviti vlastiti no buy izazov, detektirala neke probleme koji mi idu na živce i to je to – više života, zraka i sreće s manje resursa. Let’s go! Detektirala sam nakon nekog vremena da postoje određene dvije struje minimalizma ili nekupiše – stil života koji se svodi na uklanjanje viška stvari i micanje stereotipa kako su nam stvari uopće potrebne da bi nas usrećile te poticanje na to da neke druge stvari u našem životu daju vrijednost. Druga je bio minimalizam koji uključuje cijelu estetiku – clean and white.
Minimum namještaja, sve drveno, ekoposude, masa lijepih biljaka… Vrlo lijepo i toliko privlačno da mi je došlo da bacim sve što imam u dnevnom boravku i kupim par takvih “minimalističkih” detalja. Slično mi se ubrzo dogodilo i s capsule garderobom – ne treba mi toliko stvari, mogu ih prodati, ili baciti, ili donirati te kupiti “par dobrih komada” koje ću onda kombinirati. Pogledajte ovu ženu koja je kupila kombi i uložila u njega 30.000 eura i sad putuje minimalistički po svijetu.
Kako to biva, što sam više o tome čitala, to mi se više oglasa na društvenim mrežama pojavljivalo. Zamijenite svoju prostirku za vježbanje više ekološkom, kupite ovu ekobocu, ova slika odlično će se uklopiti u minimalistički život koji vraća vašu autentičnost. Prestanite trošiti na jeftinjara stolce, kupite si ovaj upcycleani skandinavski minimalistički tabure s ekokašmirom za samo tisuću dolara! A kako sam to shvatila? Kad sam se ulovila da idem kupovati bocu s prskalicom kako bih napravila DIY sredstvo za čišćenje iako imam tu istu prskalicu, sa sredstvom za čišćenje u sebi i pomislila: “Andreja, daj se skoncentriraj. Ovaj minimalizam će te stajati cijelu plaću.”
I couldn’t help but wonder, što bi rekla jedna popularna kolumnistica – jesam li se ja to opet uvukla u neki kapitalizam? Uložiti u nove ekološkije stvari možemo samo ako imamo novaca, kao i u garderobu ili promjenu namještaja – no zašto bismo uopće mijenjali stvari naglo? Nije li bolje jednostavno koristiti stvari koje imamo, nego baciti hrpu iverice, plastike i inih materijala u smeće?
Postoji milijun varijacija – da stavimo sve što posjedujemo u jednu kutiju, a drugih se stvari odreknemo. Da živimo u manjoj kućici ili stanu, da radikalno mičemo nered… Sve su to stvari koje nam oduzimaju vrijeme, ali i novac – i sve su one privilegije. Jedini ljudi koji mogu prakticirati minimalizam na ove načine su oni koje na to nisu prisilile financijske ili neke logističke okolnosti.
Odlično je misliti na sebe – imamo pravo kupiti si i pet pulovera i promijeniti namještaj u prljavobijeli (koliko god će nas to prestati veseliti već tjedan dana kasnije kad ugledamo prašinu), no vrlo je problematično taj čin promatrati kroz prizmu plemenitosti, uštede i moralne pozitivnosti. Riječ je o još jednoj nagloj potrošnji koja govori vama, ali i drugima da živite taj svoj minimalistički život i da si ga možete priuštiti, dok ste pritom i dalje izlizali onu karticu koju ste htjeli prestati koristiti.
Minimalizam i ruho minimalističkog svijeta stalno je u svojoj nekoj promjeni – clean beauty, drveni namještaj – mijenjaju svoje oblike i podređuju se trendovima – no svakako ne znači da to što ste uzeli neku minimalističku komodu nećete već za dvije godine poželjeti novu. I tu se ideja one prve točke (a mnogima i potrebe) minimalizma potpuno izgubila.
Bježanje od nekog nesvjesnog konzumerizma uz estetski dodatak ne čini vas lošim osobama, ali moramo biti svjesni da su štednja i smanjenje gomilanja stvari mnogima prisilne kategorije, koje ne uključuju “lifestyle”, već doslovno sredstvo preživljavanja. Stoga je razumljivo da je pojedincima estetika minimalizma često uvredljiv pojam i podsjeća ih na još jednu stvar koju si ne mogu priuštiti. Moraju podlijegati i plastici, i fast fashionu, i hrani koja nema etiketu da je BIO.
Minimalizam nas je zapravo trebao učiniti sretnima zbog onoga što imamo i da smo lišeni razmišljanja o tome što nemamo (što je isto privilegija kada to nisu voda ili plin, već novi trendi češalj), te da u hodu ukomponiravamo neke praktičnije alternative. Dakle, funkcionalni minimalizam, odnosno, kako ga volim u šali zvati, praktičizam, može biti lišen kapitalizma, odnosno potrošnje. Da znamo da nam ne treba još jedan *umetnite proizvod* i da se ne osjećamo loše dok promatramo druge kako imaju to isto. Trebamo se odvojiti od tog razmišljanja da nam trebaju stvari bismo živjeli minimalizam – te stvari već imamo. Minimalizam je sve što primjenjujemo kada to možemo, i kad se informiramo i znamo da trebamo bolje. Da počnemo činiti više toga s manje resursa, i da, to nekad znači i kupiti najkvalitetniji mikser na tržištu – jer najviše resursa i novaca trošite onda kad kupujete iznova nekvalitetne stvari. Kako mi je jedna bliska prijateljica rekla i čijih se riječi često sjetim – nemamo mi toliko love da možemo kupovati jeftino. Ali kako mi je rekla druga – ja kupujem stvari, ne kupuju one mene. I to su dvije izjave koje stvarno odlično sažimaju koncept svakodnevice kojoj bismo, ako želimo biti sveukupno manje rastrošni, trebali težiti.
Najbolji način kako živjeti minimalizam jest pristojno odbiti prikloniti se estetici koju nameću trendovi i kreirati vlastitu. Da, kupite si skandinavski kauč – i nemojte se osjećati loše jer već sljedeće godine “izlazi iz mode”. Ostavite staklenke od džema i operite ih umjesto da kupujte one neke norveške proizvodnje koje izgledaju precool. I to je dovoljno. Gasite nekad mobitel i, kako popularni videozapisi sugeriraju, idite u glupu šetnju za svoje glupo mentalno zdravlje. Pokušajte očistiti glavu od mentalnoga nereda, koji traži stvari – i uživajte u malim osjećajima bliskih osoba, malim pozdravima psa u parku, malim gestama nepoznatih ljudi. Ta je estetika, koja je svuda oko nas ako se koncentriramo, uvijek u trendu.
Foto: Unsplash
