Zagrebačka clubbing scena danas je poprište nezavisne kulture, mašinerija svih onih sadržaja za kojima vapimo u suvremenom kulturnom ozračju koje pretežno definira mainstream algoritam
Iako smo svi na neki način zaglavljeni u internetskim petljama koje nas neprestano hrane istim sadržajem, današnja je ponuda koncerata, izložbi i malih kreativnih hubova poput galerije Trotoar ili Kleti značajna. Ipak, ako ste ikad pratili alternativnu scenu, pronašli ste se barem jednom u Močvari – tom pozitivno neuglađenom, ležernom mjestu uz savski nasip, iza čije fasade više od 26 godina stasaju bendovi, umjetnici, kazalištarci i umjetnički projekti. Kad je devedesetih klub prvi put otvorio svoja vrata, zagrebačka je kulturna ponuda za mlađu generaciju bila bogata, ali i infrastrukturno prepuštena sama sebi.
Ono što danas zovemo Močvarom nastalo je kao rezultat potrage Udruženja za razvoj kulture “URK” za prostorom. Moglo se zvati Pank, a opcija je bila i Obrovac jer je tim iza URK-a bio uvjeren da će čitava ideja propasti kao tvornica Obrovac. Priča nam ovo Danijel Badanjak, dugogodišnji zaposlenik Močvare kao voditelj odnosa s javnošću i koordinator programa koji je u klubu proveo više od 16 godina.
“Da danas otvaramo, po meni bi se klub opet zvao Močvara. Savršeno paše jer daje taj neki ‘mutant’ moment koji signalizira da ima svega i svačega, šarenog, za sve.”
“Močvara se mogla zvati Pank, a opcija je bila i Obrovac jer je tim bio uvjeren da će čitava ideja propasti kao tvornica Obrovac.”
Slažemo se, budući da je gotovo nemoguće obuhvatiti cjelokupni program Močvare i URK-a. Kazalište, slušaonice, Močvarni dnevni boravak, kreativne radionice u Močvarnom laboratoriju, festivali, pa čak i izdavaštvo pripadaju pod močvarni kišobran.
“Glavni pokretač tada i danas je velika strast i ljubav prema alternativnoj glazbi i kulturi. Tadašnja scena bila je bogata, ali infrastrukturno siromašna i prepuštena entuzijazmu pojedinaca. Klubova skoro da nije bilo,mladi su se okupljali po raznim improviziranim prostorima, a sve je funkcioniralo na DIY (do it yourself) pristupu”, osvrće se Danijel na početke.
“Na početku klubova skoro da nije bilo, mladi su se okupljali po raznim improviziranim prostorima, a sve je funkcioniralo na DIY (do it yourself) pristupu.”
Iza tima Močvare su stotine i stotine koncerata do kojih je bilo potpuno drukčije dolaziti nego danas, kad se booking može odraditi kroz nekoliko WhatsApp poruka. Danijel govori da se puno toga promijenilo, ali “rekao bih da je glavni adut uvijek bio isti — strast i taj unutarnji drive da radiš nešto što ima smisla. Kad vidiš da to ‘puni’ ljude koji dolaze na programe i da izlaze iz kluba na kraju večeri sretni, i imaš feeling da guraš alternativnu scenu, to je nešto neprocjenjivo.”
I sam je prije zaposlenja bio posjetitelj kluba koji se igrom okolnosti dopisivao s njemačkim bendom Guts Pie Earshot jer je htio naručiti njihovu ploču: ”Javio sam se Slobichu koji je tada radio booking u Močvari, on im je dogovorio koncert, a ja sam im za dan prije dogovorio još jedan u Ljubljani preko osobe koju sam znao da tamo radi booking. To je bio česti recept — znaš bend i onda zoveš nekoga koga znaš iz nekog kluba, kažeš da znaš za bend, da rasturaju, da idu na tour uskoro, i da ih moraju raditi. Bendovi su sami slali promo CD-e i kazete poštom, zvali telefonom, a sada toga više nema. ”
Objašnjava da je komunikacija danas tehnički puno lakša, ali u procesu otkrivanja nove glazbe stanje dodatno komplicira ono što se vidi na posjećenosti koncerata:”Primjerice, ja sam davno slao novce skrivene u pismu nekom bendu, labelu ili distribuciji samo zato što sam u fanzinu pročitao opis kako neki bend zvuči. Danas mi se čini da su ljudi dosta izgubili tu strast za otkrivanjem nove glazbe jer im je sve servirano na tanjuru — Spotify, YouTube, Bandcamp, reklame na sve strane… Zbog društvenih mreža publika nema fokus veći od 15 sekundi i gubi se taj moment kopanja, istraživanja, dolaska na koncert benda za koji nikad prije nisi čuo.” Danas su ljudi jednostavno previše inertni da bi došli poslušati bend za koji prethodno nikad nisu čuli, zaključuje.
“Danas mi se čini da su ljudi dosta izgubili tu strast za otkrivanjem nove glazbe jer im je sve servirano na tanjuru – Spotify, YouTube, Bandcamp, reklame na sve strane.”
No promjene u Močvari ono su što je neprestano održava aktualnom. Neprestani novi programi i inicijative tijekom godina su utjecali i na samu publiku koja je oblikovala identitet kluba.
Publika Močvare se stalno mijenja zbog programa. Od početka je to miks svega — koncerata, partyja, izložbi, kazališta, filma, književnih i diskurzivnih programa, radionica. Naša udruga, Udruženje za razvoj kulture “URK”, stalno gura novi, kvalitetan, zabavan i društveno bitan program i pokušava izboriti uvjete da takav sadržaj uopće može opstati u ovim dosta komercijalno i politički nepovoljnim okolnostima.”
U 2025. održali su 395 programa
Na pitanje koliko programa imaju, Danijel u svojoj tablici iščitava da su samo 2025. godine imali 395 programa. Svaki se dan održava neko događanje, a ponekad i dva do tri u istom danu: “Kad uzmeš u obzir da svaki od tih programa ima svoju publiku, dobiješ stvarno šaren spektar ljudi. Meni, koji sam u klubu zaposlen 16 godina, a kao posjetitelj dolazim još od 2000., to je ogroman uspjeh da takav prostor uopće postoji i da i dalje pičimo u tom filmu.”
U aktualnoj političkoj i društvenoj klimi Močvara je postala utočište za brojne programe subkultura i marginaliziranih skupina koje su neprestani kreatori na alternativnoj sceni. Danijel objašnjava da je od samog početka Močvara htjela biti otvoren, politički osviješten i siguran prostor.
Publika koja dolazi uglavnom na koncerte ili partyje često ni ne percipira da je URK mašinerija nezavisne kulture. Cijeli pogon kluba vodi tim zaposlenika na poslovima promocije, financija, tehnike, održavanja prostora i programiranja, uz brojne vanjske suradnike koji vode pojedine programe. Na primjer, Robert Perišić vodi književni program, Višnja Pentić filmski, Mario Kovač kazališni, Lovro Japundžić i Lea Vene izložbeni, Emir Fulurija world music koncerte itd.
Bave se i izdavaštvom, a među izdanjima koje Danijel posebno izdvaja je knjiga Močvara i priča o URK-u,— publikacija na 480 stranica koja objašnjava tko su i što zapravo sve rade.
“Fun fact: za tu knjigu, koja je rasprodana, radili smo crowdfunding kampanju. Uskoro ćemo knjigu staviti na sajt Močvare besplatno za čitanje, što je meni najveća želja, samo zato da, kad me netko pita ‘što je Močvara’, mogu samo reći ‘evo, pročitaj knjigu na ovom linku’, umjesto da krenem pričati 24 sata bez prestanka i ubijem u pojam tu osobu — jer o Močvari se stvarno može pričati danima i danima i opet ne bi sve rekao.”
Do svega ovoga dolazi zbog otvorenosti prema novim ljudima u cijeloj priči, što je pozicioniralo Močvaru i URK kao mjesto na koje mladi ljudi doista mogu doći s dobrom idejom i – realizirati je. “Nina Romić je jednom davno pričala s Kornelom o tome kako bi bilo super da postoji neki program ili projekt u kojem bi se jednom mjesečno održavali koncerti kantautora. Kornel je rekao ‘super ideja’ i tako je nastao projekt Začarana Močvara. Mario Kovač je davno, prilikom otvaranja kluba, rekao da bi htio raditi kazališne predstave i tada je nastao projekt KUM – Kazalište u Močvari. Ista stvar je bila i s Filmskim večerima u Močvari, koje je u početku vodio Ivan Ramljak, a danas ih vodi Višnja Pentić. Mi uvijek govorimo ljudima da nam je bitno samo da imaju dobru ideju – i ako je imaju, bilo da je vezana uz kuhanje, kao što smo imali ‘Močvarnu auru’, dolazak bendova, fotkanje ili izradu plakata, buvljake, DJ sessione – uvijek nam se mogu javiti da vidimo može li se nešto dogovoriti.”
Tijekom ovih gotovo trideset godina kroz Močvaru su prošle generacije i generacije, ali i suradnici koji su obilježili tim kluba i njegovu priču, primjerice fotograf Marko Čaklović i Ivica Baričević Bara, koji nažalost više nisu s nama. Čuvaju ove uspomene pa se, primjerice, već 24 godine u svibnju održava koncert posvećen Bari, čovjeku koji je, kako tim Močvare govori, obilježio nezavisnu scenu. “Ivica Baričević Bara, kao dizajner, izdavač, glazbenik, organizator koncerata i urednik fanzina imao je veliki utjecaj na scenu, pa tako i na Kornela i sve ostale ljude koji su bili u prvoj postavi Močvare. Primjerice, logo Močvare crtao je Bara”, objašnjava Danijel.
Močvarni prostor nastavlja biti živi organizam koji diše s posjetiteljima – kako s onima koji ovdje dolaze više od dva desetljeća, tako i s novima. Ono najvažnije – ostaje pozitivno kaotičan, nepredvidiv i gust izvor glazbe, umjetnosti i svih drugih podražaja izvan pravila i algoritama.
