Suočavanje sa strahom od nepoznatog nije nimalo lak zadatak, no kažu da se tamo krije život vrijedan spomena. Odlučio sam provjeriti govore li istinu, a putem sam pratio prometne znakove koji su me iznova vraćali na istu cestu.
Jesi li zainteresiran za nekakav projekt u Rumunjskoj”, stiže mi poruka, “plaćeni su ti put, smještaj i hrana?”. Gledam u to i pomislim: ‘Bio bih lud da ne prihvatim ponudu” Oduševljeno pristajem, ipak je besplatno, a o logistici i posljedicama razmišljat ću kasnije. Idem u Rumunjsku!
Priznajem, nije mi ona pretjerano napeta, tim više što se projekt odvijao u manjem mjestu, gotovo izoliranom od svih većih gradova, no već sam naučio da neočekivanim prilikama u životu uvijek treba reći “da” jer je to ono što ga čini uzbudljivim. Stoga sam odlučno bio spreman na novo iskustvo. No budući da nitko drugi od mojih prijatelja i poznanika nije mogao ići, to je značilo da moram putovati sâm, a samačka putovanja sa sobom donose povećanu dozu opreza.
Kako unaprijed moram znati sve detalje i plan puta, odlučio sam prikupiti sve informacije o mjestu i ljudima kojima ću biti okružen. Kakav je to projekt? Koliko traje? Tko će sve sudjelovati? Tko je organizator? Pozivaju se na Erasmus+, ali bolje da ih “guglam”. Svima sam pročešljao društvene mreže. O projektu na internetu ne pronalazim gotovo ništa, a i web im izgleda sumnjivo. Zašto koriste Gmail kao službeni mail? Još jednom ću ih provjeriti za svaki slučaj. Alarmiram poznanika iz Rumunjske, prijatelje i cijelu Twitter zajednicu – nitko ništa ne zna. Bože, pa kamo ja to idem?
Nekoliko dana i kasnije dobivam informaciju da se radi o civilnoj udruzi koja uistinu postoji i djeluje. Pa dobro, onda je vrijeme da bukiram let. No ugledavši njegovu cijenu, odlučujem se za alternativni prijevoz i pronalazim autobus za pristojnu lovu. Putuje preko Budimpešte pa će mi put u jednome smjeru trajati ukupno 14 sati. Što ću raditi u tih 14 sati? Da ponesem knjigu? Bit će mi teško, a ne želim se pretrpavati stvarima, to su ipak samo četiri dana. Ponovno se šokiram kad ugledam da put za povratak istom rutom i prijevoznikom traje 20 sati. Pa to je gotovo cijeli jedan dan. To bi značilo da ću za četverodnevni projekt morati izdvojiti svojih šest dana. Jesam li spreman na to?
U tom trenutku zaustavljam svoj ubrzani mozak, stajem na kočnicu i govorim si da su to tek iracionalne panične misli, koje su sasvim normalna pojava kad kročimo u nepoznato. Bilo fizički ili spiritualno. Budućnost je neizvjesna pa mi se aktiviraju svi alarmi, obrambeni mehanizmi, dvojbe i sumnje. Nakon nekog vremena, napokon osvještavam svoje (ne)opravdane strahove pa si racionaliziram odluku. ‘Kad ako ne sad? O čemu ću jednog dana pisati u svojim memoarima?’ Kvragu i novac i beskrajno dug put i upitan potencijal projekta! Ovo mi je došlo kao jedinstvena prilika za bijeg od zagrebačke rutine, ali i kao bijeg iz vlastite glave. Uz to se veže i upoznavanje novih ljudi i kulture, sudjelovanje u aktivističkom programu te davanje osobnog doprinosa zajednici. Naočigled prilika koja se ne propušta.
Bilo kako bilo, sve stvari za koje sam mislio da idu u korist odlaska pale su u vodu kad me pred san ponovno počela hvatati panika. I tako svaku večer. Nekontrolirano otvaram i čitam program projekta te se pokušavam uvjeriti u to kako zbilja ne postoji ništa pretjerano inovativno ni progresivno u njemu. Hoću li zbilja napraviti nešto konkretno i korisno za društvo, ili ćemo se samo neformalno družiti uz poveće količine alkohola? Mogu li si dozvoliti taj financijski izdatak u trenutku kad sam još uvijek nezaposlen i znam da mi je važnije staviti hranu na stol i zadržati krov nad glavom? K tome najavljuju i kišu, provest ću gotovo dva dana u neudobnom sjedalu autobusa, ne poznajem jezik i moram ići solo.
Nisam bio siguran tražim li samo izgovor da odustanem zato što sam lijen i bojim se, a ovdje mi je sve poznato i mogu pretpostaviti što me čeka sutra, ili su iza toga stajali puno logičniji razlozi i prioriteti? I onda mi je postalo jasno. Pa da, to je kao bungee jumping, najteži su trenuci pred skok. Stojiš na rubu litice i zapravo se možda ne bojiš toliko visine koliko onoga što te čeka kad skočiš. Tisuću i jedan “što ako”, tisuću i jedan razlog da odustaneš, okreneš se i odeš. I pritom ne osjetiš onaj adrenalin i uzbuđenje dok letiš i prepuštaš se gravitaciji. Makar ne bih znao, nikad nisam skakao bungee. Možda upravo iz tog razloga.
U cijelom tom procesu vaganja pozitivnih i negativnih stavki shvatio sam da me spomenuto putovanje nijednim dijelom nije činilo sretnim i ushićenim, nego naprotiv, uznemirenim i skeptičnim. Cijelo vrijeme glavom mi se vrtio onaj izlizani klišej koji kaže da se život događa izvan zone komfora, u što sam u potpunosti uvjeren, no nisam siguran da se ovdje radilo samo o tome. Tjeskoba je snažan osjećaj koji vas u trenutku proguta i teško ga, ako uopće, možete kontrolirati. U teoriji taj život izvan kruga zvuči fantastično, ali je za njega potrebno puno truda i hrabrosti. Ponekad nas treba netko i pogurati.
Unatoč tome što su me svi bodrili da odem i govorili da će mi biti sjajno, odvagnuvši sve, došao sam do zaključka kako ovaj projekt ipak nije za mene i da bi bilo bolje da ga ovaj put preskočim. U tom trenutku osjetio sam kako mi sav teret i napetost klize s ramena. Napokon opet dišem. Istina, mogao sam putovati, razgledavati i učiti, mogao sam biti bogatiji za još jedno iskustvo i magnet na hladnjaku, ali ako bi to istovremeno značilo i ugroziti vlastitu sigurnost, financijsku stabilnost i poslovne prilike, nisam zainteresiran.
Ako će me neka odluka dovesti do stanja prekomjernog stresa, analiziranja i nervoze, ne želim je donijeti. Pitam se gdje je onda granica između zone komfora i prioriteta? Jesam li kukavica ako se koji put zadržim u sigurnoj zoni? Postalo mi je jasno da je ponekad u redu žrtvovati nova iskustva da bismo stvari u svojoj glavi doveli u red, zadržali prisebnost i mentalnu ravnotežu. Možda ipak nisam toliko za ekstremne sportove, možda sam više za šah.
Fotografija: Guliver/Thinkstock
