Autorica Daisy Buchanan istražuje percepcije vlastitoga tijela u spavaćoj sobi – i kako pronaći svoje seksualno samopouzdanje
Godine 1994. Eva Herzigova pojavila se u reklami osmišljenoj za ponovno pokretanje marke Wonderbra. Reklama je završila na jumbo plakatima i izazivala prometne nesreće. I označila je početak komplicirane ere. Danas se možemo osvrnuti na tu eru s miksom interesa i blagog užasa da je flagrantni seksizam još uvijek bio tako izražen u 90-ima, u obliku grudi na jumbo plakatu, s natpisom “Pozdrav, dečki”. Ali također je nagovijestilo početak kolektivne opsesije grudima.
Tada sam imala devet godina i sjećam se kako sam mislila da je ta fotografija Herzigove jedna od najglamuroznijih slika koje sam ikada vidjela. Tijekom sljedećih 15 godina, kroz moje tinejdžerske godine i u mojim dvadesetima, grudi su mi postale ozbiljno velike. Istovremeno, zahvat povećanja grudi postao je najčešće izvođena estetska operacija. Toples žene bile su posvuda. Gledala sam The Girls Next Door, reality show o Playboyjevom mogulu Hughu Hefneru i njegove tri djevojke s kojima je živio. Moji tadašnji dečki čitali su Nuts i Zoo – grudi su bile, doslovno, na policama supermarketa.
Kad sam imala 16 godina, nabavila sam svoj prvi Wonderbra. Nosila sam ga s majicom Playmate of the Year. Kad bi netko pitao, a često i kad ne bi, opisivala sam se kao “postfeministkinja”. Seks je bio cool, bio je chill, svatko je mogao biti porno zvijezda! Tako je izgledala emancipacija.
No zapravo, uvijek sam bila očajnički nesigurna oko svoga tijela. U osnovnoj školi su me fizički maltretirali jer sam bila “debela”. Ali sada su moje grudi bile vrijedne pažnje. I najčudniji ljudi su ih komentirali na najčudnije načine. Osjećala sam se kao da sam odjednom počela ići na zabave s nekim slavnim prijateljem. Velike grudi bile su kulturna valuta. Nakon toliko godina jada, konačno sam vjerovala da izgledam onako kako bi žena trebala izgledati.
S vremenom sam odrasla i primirila se. Počela sam shvaćati da “postfeminizam” nije djelotvorna filozofija pod “sadašnjim patrijarhatom”. Ali moje sisate godine ostavile su mi komplekstno nasljeđe. Imala sam dosta problema sa svim ostalim dijelovima svog tijela, ali svoje grudi sam voljela. S druge strane, nisam se mogla sasvim otresti misli da su me definirale.
Prije nekoliko godina promijenila sam način prehrane kako bih razriješila svoj komplicirani odnos s poremećajem prehrane. Tijelo mi se promijenilo, uključujući i grudi. Nisu se samo smanjile, nego su i djelovale starije. Isprobala sam svoje najseksi haljine pred ogledalom. Osoba u ogledalu koja je uzvratila pogled bila je tragična koliko i urnebesna. Nisam se osjećala kao neka djevojka na jumbo plakatu, osjećala sam se kao snjegović koji se topi. I, naravno, nisam jedina s takvim osjećajima.
Rebecca*, 42, voditeljica projekata, mučila se nakon liječenja od raka dojke. “Nakon lumpektomije osjećala sam se užasno samosvjesno. Bilo mi je teško spavati s drugima jer se jednostavno nisam osjećala poželjnom.” Srećom, posjećivala je briljantnu terapeutkinju. “Rekla sam joj da se osjećam ranjivo i kao da se svi sažalijevaju nada mnom. Rekla mi je: ‘Možda se neki i sažalijevaju. Ali što ako postoji isto toliko onih koji misle da si hrabra?’” Rebecci su ove riječi “potpuno promijenile način na koji sam se osjećala u vezi svoga tijela”.
Helenu*, 34-godišnju ilustratoricu, majčinstvo je potaknulo da svojoj seksualnosti pristupi na drukčiji način. Prije trudnoće, “imala sam tu ideju o tome tko bih trebala biti, seksualno, u svojoj glavi, i nikad je nisam mogla dosegnuti”. Zatim, nakon što joj se rodila kći, “prijateljica moje majke spomenula je “skidanje viška kilograma”. Odmah sam se digla i otišla, sjela u auto i vrisnula: ‘Odj**i!’ Bijes je bio oslobađajuć. Pomogao mi je shvatiti da volim svoje tijelo nakon rađanja djeteta. Postigla sam nešto čarobno i to je bilo moje. Sada se osjećam seksepilnije u staroj majici za po doma nego prije kad sam nosila seksi najlonke s halterima.”
Baš poput Helen, i sama sam otkrila da mi se u mozgu uključio prekidač kad sam konačno preuzela vlasništvo nad svojim tijelom. Moje grudi su se promijenile jer sam ih ja promijenila. Nakon cijelog života prejedanja, jer nisam mogla podnijeti vlastite osjećaje, više nisam pokušavala pobjeći od sebe. Što me sad čekalo u ogledalu? Tijelo neustrašive žene. To mi je otkriće donijelo osjećaje moći i spokoja. Slika na jumbo plakatu je plošna i statična. Naša seksualnost je nešto što živi, diše, pulsira i razvija se, a i naša su tijela takva. Moje tijelo će se nastaviti mijenjati. Nikada neće biti dovoljno statično da bi bilo nečija verzija savršenstva – i to je izvrsno. Pozdrav, meni.
Izašao je Daisyjin roman “Nezasitna” (Sphere).
