Ususret prvom Vikendu pisanja u osami predivnog dvorca, razgovarali smo s poznatom spisateljicom i pjesnikinjom Oljom Savičević Ivančević te književnikom i pjesnikom Miroslavom Mićanovićem o tome kako izgledaju njihove radionice
CeKaPe, Centar za kreativno pisanje iz Zagreba, od 29. travnja do 1. svibnja u dvorcu Stara Sušica, organizira prvi Vikend pisanja. U osami dvorca na rubu stoljetne šume ovo proljeće, u travnju, živjet će se i pisati književnost, uz mentorstvo poznatih pisaca, voditeljica i voditelja radionica.
Radionice kreativnog pisanja namijenjene su svima; kako onima koji tek otkrivaju svijet kreativnog pisanja, tako i onima koji su u njega već zakoračili. Radionice se održavaju u jutarnjim i poslijepodnevnim satima, a slobodno je vrijeme rezervirano za pisanje i rad na tekstovima. Uz cjelodnevni rad na tekstu, pisat će se i razgovarati o napisanom, a u večernjim satima ćete se moći i podružiti u dvorcu!
Vikend pisanja u dvorcu nudi dvije radionice: Suvremenu poeziju i kratku priču. Voditelji radionica vodeća su imena hrvatske književne scene: Olja Savičević Ivančević, sjajna pjesnikinja i prozna spisateljica vodi radionicu suvremene poezije, dok Miroslav Mićanović, poznati hrvatski pisac i pjesnik, dugogodišnji voditelj CeKaPeovih radionica u Zagrebu, vodi radionicu kratke priče.
Od Olje i Miroslava saznali smo kako izgleda jedan dan njihove radionice, koji pristup imaju pri vođenju škole i što misle o stereotipu da se pisanje ne može naučiti. I naravno, zašto bi svakome tko želi pisati svakako pomogao jedan vikend pisanja!
Što biste rekli, za koga je vaša radionica? Može li od nje imati koristi i netko tko već piše u ovoj formi već godinama?
Miroslav: Radionica kratke priče je zamišljena kao susret onih koji dijele slična iskustva, ili želje, što samo znači da su ona silno različita po očekivanjima i po onome što će se dogoditi u čitanju i pisanju. Jedno bez drugog ne može na putu do otkrića vlastite priče, one koju zbog mnogo čega nismo napisali, ispričali, a čuli smo njezin zvuk i imali likove. Zašto se priča nije dogodila, ili je već završila, a da to nismo ni primijetili? Radionica je upravo za one koji pišu i trebaju drugo oko, drugo čitanje, radionica onih koji upravo započinju pisati svoju prvu, jedinstvenu i najvažniju (životnu? ljubavnu?) priču.
Olja: Za sve one koji žele pisati i čitati poeziju, a ne znaju kako i odakle bi počeli, kao i za one koji već imaju pjesničkog iskustva. Na radionicama polaznici uče jedni od drugih, a ne samo od mentora. Kroz čitanje i pisanje oni bez iskustva vrlo brzo napreduju, a oni već iskusni nauče neke nove „trikove“, steknu (samo)svjest o onome što pišu, ali i radnu disciplinu koja je mnogima najveći problem.
Kako će izgledati jedan dan radionice? Koju ulogu imaju zadaće? Mislite li da je vikend radionica dovoljna za nekoga da se usavrši, da probije svoju spisateljsku blokadu?
Olja: Izgledat će radno i veselo kao i uvijek. Ujutro pišemo, čitamo, raspravljamo, komentiramo i argumetiramo, ispravljamo i hrabrimo jedni druge, a popodne, nakon ručka i odmora pišemo, čitamo, raspravljamo, komentiramo i argumentiramo, ispravljamo i hrabrimo jedni druge. Navečer bude neki program i druženje.
Miroslav: Upoznat ćemo se i već na početku otkriti čime smo zavedeni, predstavljanjem i riječima drugih, a izgovaramo ih kao svoje. Počet ćemo s pitanjem zašto se to događa, kako u riječima koje napišemo, pričama u koje se zapletemo, nestane jedinstvenost naših osjećaja, pogleda na sebe i na druge. Zadaće na radionici imaju ulogu kao sve druge zadaće ovog vremena: da budu ispunjene, odgođene ili zaboravljene. Zaborav, pamćenje velika je tema, ono što preskočimo, stigne nas u priči koju još nismo napisali. Vikend i radionica neće ništa promijeniti ako ne povjerujemo da je pisanje (i čitanje) naš jedini posao. To ne znači da nema prostora za sumnju, ostajanje i vraćanje, naprotiv.
Koji je vaš pristup sudionicima i sudionicama, koliko vam je dugo trebalo da ga pronađete, a da funkcionira, i koliko se vaš pristup mijenjao shodno godinama? Je li vam neobično držati radionicu pisanja, s obzirom na to da je pisanje proces koji se sustavno usavršava? Kako se nosite s time i kako se vi usavršavate?
Miroslav: Lijepo pitanje za sve ono što se na radionicama događa: uzajamnost i otkrića sretnih razlika, stvaranje rječnika pohvala i kritika. Ne držim se unaprijed domišljenih vježbi i zadataka, vjerujem da zajedno s polaznicima učim ili otkrivam ono što mi se činilo poznatim i jedino mogućim. Iznimno je važno da znamo da nismo na natjecanju, ali ni na odmoru: užitak čitanja, pisanja, dolazak u stanje u kojem sve što vidiš, sve što se događa ili se nije dogodilo – postaje priča. Ona koja živi od toliko drugih već napisanih, samo je jedna od važnih dionica radionice kratke priče. Radionice putovanja u njezino središte, središte kojeg naravno nema, ili se stalno mijenja, nestaje i preobražava. Istina, pisanje je sustav i stav, neprekidno usavršavanje i urušavanje, igre zamjena, virusa riječi…
Olja: Svaki zanat usavršava se praksom pa tako i književni. Konstatno čitanje i pisanje je jedini način usavršavanja, ali pritom ne bi trebalo zaboraviti da je pisanje i igra, plemenita zabava. Na radionicama ljudi i razgovaraju o samom procesu nastanka pjesničkog teksta, preporučuju međusobno knjige koje su im važne, kroz kombinaciju grupnog i individualnog rada i preko vježbi koje sam osmislila oni steknu određenu jezičnu slobodu i počnu uživati u stvaranju, ali i disciplinirati tekst. Moj pristup je za svakog, koliko je to moguće, individualan. To znači da mi nije cilj forsirati svoj umjetnički senzibilitet ili stvarati neki pravac, školu nakon koje će svi pisati na sličan način, nego ih, gotovo neopazice, kroz pjesničku praksu i primjenjivu teoriju, voditi prema njihovom izrazu, onom koji im je najprirodniji. Nakon toga, uz malo samopozdanja, sve ide samo od sebe.
S obzirom na to da ovo nije prva radionica pisanja, koji su utisci s prijašnjih? Jeste li u kontaktu sa sudionicima i sudionicama, postoji li neko dovršeno djelo u međuvremenu?
Olja: U ove nepune dvije godine koliko vodim radionice pisanja poezije, bez obzira na pandemijske nedaće i zastoje, dogodile su se neke lijepe stvari: pjesnikinja Aneta Vladimirov objavila je zapaženu zbirku Pakao ne možeš poljubiti da prođe, gotove rukopise kod izdavača imaju Dragica Reinholz i Katarina Brajdić, što znači da bi u dogledno vrijeme ti rukopisi trebali ugledati i izloge knjižara, Nikola Šerventić, Hrvoje Ryznar, Ivana Lulić, Filipa Jadrić, Barbara Klepić, bili su u finalu ili polufinalu nagrade Navrh jezika, mnogi polaznici su sudjelovali, neki i pobjeđivali na raznim natječajima, a većini su pjesme objavljene u časopisima i na portalima. To je, naravno, njihova osobna zasluga i uspjeh, ali je činjenica da su ti pjesnički rukopisi proizašli iz rada na radionicama ili neposredno nakon njih.
Miroslav: Ostajemo na liniji pisanja (i čitanja), javljamo se jedni drugima, kad imamo i kad nemamo priču, tekst, kad nam nedostaje utorak, ili neki drugi dan, kad pišemo i kad smo sretni. Javljamo se ako ne domislimo neku drugu riječ, priču, koja govori o nama i o drugima. Jednostavno je i složeno: pisati. Pisati se mora!
Postoji stereotip da se pisanje ne može naučiti, da je u pitanju samo talent. Što biste poručili takvim komentarima?
Olja: Postoji i drugi sterotip, danas još prisutniji od spomenutog: da talent ne postoji i da je pisanje nešto što se mora izučiti iz knjiga. Ni jedno ni drugo nije točno. Uostalom, ne žele svi biti pjesnici i pjesnikinje, neki ljudi samo žele pisati i čitati, biti okruženi onima koji s njima dijele tu ljubav i interes. Oni najtalentiraniji vrlo često nakon radionica nastave pisati i objavljivati, čitav niz danas afirmiranih pjesnikinja ili pisaca mlađe generacije, prošli su kroz neke od radionica. Talentu čitanje, pisanje i druženje na radionicama s ljudima srodnih interesa sigurno neće odmoći, dapače.
Miroslav: Nije jednostavno: vjerujem u kreiranje priče, u pustolovinu dolaska do vlastitog (pripovjedačkog) glasa, u sposobnost da se napiše priča, bez obzira pada li kiša, ili je vruće, jesmo li zaljubljeni i sami… Pisanje je rad, dugotrajan, ne izlaziš iz njega i kad ne pišeš, kad ne pišeš formalno, kad ne upisuješ riječi, ali one ispisuju tebe i traže te. Tu su! Čitanje ne osigurava dobro pisanje, ali je preduvjet u igri oblika, sadržaja i značenja. Talent je dobrodošao mogući početak, ali i razlog odustajanja, počelo je dobro, ali se po putu izgubilo, zaboravilo. Dakle, rad i užitak, čitanje i pisanje po već ispisanim stranicama svijeta u kojem živimo, u riječima koje nas napuštaju, ali mi ne odustajemo. I to nije malo, više je od svega!
Sve detalje o Vikendu pisanja u dvorcu Stara Sušica i kako se prijaviti, pronađite ovdje.
Foto: PR
