U svjetlucavom, često površnom svijetu “crvenog tepiha”, gdje se svaka modna odluka analizira do najsitnijeg detalja, ponekad se dogodi gesta koja transcendira puku estetiku i prodire u samu srž ljudskog iskustva. Takav je bio i dolazak Juliana Assangea na Cannes Film Festival 2025. U svojoj bijeloj majici, ispisanom s 4986 imena poginule palestinske djece, i sa zelenom košuljom preko nje, na kojoj je boldano stajalo “Stop Israel”, Assange je ne samo provocirao, već je i snažno podsjetio na zastrašujuću realnost izvan blještavila reflektora.
Njegov je izlazak bio više od političke izjave; bio je to fenomenološki udarac, podsjetnik na apsurd rata i na to koliko je krhka tanka linija između slave i tragedije.
Majica Juliana Assangea nije bila tek komad odjeće…
…bila je to pokretna, nosiva spomen-ploča. Svako od 4986 imena predstavljalo je ugašeni život, uništenu budućnost i prekinutu nadu. Brojka je bila gotovo apstraktna u svojoj veličini, ali činjenica da se radilo o djeci mlađoj od pet godina, kako je kasnije precizirano, davala joj je jezivu konkretnost. Ovo nije bio apstraktan politički prosvjed; bio je to visceralni podsjetnik na neizrecivu okrutnost sukoba u Gazi. Slogan “Stop Israel” na poleđini istog t-shirta, a koji se nazirao ispod lanene zelene košulje koju je nosio preko majice, nedvosmislena politička izjava, ali ona je bila sekundarna u odnosu na primarnu poruku – bol i gubitak nevinih.
Zašto Cannes? Upravo zato što je to pozornica globalnog dosega. Crveni tepih, inače rezerviran za glamur i (nedosanjane i nedostižne filmske) snove, postao je platno za neugodnu istinu. Julian Assange je namjerno izabrao ovaj prostor, svjestan njegove moći da generira naslovnice i pokrene rasprave. Njegova gesta je bila subverzivna, uvlačeći sirovu, ružnu stvarnost rata u prostor koji je obično imun na nju. To što je on sam, kao kontroverzna figura oslobođena iz zatvora, nosio ovu poruku, dodalo je sloj kompleksnosti. Njegova je prisutnost sama po sebi bila politička, a njegova poruka na odjeći pojačala je tu dimenziju.
Osjetljivost na grozote. Jesmo li išta naučili?
Aspekt ove geste koji se najviše dotiče fenomenologije je njezina moć probuditi empatiju i suočiti nas s pitanjima o našoj kolektivnoj osjetljivosti. Koliko smo, kao društvo, postali desenzibilizirani na vijesti o stradanju djece u ratnim zonama? Jesmo li se naviknuli na izvještaje o brojkama, gubeći iz vida da svaka brojka predstavlja ljudsku tragediju? Assangeova majica bila je pokušaj da se razbije ta otupjelost, da se imena preminulih vrate iz anonimnosti statistike u opipljivu realnost.
Pitanje “Jesmo li išta naučili?” rezonira duboko. Bez obzira na bezbrojne sukobe kroz povijest, čini se da se ciklus nasilja i patnje nastavlja. Djeca su uvijek najranjivija u ratovima, i njihov gubitak je najtragičniji pokazatelj neuspjeha čovječanstva. Gesta Julian Assangea nas tjera da se suočimo s ovom gorkom istinom. Je li dovoljno skrenuti pozornost na ovakve činjenice na crvenom tepihu? U idealnom svijetu, ne bi bilo potrebno. Ali u svijetu u kojem živimo, gdje se patnja često previđa ili ignorira, ovakve su geste, koliko god provokativne, nužne kako bi se probudila savjest.
Paralelne rezonance: Angelina Jolie i Pedro Pascal
Asanggeova gesta nije bila izolirana. Na istom festivalu, Angelina Jolie odala je počast palestinskoj novinarki Fatimi Hassouni, ubijenoj u izraelskom zračnom napadu, zajedno s devetero članova njezine obitelji. Ove dvije geste, iako različite po formi, dijelile su zajednički cilj: davanje glasa žrtvama i suočavanje s tišinom.
Još više odjekuju riječi glumca, sada iznimno u fokusu javnosti, Pedra Pascala, zvijezde filma “Eddington”. Njegova izjava o vlastitom iskustvu izbjeglice, čileanskog porijekla, i njegov stav o “pravom dijelu povijesti” u kontekstu deportacija, daju dodatnu dimenziju apsurdu rata i sukoba. Pascalova ranjivost i iskrenost, u kontekstu Hollywoodske mašinerije, bile su snažan podsjetnik da osobne priče o izbjeglištvu nisu samo statistika, već životi prožeti strahom, nadom i borbom za opstanak. Njegova rečenica “Fear is the way that they win.” (“Strah je način na koji oni pobjeđuju.”) u kontekstu političkih izjava o filmu “Eddington”, koji se dotiče podjela u SAD-u, direktno je komplementarna Assangeovoj poruci. Obojica su, svatko na svoj način, koristili svoje platforme da demistificiraju strah kako bi potakli na djelovanje.
Apsurd rata i potreba za spašavanjem nevinih
Sve ove geste zajedno oslikavaju apsurd rata – situacije u kojoj se civilizacija, navodno vođena napretkom i razumom, regresira na razinu barbarstva, gdje se ubijaju djeca, nevini i uništavaju obitelji. Fenomenološki gledano, to je temeljno pitanje o ljudskoj prirodi: kako je moguće da, unatoč svim lekcijama povijesti, i dalje ne uspijevamo pronaći put do mira?
U toj grozoti, poruka je jasna: nedužni se moraju spašavati, bez obzira gdje se nalazili. Nije važno jesu li to djeca u Gazi, izbjeglice na granicama, ili oni koji pate u bilo kojem sukobu diljem svijeta. Univerzalna ljudska vrijednost leži u zaštiti najranjivijih. A crveni tepih, ironično, može poslužiti kao megafon za ovu bitnu poruku.
Ima li smisla?
Postavljati ovakva pitanja i skretati pozornost na ove činjenice na crvenom tepihu možda je jedini način da se probije zid ravnodušnosti. Može li se ikako doskočiti grozoti rata i političkih i vjerskih sukoba u današnje vrijeme? Odgovor je složen. Nema brzog rješenja. Ali svaki pokušaj da se razbije tišina, da se imenuje patnja i da se traži odgovornost, korak je u pravom smjeru. Geste poput Assangeove majice, Jolienih riječi i Pascalovih svjedočanstava, a sve izvedeno, pokazano i rečeno pod reflektorima i sjaja filmske slave možda ne donose mir same po sebi, ali potiču na razmišljanje, na dijalog i, u konačnici, na djelovanje.
U svijetu preplavljenom informacijama, gdje se vijesti brzo smjenjuju, a pažnja je fragmentirana, simbolika postaje moćno oruđe. Majica Juliana Assangea u Cannesu bila je upravo to – moćan simbol koji je, makar na kratko, prisilio svijet da pogleda u lice ružnoj istini i zapita se: Jesmo li doista toliko oguglali na patnju? Pouka koja bi se mogla iz ovakvih akcija izvući jest da glamur, koliko god bio neodoljiv i zasljepljujuć, nikada ne može u potpunosti sakriti ili zasjeniti duboku ljudsku patnju. Štoviše, ponekad upravo u samom srcu tog glamura, na njegovoj najvećoj i najvidljivijoj pozornici, leži najsnažniji i najšokantniji poziv na buđenje – podsjetnik da stvarni svijet, sa svim svojim tragedijama, postoji izvan te umjetne fasade.
Foto: Getty Images
