Koliko ste puta mrtvi umorni ipak pristali na kavu, koliko ste se puta natjerali na izlazak, a htjeli ste intimno druženje s par frendova kod nekog doma? Koliko ste puta pristali na planinarenje jer je to sad in i svi to rade, svi rade? Kome se dokazujemo?

Često sam znala pomisliti kako bi bilo divno ima ti vremeplov i malo “šarati” po prošlosti sve dok mi se nedavno želja nije ispunila jer sam, čisteći svoju djevojačku sobu, pronašla dnevnik iz doba studiranja. Wow, kakav hladan tuš! Morala sam biti svugdje, sa svima, nema šanse da bih propustila neko društveno događanje koje je “bilo u mom điru” ni zbog čega pa ni zbog ispita. Naravno da je iz tog razloga i faks patio, ali kao što je jasno iz napisanog, to mi nije bilo važno – što će se promijeniti tek nekoliko godina nakon opisanih događaja. Kakav školski primjer FOMO-a (fear of missing out). Najgore od svega? Tih se događaja i velike većine ljudi koje spominjem uopće ne sjećam. Što mi je donio FOMO? Gotovo kao da čitam fikciju, a ne svoj dnevnik jer sam danas potpuno OK s time da ne izađem i po par mjeseci, potpuno sam OK s time da imam šačicu pravih prijatelja i nekolicinu zabavnih poznanika s kojima se podružim kad želim. 

Kad sam se nedavno vratila s obitelji s otoka na kojem smo bili smješteni u selu koje broji svega 13 kuća, shvatila sam da sam u tih xy dana propustila i koncert Eda Sheerana, Špancirfest i još hrpu događanja koja bi mi nekoć bila br. 1 na listi prioriteta. Jesam li ostarjela? Možda. Ja ću ipak radije reći da sam prigrlila JOMO iako sve donedavno nisam ni znala da termin kao takav postoji. Što je JOMO, možda se pitate?

Reakcija na preopterećenje

Joy of missing out. Nazovimo ga mlađim i mirnijim bratom FOMO-a ili njegov emocionalno inteligentniji protu otrov kao što ga naziva dr. Kristen Fuller, specijalizirana za mentalno zdravlje. 

Prije nego što kažete da je nekome opet dosadno i da se izmišlja topla voda, zastanite na tren i promislite koliko nam je zapravo teško ostati imun na tuđe živote, iskustva, doživljaje. “Bombardirani” u realnosti, “bombardirani” putem društvenih mreža. Posjeti popularno mjesto u gradu, idi obavezno na wellness vikende s prijateljicama, kuhaj egzotična jela, educiraj se online, idi na botoks, učini svaki dan barem jednu stvar koju do sada nisi, bla, bla, bla… Iscrpljujuće je samo čitati ovo, a kamoli stvarno i živjeti na ovakav način. Takvo nam je društvo, uvijek nešto moraš, a ako nisi, ne znaš što pro puštaš! Nije ni čudo da imamo toliki porast anksioznosti i depresije. Jednostavno smo opterećeni time da moramo sve, svugdje, odmah. Nedavno me prijateljica iznenadila “paljbom” po jednoj influencerici jer ona stalno stavlja postove o tome kako vodi djecu u skupe family hotele, a moja prijateljica si to ne može u tolikoj mjeri priuštiti pa se stoga osjeća kao loša majka. Ono što mi je bilo nejasno u cijeloj priči jest zašto ju jednostavno nije prestala pratiti, a odgovor je bio da što ako tada propusti neki post koji će biti korisnog sadržaja? Mislim kako ta situacija savršeno sažima činjenicu da smo preslabi zaustaviti ili smanjiti tu znatiželju zbog koje i “ulazimo” u tuđe živote i patimo jer nemamo jednako uzbudljiv život. Trava je navodno uvijek zelenija kod susjeda, a još ako se susjed bavi kite surfingom, putuje u države čija imena ne možeš izgovoriti, jede toliko egzotičnu hranu da ti je teško procijeniti je li životinjskog ili biljnog podrijetla, a uz to priča mandarin ski i uvijek je okružen predivnim i nasmijanim ljudima, nemoguće je ne zapitati se: “Što sve propuštam?”. JOMO vam želi reći da ne propuštate ništa! Tj., propuštate, ali da se prava sreća skriva upravo u tome.

Live more by doing less 

Koliko ste puta mrtvi umorni ipak pristali na kavu, koliko ste se puta natjerali na izlazak, a htjeli ste intimno druženje s par frendova kod nekog doma? Koliko ste puta pristali na planinarenje jer je to sad in i svi to rade, a znali ste da će vas boljeti svaka kost u tijelu i da ćete se mrziti ostatak dana? Jeste li pogledali “Orašara” jer svi to rade u božićno doba bez obzira na to što balet niti volite niti razumijete? Palite li ujutro nakon buđenja re dom društvene mreže da biste vidjeli što ima novo i bili u toku? Kada ste posljednji put rekli jednostavno NE? 

To je bît JOMO-a, reći “ne” ako doista želite reći “ne”, ali vas je strah propustiti nešto. To ne znači da moramo reći “ne” na svaki poziv, to znači da moramo bolje promisliti što nas usrećuje, što nas zanima, što nas ispunjava, što želimo, a ne što se očekuje od nas. Društvo i društvene platforme koje nam sugeriraju da je “samo nebo granica” zapravo nam ne otvaraju horizonte, već ih zbijaju u malu kockicu anksioznosti. 

“Prihvaćanje više cikličkog, jednostavnog načina života koji je više usklađen s našim prirodnim biološkim ritmovima duboko obnavlja. Po vremena digitalna detoksikacija uz prihvaćanje radosti propuštanja koristit će i našem mentalnom i fizičkom zdravlju”, smatra Tanya Dalton, autorica knjige “The Joy of Missing Out: Live More by Doing Less”. Ona, kao i ostali pobornici JOMO-a, smatraju da je prvo i osnovno potrebno osvijestiti kako ćemo uvijek nešto propuštati bez obzira na to koliko se trudili biti involvirani u sve. 

Druga i možda najvažnija stvar – “nestati” povremeno s društvenih mreža i vježbati mindfulness. Kao i svaka ovisnost, i to će ispočetka biti teško, ali benefiti su ne mjerljivi. Bit ćete prisutniji u vlastitom životu, bolje ćete doživjeti ljude oko sebe, ali i same sebe. Naučite uživa ti u trenutku, a ne da vam um luta uokolo i razmišlja o tome što u tom trenutku propuštate. I naposljetku – naučite odrediti prioritete. Na kraju svega, nećemo žaliti za propuštenim izlaskom, za prijateljima koji nam više nisu u životu – žalit ćemo ako nismo išli za vlastitim snovima i vlastitim željama, pa makar bile one male poput riskiranja izlaska da biste se sklupčali doma pod dekicu i pogledali seriju na Netflixu koja vam se čini zanimljivom. I ne, ne mora to biti “Bridgerton” ili neka druga serija o kojoj SVI PRIČAJU.

Pravo na odmor 

Dok su benefiti takvog načina razmišljanja jasni, neki ipak smatraju da JOMO ubija ambicioznost te motivaciju za tim da izađemo iz zone komfora. I to je djelomično točno – ponekad nam treba “poguranac” da učinimo nešto novo, tko zna u čemu smo sve potencijalno dobri. No i tu moramo biti oprezni jer ljudi znaju misliti da znaju najbolje za druge te ih guraju, a nije svaka pretjerana ambicija “zdrava”. Znam to najbolje po sebi kad se ljudi čude izboru mog radnog mjesta. Završila si pravo, a nemaš uzbudljivu odvjetničku karijeru dostojnu holivudskog filma? Možda nemam, ali imam slobodu da pokupim klince ranije u vrtiću, imam godišnji odmor koji mogu koristiti kad poželim, imam zdravu atmosferu na poslu, šefa koji je pun razumijevanja kad su klinci bolesni i nema stresa, barem većinu dana. Imam luksuz da na posao idem rado, sa smiješkom. Možda nemam lude afterwork partyje, ali imam lude mame iz kvarta s kojima se smijem do suza u parku nakon posla uz pokoji pelin dok čekamo da se klinci umore od igranja. Možda ne vodim klince u hotele s 5*, ali imam u sebi još uvijek onaj wanderlust koji me tjera da barem dva tri puta godišnje organiziram obiteljsko putovanje, da im kupim churrose na nekom mini trgu u Andaluziji, da kampiramo u šatorima. To me veseli, sve ovo navedeno. I možda nisam do sada bila toga svjesna, ali čini mi se da je JOMO već dulje vrijeme dio mog života i mogu vam reći da nisam nikad bila sretnija.

Kome se dokazujemo

Što mi je na kraju donio taj mali povratak u prošlost čitajući vlastiti dnevnik? Osim 50 nijansi crvene kad vidim tadašnji stilski izričaj i manjkavost vokabulara, donio mi je jedan lijep podsjetnik na to da sve ono što misliš da je važno, kroz neko vrijeme više uopće neće biti važno. Ni ljudi koje smatraš prijateljima u određenom vremenu, ni lude zabave koje obilaziš u nadi da ne propustiš neko veliko događanje, ni to da moraš sve isprobati u životu. 

Divno je gledati tuđa iskustva, slušati o tuđim doživljajima, o ljudima koje znaju ili su upoznali, ali još je divnije pogledati oko sebe i reći – imam sve što sam oduvijek željela. Čak i ako to nisam znala prije prepoznati. Važan je onaj unutarnji mir. Kad na kraju dana shvatiš da možda nemaš u mobitelu kadar koji bi bio dovoljno atraktivan za objaviti na društvenim mrežama, ali srce ti je puno. Kad shvatiš da je život pjesma, ali ne mora biti veličanstvena arija koja ostavlja bez daha i na koju su svi ljubomorni, dovoljno je da je melodija koju pjevušiš dok rješavaš križaljku, brišeš dijete ručnikom nakon kupanja, šećeš gradskim parkom, piješ kavu s mamom, poljubiš osobu koju voliš. Mislim, kome se dokazujemo? Koja je to mjerna jedinica za dobro ispunjen i proživljen život? Nema je. Živite svoj život, ne tuđi, živite što više u trenutku i prigrlite lakoću postojanja. Bez obzira na to što Kundera rekao, nije nepodnošljiva uopće.