Joško Tešija jedan je od dvojice meni posebno dragih prijatelja Sinjanina. Cetinski kraj u svoje ljude moćno utisne iskonsku iskrenost, emotivnost, humor i ikavicu koja razgovoru daje poseban šarm. Teško je Joška predstaviti ukratko. Profesorica iz matematike cijelu srednju školu uvjeravala ga je da je nitko, da ništa nikad od njega neće biti, rugajući se javno njegovim snovima o umjetnosti. Možda je baš zato on danas upravo sve čemu se smijala? On je i puno više: hrvatski branitelj, povjesničar umjetnosti, arheolog, maneken i prvi naš art model, brojnim kreatorima i umjetnicima muza je desetljećima; galerist je, zapravo čovjek koji za umjetnost živi.
Imam prijateljicu iz Sinja koja se odselila davno i živi vani, a obogatila se na sinkronizaciji pornića. Sedamdeset ljudi radi za nju u tri smjene. Ima jednu gospođu od 70+ koja sve odradi profesionalno, a da pritom stvarno plete. Nije vic. Kad ju pitaš čime se bavi, kaže ta moja: “Ja sam poduzetnica.”
Posao snova – malo truda, a dobra zarada.
Ljubomorni ružno komentiraju, vrijeđaju kao što vrijeđaju i omalovažavaju sve i sva. Bliski ljudi. Ljubomora je pokretač svega lošega.
I buja tamo gdje je nisko samopouzdanje.
Samopouzdanje dobivaš od roditelja, od obitelji. Oni su ti koji usađuju osjećaj vrijednosti, uče te odnosima i skromnosti. Skromnost je važna, iz nje puno vrlina proizlazi. Danas tome roditelji ne uče djecu. Kupe im album za sličice i onda ga brže-bolje moraju popuniti u tjedan dana. Ali ne tribaš svaki dan kupovati pet paketa sličica, možeš kupiti pet tjedno. Album se ispunjava tri miseca.
Tako su tebe tvoji učili?
Kod nas je bilo specifično. Mater i otac su imali svoj odgoj, a babe, didovi i tetke svoj. Recimo, tatina je mama bila posebna žena. Od svoje je matere naslijedila, za ono vrime, vrlo napredan stav da dicu ne treba tući, ni vikati. Gledala je suside koji su uvik svoju dicu tukli, mlatili, zlostavljali i zaključila da su im dica izrasla živčana i šokirana pa je blagi odgoj prenila na moju babu koja je tako odgajala ćaću, a i nas. Zato se kod nas nije vikalo jer “dica će od toga imati živčani slom”. Sve nam je bilo dozvoljeno, mogli smo raditi što god smo htjeli. Sićam se kako sam kao mali razbija veliki luster. Padali su kristali s njega, rasulo se stotine staklenih komadića koje sam metlom razbacivao jer mi je valjda bilo lijepo da sve pada i da se stakalca presijavaju. Kad su moji došli s posla, podviknula je mater, koja je znala nekad glumiti žandara, da šta sam napravio, a ćaća joj odgovorio da šta drami s tim lusterom i je li ga ona kupovala? I još je dodao da neka sam ga razbio jer mu je ionako bio ružan i išao mu na živce – “Nek’ se dite izigralo!”. Eto, tako ti je bilo kod nas u kući. Drugi dio odgoja dobio sam na selu kod pra tete kojoj sam bio ka unuk. Ostala je sama, dice nije imala, otac joj je bio kao sin i ja unuk. Tu sam proveo najbolji dio djetinjstva u suživotu s prirodom, sa životinjama, puno sam toga naučio.
Je li selo, kopanje krumpira, životinje tvoja čežnja? Hoćeš li se tome vratiti?
Zamišljam život tako da sam pola godine tu u Zagrebu, a drugu polovicu u Sinju. Pola grad, pola selo. Volim Zagreb, ali vuče taj mir koji pronalazim u šetnjama, u šumama. Ljudi često misle da smo mi tamo na kamenjaru, ali nije to točno. Sinj je sav u šumama hrasta. Onaj dio prema Bosni, dinarski je krš, prema Vrliki i Kninu, ali mi smo obdareni šumom.
Što je Sinjanin bez konja? Jašeš li?
Da se razumijemo, kad se rodiš u Cetinskoj krajini, prvo upoznaš roditelje pa onda konje. Točno se sićam svog prvog susreta s konjem. Bio sam još gotovo beba kad sam zagrlio nogu koju i vikao: “Moj konjo, moj konjo!”. Mi nismo imali konje, nismo imali za to mogućnosti, ali ih imaju rođaci. Konji su veličanstveni. Konj točno zna prosuditi čovjeka i poslastice poput jabuke ili mrkve neće pomoći da ti priđe, da te zavoli, ako osjeti da nisi dobar. Konja moraš hvaliti, govoriti mu: “Ti si najlipši, ti si najbolji, najbrži”, da vidiš kako to sluša, sve okreće uho. A ako osjeti da će pasti, ako ne može spriječiti pad, konj će sačuvati svog jahača. Zamisli, on točno misli kako će past da tebe sačuva, da se ne ozlijediš. Konji su čudo.
Koje su ti tri stvari najdraže u Zagrebu, a koje u Sinju?
U Sinju su to roditelji i prijatelji, moja ulica u kojoj sam odrastao i naše drago i tužno groblje. Za Zagreb me veže moja zagrebačka ulica u kojoj živim, kazališta, ova moja galerija Kranjčar. Tu stvarno volim boraviti. Zagreb je lijep grad u kojemu sam stekao divne prijatelje, ušao mi je pod kožu.
Ne čini ti se da se nešto promijenilo i to na lošije nakon potresa?
Je, imaš pravo. Osjeća se da je manje ljudi, sve je oronulo, ali vjerujem da će vratiti svoju ljepotu.
Vidi kako vrana viri, sve nakreće glavu i gleda nas kao da sluša što pričamo.
Došla je po poslasticu. Svaki dan dobije poslasticu. Nikad mi nikakvu štetu nije napravila, a vrane znaju biti kapricne. Liti joj otvorim prozor, a ona mi donese slamku, šibicu; jednom je donila upaljač. To je iz zahvalnosti.
Uz Sinj i Zagreb, i europske su ti metropole bile dom. Kristina i Hamed Bangoura su te otpravili u svijet modelinga.
Tamo negdje u 25. počeo sam se baviti modelingom. Barcelona, Madrid, Hamburg, Pariz, Milano…
Koliko je to bilo glamurozno, a koliko profitabilno? Puno je posla koji nije vidljiv ili medijski zanimljiv, a tu zapravo leži zarada. Showroomovi, fitinzi, katalozi, sajmovi…
Tako je. To je pozadina koja se ne vidi, a vidi se pista i couture ili pret-a-porter Fashion weeka. U pozadini se jako puno toga događa i radi. Prezentacije za buyere, kupce na veliko, tu se dogovaraju poslovi, naručuje, vrti se business. Modeli tu super zarađuju. Piše se kako je Anna Wintour glavna u svijetu mode, ali ni blizu. Glavni su proizvođači tekstila koji sezoni nametnu trend kroz materijale. Ako se nije moglo proizvesti dovoljno pamuka, vune ili svile zbog vremenskih prilika, ratova, loše distribucije, modi će prodati poliester, viskozu ili akril i to će nam modne kuće prodavati. Tu nastupa PR koji promovira te materijale o kojima govori kako su kvalitetni, ugodni, da se lako održavaju, brzo suše i sl.
Radio si visoku modu za Vivienne Westwood, Jean Paul Gaultiera, Karla Lagerfelda, Helmuta Langa…
Jesam. Puno sam snimao za Helmuta Langa, Andreasa Kronthalera. Specifično izgledam, bio sam izuzetno mršav i uklopio sam se u avangardu. Da vidiš na castingu sve one Skandinavce, čovjek se pita tko je to rodio, tko je to napravio? Izgledaju savršeno kao grčke skulpture, divne kose, oči, ten, a ja kao da sam došao iz Auschwitza, da prostiš.
Što je uopće danas avangarda?
Avangarda zahtijeva pročišćenost, jednostavnost, skromnost, povučenost, drugačiji izgled. Sve mora biti besprijekorno. Pogledaj samo Commes des Garcons ili Kawakubo. Mnogi se danas žele biti avangardni, a zapravo su cirkus.
Tvojoj avangardi doprinosi i tvoj stil odijevanja.
Još ka dite u Sinju bio sam drugačiji. U osnovnoj sam bio punker, nosio razderane hlače sa zakrpama ispod i čudne majice. Svima sam bio čudan, ali sam bio brz na jeziku i nitko me nije dirao jer sam svakom znao odgovoriti.
Ljudi su čudni. Prema nepoznatom i svemu što ne razumiju, umjesto znatiželjom, odgovaraju agresijom.
Ja ću ti brutalno iskreno reći da i danas imam PTSP na traume iz srednje škole zbog profesorice iz matematike. Bila je strah i trepet cijele Cetinske krajine, mnogih generacija. Njezine metode nisu bile niti pedagoške, niti profesionalne, a niti humane. Bila je zločesta i vrlo gruba, a mi smo bili još djeca. Mene je izdvojila i posebno vrijeđala. Govorila bi da ništa nikad neće biti od mene, da sam nula, ma bilo je takvih riči da to ne mogu ni ponoviti. Usadila mi je strah, sram i uvjerila me da ne valjam, ne vrijedim, da sam loš. Znao sam poželjeti da me ni nema. A stalno se Bogu molila i išla u crkvu. Istraumatizirala me toliko da ni dan-danas ne mogu to zaboraviti.
Avangardom mi se u današnje vrijeme čine kulturni ljudi, avangardno je ne biti istetoviran, neopterećen hijaluronom, botoksom i silikonom, biti trijezan. Neki od trenutačno najpoznatijih modela to su postali nakon što su kirurški promijenili ili doradili izgled.
Nije toga bilo u naše vrime. Morao si biti ponosno svoj. Zato smo i danas modeli, slavne ljepotice sada u pedesetima se vraćaju. Evo ja sam možda čak i više tražen sada. U zadnjih misec dana sam snimio tri editorijala, jedan kao hommage Gallianu. Mi iz starije garde nismo nametali sebe, bili smo prilagodljiviji kao kameleoni i naučeni smo disciplini. Moda je danas još okrutnija. Puno je djevojaka, momaka, momaka koji su djevojke i djevojki koje su momci; previše ih je i ne traju dugo. Potroše ih za nekoliko miseci i uzmu nove.
Je li sav taj spolni i rodni narativ pošast 21. stoljeća, ili je oduvijek tako, samo se o tome nije govorilo?
Ovo ti je super pitanje. Mislim da su tu dvije činjenice na stvari. Prva jest ta da je to postala pošast, a druga da do te pošasti dolazi iz moderne, hedonističke revolucije slobode koju mi ne možemo razumjeti. Možda se civilizacija priprema za neko novo društvo, novi oblik tijela i izgleda općenito.
Srećkoviću, modu radiš i danas. Može li se ponešto zaraditi ili je to iz ljubavi?
Ima i zarade, ali najviše to sad radim iz ljubavi. Radim s uistinu velikim ljudima, doajenima naše mode pa mi je čast sudjelovati u projektima, a i dobijem prekrasne stvari. Ja sam ispunjen.
Što je to s domaćom modnom scenom? Kako je umrla moda u zemlji koja je uvijek bila fashion? Čini se da je i street style zamro.
Moda je brza, ne radi se kvalitetno, nego jeftino. Trend traje jednu sezonu. Mi smo ovdje živjeli modu. Trčali smo u Trst, nabavljali izvana tko je kako znao i mogao. Šivali smo puno toga da bi izgledali lijepo. Ulična je moda jedan od pokazatelja stanja države. Mi smo u fazi tenisica, trenirke, nakon korone sve je postalo pidžama. Više nema ni naše zagrebačke špice. Ovo što gledam danas nije interesantno. Fotografi nemaju koga više ni uhvatiti kamerom. Svi su isti u robi iz istog dućana kojeg neću ni imenovati. Mlade žene prenašminkane s onim grubim predugim noktima, a muški su traljavi. Mladi momci u preuskim hlačama, razderanima. Grozno.
Završimo razgovor tako da se vratimo struci. Radiš u umjetničkoj galeriji, ono što voliš, za što si školovan, ono za što te sve o čemu smo pričali pripremalo.
Nakon fakulteta Povijest umjetnosti i arhelogije život me odveo na modni put, a onda me poznanstvo s gospođom Elvirom Kranjčar vratilo, odnosno dovelo tu. Od nje sam puno naučio: o umjetnosti, estetici, izlaganju. Elvira je iznimna žena koja umjetnost nosi u sebi. Uz nju, moram istaknuti da sam puno toga dobio od našeg Luca, Mladena Lučića, kustosa zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti. Ja kad dolazim na posao, cvrkućem!
U galerije je puno fizičkog posla.
Postavljanje izložbe je ozbiljan posao i najvažnije je da si radišan. Ja i operem galeriju, postavim tehniku, koordiniram, sve radim. Deset minuta pred otvaranje izložbe se presvučem da izgledam pristojno. Dok je tu publika, kao domaćin sve ugostim i onda kada svi odu, ponovno moramo počistiti, riješiti poslove s dobavljačima, zatvoriti. Volim sve to u poslu i imam najbolju šeficu na svijetu.
Spuštam zastor na ovaj razgovor. Nadam se da će onome tko čita biti barem upola zanimljivo koliko je bilo nama. Doduše, neke sam djeliće ipak preskočila jer neke šale nije politički korektno javno izreći. A upravo na takve, necenzurirane pošalice i na dozu umjetničkog užitka sve vas pozivam da svratite u galeriju Kranjčar.
