Britanski grafički dizajner, koji je dobio nagradu Grammy za naslovnicu albuma “Black Star” Davida Bowieja, gostovao je u Splitu na 2. Cyan festivalu vizualne kulture. U razgovoru saznajemo kako je bilo raditi s ovom glazbenom ikonom te zašto je stekao svjetsku reputaciju “dizajnera sa stavom”
“Pogledao sam tvoju listu pitanja, ali nisam vježbao nikakve odgovore”, kaže Jonathan na početku našeg online razgovora, pri čemu je bilo teško ne primijetiti njegove statement dioptrijske naočale koje sasvim pristaju njegovoj osobnosti i vizualnom jeziku.
Naš intervju, koji smo dogovorili nakon njegovog odmora u Rimu, gradu za kojeg je posebno vezan jer se tamo zaručio sa svojom suprugom Anil Aykan, također grafičkom dizajnericom, slušali su ujedno i njegovi kolege iz studija – kojima Jonathan daje slobodu u radu, ali se ne libi dati iskreni feedback. “Kažem im kad je nešto shit”, ističe tražeći pritom potvrdu od Seana, jednog od svojih dizajnera. “Ne bih znao, nisam nikad radio shitty projekt”, dodaje on duhovito, vrlo diplomatski izbjegavaš odgovor na pitanje kakav je Jonathan kao šef. Naime, Jonathan nema veliki ured niti ima ambicije širiti se, ponajviše jer bi to promijenilo cijeli način funkcioniranja i podrazumijevalo određenu hijerarhiju koju želi izbjeći: “Ne želim sjediti na sastancima u uredu cijeli dan, već biti kreativan i provoditi vrijeme s ljudima. Ovo je puno zabavnije. Ali vjerojatno će svi tražiti povišicu nakon ovog razgovora (smijeh).”
Becoming Barnbrook
Jonathan je postao grafički dizajner prije nego što je znao da to zanimanje uopće postoji. Vidjevši njegove radove koje je napravio u dobi od 14-15 godina, pogotovo na bazi tipografije, koja ga je već tada zanimala, učitelj likovne kulture rekao mu je: “Ti si grafički dizajner i trebaš ići u umjetničku školu.” “Ja sam ga pitao što je grafički dizajner?”, prisjeća se 58-godišnji Jonathan. U ovoj dobi također je stekao i afinitete prema umjetnosti, za koju njegova obitelj iz radničke klase u Lutonu nije pokazivala razumijevanje. “Kad sam imao 15 godina, posjetio sam Tate galeriju u Londonu i razmišljao kako je slikarstvo dosadno, sve dok nisam (ovo će zvučati pretenciozno) vidio rad Marcela Duchampa. On je odredio što jest umjetnost, a što nije. Fascinirao me taj kreativni čin u umjetnosti, glazbi i literaturi, koji tjera na razmišljanje o vlastitoj egzistenciji.”
Kasnije upisuje Saint Martin’s School of Art and the Royal College of Art u Londonu, kako ističe, u vrijeme prije računala, gdje mu se nisu sviđale metode koje su koristili “autoritarni grafički dizajneri”. “Tek kad je Mac postao dostupan krajem 1980-ih, mogli smo se otvoreno pobuniti. Bilo je zabavno reći: ‘Fuck that’ i napraviti nešto potpuno suprotno.”
No iako je s vremenom shvatio neke poante “stare garde”, nikad nije razmišljao o tome jesu li mu radovi mogli biti bolji – što uspoređuje s objavom glazbenog albuma. “David Bowie rekao je da je objavljivanje albuma poput određene stanice u životu koja je fiksirana u vremenu, u tom trenutku. Odnosno u kontekstu dizajna, unutar parametara onoga što smatraš dobrim dizajnom i onoga što svijet smatra dobrim dizajnom, onoga što je klijent želio, društva kojem je namijenjen taj dizajn, pobune protiv onoga što si prije radio i pomicanja vlastitih granica. Puno se toga događa u jednom radu. Teško je reći da je nešto dobro ili loše.” Također, napominje da su mu preokupacije u dobi od 20 godina, kad je živio “u trenutku”, bile puno drukčije od onih kad je napunio 40.
“Kad si mlad, želiš promijeniti svijet, ali zapravo rijetko radiš nešto novo. No raditi nešto novo nije ni važno, već proces rješavanja problema. Imati uzbudljivu ideju i dizajnirati nešto što komunicira s ljudima. To razumijevanje mi je najvažnije”, ističe, dodajući kako mu je potrebno čak 10 ili 15 godina da se otkači od nekog rada, odnosno da ne bude više vezan uz taj misaoni proces. “Zapravo, najviše se pitam zašto klijent nije odabrao neku ideju jer često konačni rezultat nije dovoljno smion kao što je mogao biti”, dodaje, bez imalo arogancije. Štoviše, nastavlja:
“Bilo mi je pomalo cringy raditi na svojoj knjizi “Barnbrook Bible” i retrospektivnoj izložbi za londonski Muzej dizajna iako je dobar osjećaj znati da si vrijedan toga. ‘Ne želim biti “ja”, ali ne želim biti niti netko drugi’, rekao je Bob Geldof. To je dobar način za opisati stanje mog uma.”
Imperativ autentičnosti
Prije 23 godine, Jonathan je bio art direktor časopisa “Adbusters”, a deset godina kasnije dizajnirao je logo za pokret Occupy London. Danas radi manje političkih projekata jer, kako kaže, došao je Trump i uništio pojam satire. “Narcisoidne ljude ne zanima je li proizvod dobar ili loš – ako je dio njihovog narativa, oni će ga konzumirati”, ističe, dodajući da je za “Adbusters” radio u vrijeme snažnog fokusa na fenomenu globalizacija i objavi knjige “No logo” Naomi Klein, u kojoj se kritizira eksploatacija radnika u modnoj industriji. Budući da su njegovi roditelji radili u tvornici automobila, dobro je znao kako se tretira radnička klasa te shvatio kako bi dizajn trebao doprinijeti tome da svijet postane bolje mjesto. “Kod “Ad bustersa”, bît je bila govoriti istinu i ne biti cenzuriran – a većinu vremena, od dizajnera se traži da lažu. Političku jednadžbu dizajna teško je čuti. Ali sve je politička odluka, čak i kad samo odlučiš postati grafički dizajner. Alati grafičkog dizajna vrlo su učinkoviti i zato sam počeo raditi s njima jer su prvi koristili te alate za kontra poruku i zalagali se za meaningful dizajn.”
Upravo je zato Jonathanu najvažnije ostati autentičan i biti dosljedan svojim principima rada: “Biti dizajner ne znači samo producirati stvari već je riječ o osobnom ispunjenju i interpretiranju svijeta na vlastiti način. Stoga nikad ne radim kompromis oko autentičnosti, ali samo zato što mogu. To je nešto što se nalazi u duši. Dizajn bi trebao govoriti istinu”, zaključuje i dodaje kako je zbog toga odbijao neke klijente, uključujući i Coca-Colu. Budući da nije baš učestala pojava da dizajneri imaju političke stavove, Barnbrooka čak smatraju i provokativnim – pri čemu se nerijetko za primjer uzimaju i nazivi njegovih fontova, kao što su “Bastard” i “Mason” (prije “Manson”). “Nastojim natjerati ljude na promišljanje, a ne samo biti provokativan. Primjerice, naziv fonta “Bastard” iza sebe krije slojeve značenja – i zašto uopće imati zabranjenu riječ? To je zanimljivi dio jezika, kao i činjenica da se tabui s vremenom mijenjaju.” Naime, eksperimentiranje i inkorporiranje drugih disciplina u grafički dizajn vrlo su izraženi u njegovom radu, a posebice njegovo zanimanje za filozofiju – u prvom redu egzistencijalističkih autora kao što je Samuel Beckett. “Pauze između riječi koje govore više negoli same riječi upravo je način kako funkcionira tipografija. To je kreiranje novog univerzuma”, apostrofira, otkrivajući da je na Bowiejev album “Next Day” koji govori o tom nemilosrdnom žrvnju egzistencije posebno utjecajna bila fraza: “I can’t go on, I must go on” te mu je zbog svoje pretencioznosti donijela objavu u satiričkom britanskom časopisu “Private Eye” (smijeh).
David Bowie & John Foxx
Etiketa “Bowijev dizajner” Jonathanu ni kako ne smeta, poglavito jer mu se cijelo novo područje izvan tipografije otvorilo nakon što je upoznao ovu, prerano preminulu svjetsku zvijezdu. “Svaki put kad bih dobio njegov projekt, pomislio sam: ‘Oh, fuck’. Ovo je istovremeno najbolji i najgori posao na svijetu jer me užasava pomisao da ću na praviti nešto preloše”, iskren je Jonathan. “Bowie je bio jedna od rijetkih osoba s koji ma je bilo zabavno raditi, a ujedno i stimulativno. Iako je pritisak bio velik, pola vremena smijao sam se nekim glupim šalama jer je cijeli odnos bio u znaku britanskog humora gdje se svatko izruguje sam sebi. Čak smo izmjenjivali šale nekoliko tjedana prije njegove smrti iako je znao da je kraj blizu. Mislim da je važno smijati se sam sebi jer i jesi najveća šala – a ako ne budeš, drugi hoće (smijeh).
Kako je rekao Beckett, sama naša egzistencija je smiješna.” No za vrijeme rada na albumu “Black Star”, Jonathan nije znao ništa o njegovoj bolesti, za što kaže da je zasigurno olakšalo rad na projektu. “Nakon što sam poslušao tu glazbu koja govori o smrtnosti, rekao sam mu da ne bi trebala biti njegova slika na naslovnici jer postoji prostor između slušatelja i glazbe. Odmah je razumio što želim reći i vjerovao mi je. Ali to se nije svidjelo izdavačkoj kući (smijeh).” Tzv. unicode karakter crne zvijezde postao je “emotikon albuma” i ujedno sjajan primjer integriranja tehnologije u dizajn naslovnica albuma koje danas trebaju funkcionirati kao sustav koji je prikladan za različite medijske formate. A nakon njegove smrti, Jonathan je omogućio besplatni download grafike albuma u nekomercijalne svrhe.
“To integriranje dizajna u živote ljudi bilo je jako uzbudljivo – kao i općenito raditi na projektima koji utječu na mainstream kulturu, a Bowie je zasigurno jedan od njih.”
Od njega je ujedno naučio i važnu lekciju – a to je da nikad ne objašnjava stvari. Naime, nakon što je napisao blog post da objasni ideju iza naslovnice albuma “Next Day”, koja se mnogima nije svidjela jer nije ispunila očekivanja ljudi o tome kako bi naslovnica albuma trebala izgledati, Bowie mu je rekao kako je naučio da ljudima treba dati prostora da sami kreiraju značenje – i upravo se tu događa ta čarolija.
“Zato ovu pogrešku nisam ponovio idućim albumom”, kaže Jonathan. Iskustvo rada s Bowiejem, za kojeg je dizajnirao četiri covera (“Reality”, “Heathen”, “Next Day” i “Black Star”), donijelo mu je samopouzdanje da kontaktira svog drugog velikog uzora – Johna Foxxa, britanskog glazbenika, umjetnika, pisca i grafičkog dizajnera s kojim je još više bio “opsjednut” u mladoj dobi negoli s Bowiejem, a ujedno je utjecao i na njegov grafički dizajn. “Ovdje se javila i određena dilema – želim li ući u svijet kojem se toliko divim?”, otkriva Jonathan, dodajući kako su u oba slučaja ovi svjetovi vrlo pozitivni, poglavito jer su i Foxx i Bowie cijenili svoju poziciju u životu te činjenicu da nekoga jednostavno zanima njihova glazba. Stoga kaže da mu je, kao dizajneru, ključno bilo imati samopouzdanja da može dobro interpretirati njihovu glazbu, kao i omogućiti da cijelo iskustvo bude ugodno i u znaku povjerenja. S druge strane, duhovito dodaje: “Siguran sam da bi bila noćna mora raditi s Kanyeom Westom, a i cijeli proces bio bi noćna mora za njega.”
Fragile self
Koliko je glazba prisutna u Jonathanovu životu svakako pokazuje i činjenica da je sa suprugom Anil osnovao vlastiti bend Fragile Self koji reflektira njihov interes za psihoterapiju i razumijevanje ljudske psihologije. Kako objašnjava, ovaj projekt im je omogućio da kontroliraju svaki aspekt procesa – od glazbe do vizuala, a njihovo međusobno ispreplitanje utječe na atmosferu glazbe. “Svjestan sam da nitko ne iščekuje moj album, ali povremeno imam potrebu za osobnim projektima. Kako starimo, manje se brinemo oko toga što drugi ljudi misle i pokušavamo se izraziti kako najbolje možemo”, objašnjava Jonathan, dodajući da uskoro izlazi i njihov drugi album.
“Kod prvog albuma zapravo nismo baš znali što radimo. Grafički dizajneri rade glazbu, užas. Ali, opet, treba imati hrabrosti pokušati – a to sam napravio u razdoblju života koji donosi taj aspekt refleksije pa mislim da sam se najviše dao.”
Promatrajući svijet kroz prizmu iskustva, Jonathan nam otkriva da uživa šetati ulicama i primjećivati stvari. “Gledam zašto je zgrada izgrađena na određeni način ili se oduševim nekom tipografijom starom 40 godina. Ima atraktivnosti u nečemu ružnome samo zato što je ta ružnoća nova. Iako zvuči dosadno, svatko treba imati to zadovoljstvo hodanja i upijanja stvari oko sebe – iskusiti nešto što transcendira vrijeme.” Na tom tragu, ističe kako želi da ljudi s predavanja u Splitu odu razmišljajući da je nešto što rade više moguće nego što su to mislili kad su došli, kao i da ljudi koji nisu grafički dizajneri razumiju kako je grafički dizajn kulturalno kompleksna stvar – unatoč tome što ga ljudi nerijetko odbacuju kao nešto što je odviše komercijalno, pogotovo u visokoj umjetnosti.
“Dizajn je sve što nas okružuje”, ističe. U tom smislu, neostvarena želja mu je dizajnirati identitet Olimpijskih igara i Svjetskog nogometnog prvenstva jer su “svugdje vidljivi svima” pa mogu imati veliki utjecaj na društvo. Kako nam otkriva, kad su bili pozvani osmisliti logo za Olimpijske igre u Tokyju, nisu dobili posao jer su predložili prilično radikalno rješenje, što se danas smatra dobrim potezom. Ali mi se svakako nadamo da će dobiti novu priliku jer glavna premisa iza Jonathanovog dizajna nešto je čemu bismo svi trebali stremiti – bolje i iskrenije društvo.
Foto: Teri Varhol, PR