U eri smo ekstrapolirane estetike na Instagramu i brutalnih životopisa na LinkedInu. I doista, nije lako dopustiti si da, u tom savršenom mjehuriću, budemo cringe. No koliko nas to sprječava u uživanju u stvarima koje volimo?
Cringe kultura fenomen je koji se izrodio dramatičnim usponom cyberspacea od 2010. pa do danas. Podrazumijeva naviku da određena ponašanja, objave, navike ili interese ljudi podvrgavamo ismijavanju ili sramu jer se ne uklapaju u narativ savršenosti i “cool” faktora kojim smo okruženi.
Memeifikacija interneta stvorila je pojam cringe-worthy trenutka – sadržaja koji se dijeli na društvenim mrežama i rasvjetljava nekoć obične životne situacije koje sad smatramo cringeom. Na istom je tragu i popularno zvan the ick, koji simbolizira osjećaj nelagode ili gađenja prema nečijem ponašanju. U svojoj površinskoj formi cringe ne moramo problematizirati – ponekad je kao fenomen ovdje uistinu samo na razini bezazlenog humora i jednostavan je način da se kao društvo nasmijemo nekim uvriježenim situacijama.
No što kad nas atmosfera straha od cringea koči u vlastitim interesima i hobijima?
“To be cringe is to be free”
Često čujemo izjavu “To be cringe is to be free”, koja potvrđuje činjenicu da osjećamo težinu online stvorenog straha od sramoćenja. Strah od izloženosti sasvim je normalan – Stefano Tognacci u svom znanstvenom članku piše: “Sram nije osjećaj vezan isključivo uz odraslu dob, pojavljuje se već oko druge ili treće godine ljudskog života.” Dodaje kako “u trenutku kada dijete uspije shvatiti da ne ispunjava očekivanja odraslog, javlja se sram” koji nas nastavlja pratiti do kraja života, samo u raznim oblicima.” Normalna je emocija koju većina osjeća vrlo često, gotovo svakodnevno.
View this post on Instagram
Međutim, okruženi savršenstvima i poliranim životima pojedinaca na internetu, fenomen cringea postao je, kako ga Nicholas Balaisis za Psychology Today naziva, alat samodiscipline.
“Cringeworthy materijal na internetu pokazuje nam što ne raditi i neprestano oblikuje parametre toga što bismo trebali i ne bismo trebali objavljivati.”
Takva nepisana “pravila” izlaze iz područja online djelovanja i polako nas prožimaju u stvarnom životu, zbog čega se prestajemo izlagati hobijima zbog straha od osude.
Pronalazite li se u ovim scenarijima
Primjerice, postoje brojni čitateljski klubovi – o najnovijem Ukletom klubu pisali smo u novom broju Grazia časopisa – koji okupljaju zainteresirane. No pridruživanje jednoj takvoj zajednici znači dijeljenje vlastitog mišljenja i izlaganje, što je značajan korak i za mnoge izlazak iz zone komfora. Korak dalje su razne filmske, fotografske ili radionice scenarija koje podrazumijevaju da na kraju samog tečaja sudionici i izlože svoj rad. Unatoč želji da se pridružimo takvim aktivnostima, sram od bivanja cringeom nerijetko nas u tome blokira. Čak i amaterski fotografi ili pjesnici mogu osjećati sram od dijeljenja svojih radova online zbog činjenice da bi ih okolina mogla interpretirati kao cringe-worthy.
Sjajno je to opisao književnik Ocean Vuong: “Izbjegavati sramoćenje znači izbjegavati samootkrivanje.”
View this post on Instagram
Na taj način samo blokiramo vlastite interese i tako se udaljavamo od svog identiteta. Kako bismo se zaštitili od generalnog sramoćenja, počinjemo se ponašati isključivo neutralno i “prihvatljivo”, istovremeno gušeći interese koji nas čine autentičnima.
Prvi koraci izvan zone komfora
Pozitivno u svemu jest osvještavanje činjenice da nas sram koči – i rad na tome.
Prije svega, važno je pronaći korijen problema – shvatiti zašto vjerujemo da smo manje vrijedni ako ne dobijemo tuđe odobravanje. Psihoterapija je sjajan početak jer ne služi potiskivanju osjećaja, već istraživanju njihovih uzroka. Kako biste se lakše nosili s postupnim oslobađanjem od straha od sramoćenja, prvi korak može biti okružiti se ljudima koji cijene vašu strast prema nekoj temi ili pokušaje da se bavite određenim hobijem. Još je lakše ako vam se netko i pridruži. Izlazak iz zone komfora ne mora biti nagao – krenite malim koracima. Postupno izlaganje situacijama koje bude nelagodu, a nakon kojih se zapravo ne dogodi ništa strašno, pomaže nam da promijenimo vlastitu percepciju i ojačamo samopouzdanje.
View this post on Instagram
Kako je Tognacci zaključio: “Sram nas prisiljava na to da se suočimo s našim samopouzdanjem, naše Sebstvo biva ogoljeno.” To može biti prilika za osobni rast i poticaj da izađemo iz vlastitih okvira. Jer istina je – ono što je jučer bilo cringe, danas je možda cool. Mnoge od najboljih stvari koje danas čitamo, gledamo ili slušamo ne bi ni postojale da su njihovi autori podlegli strahu od sramoćenja.
Foto: IMDb, Instagram
