Ugledna kustosica i povjesničarka umjetnosti Jasminka Babić nedavno je ispuhnula svoju prvu svjećicu kao ravnateljica splitske Galerije umjetnina. I to je učinila kao prva žena u 90 godina od osnutka muzeja, koji ima uistinu bogatu povijest te utjecaj na lokalnu i kulturno-umjetničku scenu. Donosimo intervju iz tiskanog izdanja časopisa Grazia no. 270
S Jasminkom Babić imala sam čast razgovarati o, kako ga je i sama nazvala, pandemijskom mandatu, izazovima struke te prokomentirati posljednju kontroverzu povezanu s ikoničnim djelom Jean-Michela Basquiata te Beyoncé i Jay-Z-ja. Stigla nam je najaviti i bogat program za ovu godinu, koji uključuje i prominentnu njujoršku umjetnicu Kiki Smith. U razgovoru koji je potrajao ponajviše zato što joj ja nisam prestajala postavljati pitanja, Jasminka je doista potvrdila kako su srdačnost, ustrajnost, srčanost i stručnost recept za kvalitetu i pozitivne promjene.
Kad biste zaokružili prvu godinu svog pandemijskog mandata, što biste izdvojili?
Prva godina mandata uvijek je komplicirana. Kad tome pridodamo situaciju koja je uzdrmala svijet, riječ je doista o jednom posebnom dobu. No htjela bih izdvojiti da smo prošlu godinu, kad je riječ o izložbenom segmentu, uspjeli ispuniti gotovo sve što je bilo u planu, a riječ je o 19 izložbi. Prošla godina bila je još i obljetnička, dakle 90 godina od postojanja naše Galerije, pa smo imali retrospektivu Jerolima Miše, predstavili smo iznimnu donaciju Jurja Dobrovića, kao i Antuna Zupe iz našeg fundusa. Imali smo i međunarodne autore, Richarda Deacona te Conora McGradyja, a godinu smo završili velikom retrospektivom Gorkog Žuvele. Naravno, nije bilo jednostavno. Takvi programi često iziskuju gotovo alkemičarske sposobnosti kad je o financijama i tehničkoj realizaciji riječ, stoga sam iznimno zadovoljna prošlom godinom.
U pojedinim ste intervjuima rekli kako ste se na izazov ravnateljice odlučili upravo zato što ste poznavali situaciju u muzeju. Kad ste zasjeli na mjesto ravnateljice na početku, i kad na to gledate iz današnje perspektive, koliko ste promijenili svoj stav o određenim ciljevima koje ste na početku planirali izvesti? Je li pandemija ikako utjecala na promjenu ili integraciju određenih ciljeva? Riječ je, naravno, o poprilično izazovnim vremenima koja su, nesumnjivo, pogodila i muzejsku djelatnost.
Situacija i naša reakcija na istu mijenja se u odnosu na sve što se oko nas događa – tako reagiraju, uostalom, i svi drugi sektori. Ono gdje vidim da je teže pokrenuti stvari jest kod zahtjevnijih projekata kojima bih htjela nastaviti širenje Galerije prema bedemu Cornaro, čime bi se postigao pun potencijal muzeja, kao i pojačanje financijske potpore te jačanje same strukture i broja zaposlenika jer smo izrazito potkapacitirani. No, to što je teško ne znači da treba odustati. Dokle god radim ovaj posao, nastojat ću te ciljeve, ako ne u potpunosti ispuniti, onda se barem približiti potpunom ispunjenju.
Mnogi muzeji diljem svijeta prešli su na online, pa tako i Galerija. Brojni kritičari smatraju da je upravo pandemija otkrila tu određenu novu eru muzejske vidljivosti. Slažete li se s time? Mislite li da je izložbu jednako doživjeti i online, ako se sve, naravno, dobro izvede?
Pa to je kompleksno pitanje. Mislim da ćemo odgovor imati za nekoliko godina, kao i za sve druge promjene koje smo iskusili boreći se s ovim izazovnim vremenima. Ono što uvijek naglašavam jest to da moramo biti jako sretni jer su u Hrvatskoj muzeji bili zatvoreni samo nekih 40 dana. Bez obzira na ograničenja, uvijek smo mogli otvoriti prostor posjetiteljima. S druge strane, povećava se online prisutnost muzeja i mi smo se shodno tome uključili u tu vrstu komunikacije. Online jest dobar u trenutku u kojem prenosimo informaciju, no smatram da nikako nije zamjena za iskustvo koje dobijemo posjetom muzeja. Ne mislim da će se to iskustvo tako jednostavno zamijeniti onime koje dobivamo novim tehnologijama iako je sasvim u redu stvarati umjetnost namijenjenu online prostoru. No to nisu iste stvari. Nekako, starije generacije imaju i naviku i potrebu posjećivati izložbe, dok mladi zbog količine online sadržaja ne stvaraju navike posjeta i treba im pokazati da izložbe doista jesu jedno doživljajno iskustvo koje je nemjerljivo. I to je iskustvo izuzetno bitno graditi.
Prelazak na online samo je akcentirao problem prikupljanja pozornosti publike, odnosno, stvaranja publike i svojevrsne kulturne lokalne zajednice. Riječ je o jednom trendu, da ne kažem fenomenu, koji pogađa i na međunarodnoj razini. Mislite li da je problem i u tome što se vizualna umjetnost, za razliku od, primjerice glazbe – gleda na neki drukčiji, školski način? Sjećam se “prisilnih odlazaka” u muzeje, satova likovnoga odgoja… Kako to promijeniti?
Po mom mišljenu, uvijek je participativan način taj koji je bolji od izdvojenoga, odnosno onoga gdje je muzej s jedne strane, a publika koja dolazi s druge. Nužne su stoga suradnje s obrazovnim institucijama, civilnim sektorom te udrugama i, na kraju krajeva, s lokalnom zajednicom. Čini mi se da se upravo na taj način stvara baza – muzej postaje mjesto gdje se stalna publika osjeća kao kod kuće. Osjeća nešto što je njihovo, jer jest. To nije lako postići, no imamo nekoliko višegodišnjih suradnji zahvaljujući kojima radimo na tome, kako na lokalnoj, državnoj, tako i na međunarodnoj razini. Može se govoriti o pomacima, no i dalje je to brzina koju bismo mogli okarakterizirati kao “korak po korak”. Za veće promjene potrebna su aktivna participacija obrazovnog sustava, muzeja i drugih dionika u kulturi. U pravu ste kad kažete da se muzeje često posjećuje školski, ali smatram da je sve u prenošenju informacija i dozvoli publike, i one mlađe, da se poveže s onim što promatra.
Govorimo o tome kako da se građani zaljube u muzeje i ondje se osjećaju kao doma, no nismo saznali kako je rasla ta Vaša ljubav prema umjetnosti, koja Vas je i dovela na čelo Galerije?
Ne dolazim iz obitelji koja se na ikoji način bavila kulturom i moram priznati da su isprva, kad sam im rekla da želim studirati povijest umjetnosti, imali poprilično zabrinut izraz lica (smijeh). Uvijek mi je umjetnost, bilo koja njezina forma, bila nešto što čini život puno bogatijim. Otpočetka sam pokazivala interes za suvremenu umjetnost i, evo, već 20 godina radim kao kustosica. To je nešto što mi pruža neopisivo zadovoljstvo i ne vidim to uopće kao neki posao. Kad kreneš voditi muzej, otvaraju se novi horizonti, ali i određene prepreke, no sveukupno sam izuzetno sretna što mogu biti okružena umjetnošću, što mogu raditi s njom i komunicirati je dalje. Mislim da je krucijalno razvijati taj način mišljenja i kreativnosti u društvu.
Kao prva žena na čelu ove ustanove, možete li reći je li bilo ikakvih prepreka tijekom Vaše karijere? Zanimljivo, kad sam studirala muzeologiju, društvo su mi radile u velikoj većini žene, no čini se da muzeje još uvijek tradicionalno vode muškarci, kako kod nas tako i u svijetu. Mijenja li se to po Vašem mišljenju?
Svakako se mijenja. Pa i na razini Hrvatske dosta je žena koje vode institucije. Osobno nisam imala nekakvo loše iskustvo, ali jest primjetno da je ovo tip posla u kojem većinu zaposlenih čine žene, no često ostaju u sjeni. Definitivno je primjetna ta razlika da i žene konačno dobivaju svoje mjesto pod reflektorom. Indikativno je i to da sam prva ravnateljica od osnutka naše Galerije i mogu samo reći da se nadam da sam prva od mnogih.
U posljednje se vrijeme raspravlja o važnosti umjetničke scene i umjetnica te umjetnika. Neke su države tijekom pandemije osigurale visoke honorare za svoje kulturne radnike i radnice, a Irska, primjerice, odnedavno osigurava kulturnjacima i umjetnicima osnovni dohodak. Kod nas se nekako najviše fokus stavlja na nevidljivost scene, odnosno na njezinu nedovoljnu reprezentaciju unatoč tome što imamo zavidan broj umjetničkih genijalaca. Što mislite da dovodi do te nevidljivosti? Je li to manjak financiranja takvih projekata ili pak predrasuda prema suvremenoj umjetnosti kao nedovoljno revolucionarnoj?
Kad je riječ o predrasudama prema suvremenoj umjetnosti, mislim da je isto kao i sa svim drugim predrasudama – bazirane su na nepoznavanju ili nedovoljnom informiranju. Naša publika nema nikakvih problema sa stvaranjem odnosa prema suvremenoj umjetnosti, stoga mislim da je jednostavno potrebna veća razina edukacije. Kad je riječ o poziciji kulturnih radnika, divim se umjetnicima i umjetnicama koji se sustavno bave suvremenom umjetnošću jer s financijskog aspekta to je kod nas izuzetno teško. Ne postoji tržište i to znači da se moraju baviti raznim drugim stvarima kako bi mogli financirati vlastitu umjetnost – što dokazuje i koliko je bavljenje umjetnošću jedna iskrena potreba. Nevidljivost te scene možemo “zahvaliti” i nedostatku financiranja. Rijetko možemo poduprijeti produkciju radova, nešto što nije problem svjetski poznatim muzejima. Bogatije države više izdvajaju za kulturu i, dapače, smatraju je zdravstveno preventivnom. Mi, nažalost, još nismo u toj poziciji, no trebamo se nastaviti truditi kako bismo promijenili situaciju.
U jednom je trenutku pravu malu dramu izazvala reklama za brend nakita Tiffany’s u kojoj su popularna pjevačica Beyoncé i njezin muž pozirali ispred ikonskog djela Jean-Michela Basquiata. Neki su smatrali da je to pozitivan primjer približavanja umjetnosti, neki pak da je uvreda. Kako Vi komentirate korištenje ovakvih djela u svrhu promocije kao nečega modernog?
Nisam sklona odvajati umjetnost od suvremenog života, pa tako niti ovog segmenta. Doduše, ovaj konkretan slučaj veže se i na tržište umjetnina, odnosno i na situaciju u kojoj se umjetnost vidi kao luksuz. Ne zaboravimo i da je riječ o Zakladi Louis Vuitton, koja posjeduje jednu od najvećih kolekcija suvremene umjetnosti. Kad je riječ o nekoj takvoj “reklami”, ugovori svakako moraju biti dobro definirani, da nema određene eksploatacije s nijedne strane. Osobno nemam problem s time da su Beyoncé i Jay-Z pozirali ispred jednog uistinu prekrasnog djela, mislim da je puno ljudi tako uopće saznalo za Basquiata. Bolje da je bilo to, nego neki kič (smijeh). Podsjetimo kako je ovaj bračni par snimio i spot u Louvreu, koji je donio nevjerojatnu reklamu ovom muzeju – imali su bolju posjećenost.
I za kraj, najslađe pitanje – koji su ovogodišnji planovi?
Što se tiče izložbe, već sad u suradnji s Nacionalnim muzejom moderne umjetnosti u Zagrebu otvaramo izložbu radova Kiki Smith, ikone suvremene figurativne umjetnosti i kultne figure njujorške art scene. Koncept je izuzetno zanimljiv jer se radovi čuvene umjetnosti predstavljaju zajedno s radovima hrvatskih umjetnica iz našeg fundusa, što će povezati dvije umjetničke scene u vremenu i prostoru. Paralelno ćemo u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu predstaviti retrospektivu Gorkog Žuvele, a tu je i međunarodni projekt “Gardening of Soul” u sklopu kojeg ćemo s umjetničkim intervencijama ulaziti u javni prostor grada. Imamo i vrlo zanimljivu međunarodnu skupnu izložbu crteža DRAW. Puno rada – još više uživanja.
