Kako je moguće da u doba industrijske revolucije 4.0, kad je češće pravilo no iznimka da ljudi potencijalne partnere upoznaju online prije negoli I.R.L, tehnološki najnaprednija nacija svijeta bilježi deficit interesa za seksom, a posljedično, strahuje vlada premijera Shinza Abe, postupni nestanak Japanaca?
Kako je moguće da u zemlji dijelom čije su tradicije rezbareni drveni blokovi s erotskim prikazima shunga, te u kojoj je 1968. godine u Osaki otvoren “Hotel Love“, prvi hotel u svijetu koji je predstavio mogućnost dnevnog najma sobe u svrhu neometanog seksa, celibat među mladima, sekkusu shinai shokogun, poprima tolike razmjere da se smatra sindromom?
Sjećate li se filma u kojem Steve Carell glumi četrdeset-i-kusur-godišnjeg lika koji živi sam, skuplja stripove i figurice akcijskih junaka, vozi bicikl, radi u prodavaonici elektroničke opreme – i nikad se nije seksao? I dok je “The 40 Year Old Virgin” sjajna komedija za sve koji vole Apatow produkciju i režiju, za brojne stanovnike Japana život s junfom u četrdesetima je realnost, a ne kuriozitet vrijedan uprizorenja na filmu.
Japansko Ministarstvo zdravlja još je 1987. godine započelo s provođenjem istraživanja fokusiranog na ispitivanje fertiliteta nacije. Rezultati spomenutog istraživanja, koje je obuhvatilo osobe u dobi od 18 do 39 godina, 2015. godine pokazali su kako jedan od 10 Japanaca starijih od 30 godina nikad nije imao seksualni odnos, dok je usporedba s podacima iz drugih visoko razvijenih zemalja potvrdila da Japanci znatno kasnije ulaze u spolne odnose od svojih vršnjaka u Europi i SAD-u.
Za demografe su navedeni rezultati još jedan indikator starenja stanovništva u zemlji koja se suočava s golemim demografskim deficitom, bilježeći negativan prirodni prirast od 0,26 posto godišnje. U Japanu je 2017. godine rođeno 941.000 djece, što je najmanja brojka od 1899. godine, kad su se počele bilježiti službene statistike. Japanski zavod za statistiku procjenjuje da će do 2050. godine populacija Japana iznositi jedva nešto više od 100 milijuna ljudi u usporedbi s današnjih 127 milijuna, dok UN predviđa da će do 2100. godine Japan brojati 85 milijuna stanovnika.
Kako bi se izbjegla demografska katastrofa, zemlji koja je kroz povijest trajno useljavanje odobravala tek malobrojnima preostaje da napokon na svoje otoke propusti veći broj imigranata, koji bi etnički vrlo homogenu sliku zemlje mogli učiniti živopisnijom. Iako to službena vladina politika nerado spominje, u praksi se promjene useljeničkih i viznih režima već događaju jer je tijekom proteklih 10 godina broj stranih radnika u Japanu porastao sa 300 tisuća u 2007. godini na gotovo 1,3 milijuna 2017. godine. Druga su mogućnost proaktivne politike s ciljem ostvarivanja porasta stope nataliteta među mladim Japancima, za koje su demografi izračunali da bi trebali imati po troje ili četvero djece kako bi na duge staze donekle ublažili negativan prirodni prirast stanovništva. No, sudeći po trendovima u današnjem japanskom društvu, sve su manje šanse da se takav scenarij ostvari.
Ano Matsui, 26-godišnji komičar iz Tokyja, priča kako nikad nije imao uspjeha sa ženama. Jednom je, prisjeća se, pozvao curu na spoj, no ona ga odbila, zbog čega je do danas ostao traumatiziran i sramežljiv. “Mnogi muškarci smatraju žene zastrašujućima”, dodaje Matsui, “stoga se radije bavimo svojim hobijima. Mrzim se zbog toga, no ne mogu si pomoći.” Australski časopis “The Feed” donosi zanimljiv polusatni dokumentarac u kojem predstavlja stanovnike i posjetitelje tokijske četvrti Akihabara, čuvene po prodavaonicama anime i manga stripova te igraonicama video-igrica. Yuki Chizui, 31-godišnja je voditeljica lokalnog sushi restorana “Nadeshico Sushi”, čije osoblje čine isključivo žene. Ovaj podatak već sam po sebi iznenađuje jer je zbog uvriježenog mišljenja da su ženske ruke zbog svoje topline nepodobne za izradu sushija te da ženama mijene u menstrualnom ciklusu daju nekonzistentan osjet njuha, prava rijetkost pronaći sushi majstoricu u Japanu. Yuki smatra kako do pomanjkanja interesa za seksom kod japanskih muškaraca dolazi zbog sve snažnije emancipacije japanskih žena.
Nakon što je stoljećima majčinstvo smatrano sukusom ženske samoaktualizacije, žene u Japanu napokon postaju shakaijin, ravnopravni članovi društva; iako je mnogim ženama koje su single u Japanu još uvijek teško jasno i glasno izraziti svoje želje te napraviti odmak od očekivanja okoline koja nastavlja forsirati ulazak u brak. Jasna podijeljenost rodnih uloga žena i muškaraca na displayu je svuda, od animea, preko reality emisija, do medija i službenih stavova japanske vlade. Ne treba stoga pretjerano čuditi javni istup zastupnika Kanjia Katoa, člana vladajuće Liberalno-demokratske stranke koji je nedavno na stranačkom skupu javno obznanio svoj stav da se mlade Japanke moraju udati jer inače neće moći imati djece te će pod stare dane završiti u domovima za nemoćne i pasti na trošak poreznih obveznika.
No, sudeći prema trendovima u modernom Japanu, usprkos i dalje snažnom utjecaju tradicionalnih vrijednosti na oblikovanje očekivanja muškaraca i žena, mladi se Japanci sve teže uspijevaju uredno ukalupiti u nametnuta im očekivanja. Velik broj japanskih muškaraca radi nekoliko poslova ili na određeno vrijeme, a niže plaće od priželjkivanih stvaraju zaposlenicima osjećaj srama i neugodne neizvjesnosti oko budućnosti. Od muškaraca se u Japanu očekuje da izdašno zarađuju kako bi se mogli oženiti i uzdržavati svoju obitelj. Istovremeno krute korporativne strukture sa svojim jasnim hijerarhijama i velikim zahtjevima od svojih djelatnika čine iscrpljene i premorene ljude, s malo snage za aktivnosti izvan posla. Iako radni dan službeno traje do 19 sati, gotovo svi zaposlenici rade prekovremeno, a sindrom karōshi, koji u doslovnom prijevodu znači “smrt uslijed prekovremenog rada”, desetljećima je ozbiljan problem u Japanu. Nije neuobičajeno da nakon radnoga dana, umjesto povratka kućama makar i posljednjim noćnim vlakom, mnogi muškarci odluče uštedjeti vrijeme i odspavati na peronima i u čekaonicama samo da bi se rano ujutro vratili u svoje urede. Istraživanje koje je još 2016. godine provela japanska vlada pokazalo je kako je 22,7 posto zaposlenika u tvrtkama obuhvaćenima spomenutim istraživanjem prijavilo više od 80 sati prekovremenog rada mjesečno. U poslovnom svijetu Japana podrazumijeva se da promaknuća i bonusi dolaze onima koji se doslovno ubijaju od posla. Mjera vlade pod nazivom “Premium Friday Plan” uvela je mogućnost da oni zaposlenici koji to žele svaki zadnji petak u mjesecu mogu otići kućama u 15 sati; nevolja je samo u tome što je za mnoge tvrtke kraj mjeseca upravo vrijeme najvećeg radnog opterećenja. Druga slabašna anti-karōshi mjera jest besplatni doručak o trošku tvrtke za one radnike koji dođu na posao rano ujutro umjesto da ostaju u uredu dokasna. Stručnjaci za japansku kulturu sumnjaju da takve i slične mjere dugoročno mogu donijeti željene rezultate jer korijen i ovog problema, tvrdi politologinja Frances Rosenbluth sa Sveučilišta Yale, leži upravo u japanskom poimanju rodnih uloga; tvrtke bi trebale zapošljavati više žena. No, teško je očekivati da će tvrtke interno poduzeti mjere koje se toliko kose s očekivanjima i uvjerenjima većine stanovnika.
U Japanu je duboko ukorijenjeno vjerovanje da je uloga muškarca ona hranitelja obitelji, dok ženama priliči ostati kod kuće i brinuti se za djecu. Japan je, poput Kine i Koreje, pod snažnim utjecajem konfucijanskih ideala – društvo je fokusirano na zasnivanje obitelji, a brakovi su često bili dogovoreni. Za vrijeme šogunata Tokugawa u 17. stoljeću, žene su bile potpuno podređene muškarcima te, pravno gledano, kao da nisu ni postojale. Tijekom vremena ustaljene prakse su se ipak polako mijenjale, a poslijeratni je japanski ustav 1947. godine ženama u Japanu zajamčio sva prava, uključujući vlasnička prava i pravo glasa. Međutim, iako su žene sva navedena prava nominalno ostvarivale, percepcija rodne podijeljenosti uloga nije nestala – muškarci su glave obitelji, a žene su ovisne o muškarcima. Od žena se očekuje da se udaju, rode nasljednike i drže obitelj na okupu. S obzirom na to da muškarci praktički žive za posao i na poslu, od žena se očekuje da se brinu o djeci jer se u Japanu smatra da dijete ima pravo na kontinuiranu roditeljsku skrb bar jednog roditelja. Kako u svojoj knjizi “Podjele rodnih uloga u Japanu i Koreji” navodi antropologinja Jihey Bae, muškarci gotovo da nemaju život izvan posla, dok žene nemaju ništa osim majčinstva.
Brak i roditeljstvo gotovo su sinonimi i svega dva posto žena koje zatrudne izvan braka odlučuje zadržati dijete. Da je tome tako svjedoči i način na koji se supružnici međusobno oslovljavaju u javnosti; žena svog muža u javnosti naziva gospodarem kuće, shujin; dok se muškarac obraća ženi kao kanai, što doslovno znači “ti koja ostaješ kod kuće”. U kolovozu 2018. godine svjetski su mediji prenijeli vijest o skandalu na tokijskom medicinskom fakultetu, kad se razotkrila ustaljena praksa fakultetskog osoblja da prilikom prijamnih ispita na fakultete kandidatkinjama za upis na fakultet namjerno oduzima bodove kako bi ih što manje primili. Nakon razotkrivanja rabote, čelni su ljudi sveučilišta izjavili da je riječ o mjeri predostrožnosti zadovoljenja kvote studenata koji svake godine diplomiraju na medicinskom fakultetu jer će studentice koje odluče zasnovati obitelj, tumače, nakon odlaska na rodiljni dopust ionako odustati od fakulteta kako bi se posvetile obitelji.
Usprkos stereotipima o hiperseksualiziranoj japanskoj kulturi prepunoj bizarnih fetiša, nemogućnost odgovarajuće prilagodbe ukorijenjenih tradicionalnih struktura izazovima modernog života rezultira da se muškarci i žene koji se na svjesnoj ili nesvjesnoj razini i dalje konformiraju spomenutim strukturama sve više udaljavaju jedni od drugih. Muškarci moraju raditi sve više kako bi ostvarili primanja koja smatraju prikladnima te nemaju ni vremena ni novaca koje bi ulagali u odlaske na spojeve. Žene su sve obrazovanije i imaju sve više mogućnosti zaposlenja, stoga im muškarci nisu potrebni da bi ostvarile financijsku neovisnost nakon odlaska iz roditeljskog doma. Tradicionalno poimanje da je žena submisivna kroz sve tri faze života – kao djevojčica ocu, kao žena suprugu te kao starica sinovima – polako odlazi u prošlost iz jednostavnog razloga što je iz godine u godinu sve manji broj Japanki koje prihvaćaju zastarjele narative. To posljedično rezultira time da je iz istog jednostavnog razloga, iz godine u godinu, općenito sve manji broj Japanaca.
