Za stolom koji je odvjetnica i predsjednička kandidatkinja Dalija Orešković sama napravila, okruženi uokvirenim puzzle slikama Gustava Klimta, koje je također sama slagala, i uz tursku kavu koju je također sama skuhala, pričali smo o Hrvatskoj u kojoj bi uistinu bilo divno živjeti.
Ako je suditi po vijestima, kuloarskim pričama i znanim sudskim postupcima, netransparentnih poslova i korupcije u našoj državi definitivno ne manjka. Čak ponekad imam osjećaj da je velik dio javnosti već otupio na neki novi skandal jer kod nas se tako eto radi i nema tu puno pomoći, a sve se na kraju svede na to tko je lijevi, a tko desni. Jedna od onih koja glasno i jasno govori stop korupciji, te je čak u ime stranke stavila sve te bolne točke naše svakodnevice, jest Dalija Orešković – odvjetnica i predsjednička kandidatkinja na nedavno održanim izborima. Ime njezine stranke Start znači “Stranka antikorupcije, razvoja i transparentnosti”, odnosno u nazivu ističe načela na kojima je temeljila i svoj izborni program. Naravno, nije jedina koja zagovara antikorupciju, ali osnovni je problem, kako ističe, to što, za razliku od nje, svi koriste termin “borba protiv korupcije” samo kao reklamu.
Zašto je baš ona drukčija po tom pitanju, odgovorila nam je u razgovoru. Dočekala nas je, baš kao i rezultate izbora, u svom stanu/uredu u centru Zagreba. Stan je prilagodila poslu i obitelji – s mužem Franom Leticom ondje ima odvjetnički ured pa tako ima vremena uz posao posvetiti se i dvjema kćerima i psu koji je prati u stopu. Moramo reći da nas je oduševila njezina neopterećenost, neposrednost i strastvenost u onome što radi i kako govori. Za stolom koji je, kako kaže, sama napravila od dijelova radnih stolova i izrezane ploče po mjeri, okruženi uokvirenim puzzle slikama Gustava Klimta (kojeg obožava njezin muž), koje je također sama slagala, i uz tursku kavu koju je također sama skuhala, pričali smo o državi u kojoj živimo, ali i o onoj u kojoj bismo željeli živjeti. Slobodnog vremena trenutačno zapravo nema, stvar je, sama kaže, u organizaciji, ali svjesna je da će uskoro morati nešto mijenjati, tj. usporiti tempo jer ipak strast i adrenalin ne funkcioniraju na duge staze. “U stanu je i poslovni prostor kroz koji dnevno prolazi jako puno ljudi. Tu se održavaju stranački sastanci, tu je dvoje izuzetno žive i kreativne djece, pas, familija koja često navraća. Ja to sve održavam sama bez čistačica. Nije mi teško, to je jedan oblik ispušnog ventila.”
Premda je, prema njezinoj tvrdnji, malo “zakržljala” što se nota i virtuoznosti tiče, opušta je i sviranje klavira: “Zapravo s klavira sad samo brišem prašinu jer nemam vremena za sviranje. Za antistres sam najviše voljela svirati “Za Adelinu” Richarda Claydermana. To sam naučila svirati prije nego što sam upisala muzičku školu. Da mi naprave i lobotomiju, mislim da bi moji prsti sami znali to odsvirati. Kad me nešto muči, a ne mogu to izgovoriti na glas, moji susjedi znaju po sat vremena slušati jedne te iste akorde. Kad sam imala vremena, strahovito sam voljela čitati, a i danas to zapravo radim. Odradim radne obveze, onda djecu pospremim na spavanje, zatim obavim kućanske poslove koji su ostali i onda je već prošla ponoć. To je jedino vrijeme koje imam za sebe pa nešto malo krenem čitati. To me ponese pa uđem u sitne noćne sate, a ujutro se rano dižem. Od tuda podočnjaci. (smijeh)”
Suprotstavila se i najmoćnijima
Šira javnost upoznala ju je kad je 2013. imenovana predsjednicom Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa. Pokretala je postupke i protiv najmoćnijih ljudi u državi. Milan Bandić, Željko Kerum, Andrea Zlatar Violić, Siniša Varga i Marina Lovrić Merzel samo su neka od imena za koje je Povjerenstvo pod njezinim vodstvom odlučilo da su u sukobima interesa, a sretala se i s normama koje su pokrivale nezakonito ponašanje, pa u nekim slučajevima nije mogla ništa i shvatila je da to treba mijenjati. Stoga ni ne čudi što je ustrajna u borbi protiv nepravde.
“Za početak, uopće se nisam htjela baviti politikom. Ja sam profesionalac koji ima neku svoju drugu znatiželju osim odvjetništva. Cijelo vrijeme proučavala sam ljudska prava koja su povezana s korupcijom, gledam to kroz svoju kancelariju i spise svaki dan.
Bavila sam se tom temom i tako je došlo do toga da se javim na onaj natječaj za predsjednicu Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa. Sad bih najradije to sve prebrisala i vratila se na 2012. I nikad ne bih više kretala tim putem. Sad kad je taj mandat završio tako kako je završio, mnogi su me nagovarali na to da se politički aktiviram, da idem na na funkciju predsjednice države, što me nije interesiralo, nisam se u tome vidjela. No dogodilo se to da sam vidjela što se događa s Agrokorom, s načinom kako je donesen zakon, vidjela iskaze na državnom odvjetništvu i reakcije USKOK-a i DORH-a i tad mi je bilo jasno gdje smo mi pali te sam odlučila ići. Umjesto da idem lakšim putem, odabrala sam najteži mogući i sad sam tu gdje jesam”, prisjeća se Dalija, koja se najprije okušala na europskim izborima.
Unatoč rezultatima na izborima, ne odustaje od svoje ideje i svog programa koliko god se činilo da je korupciju nemoguće iskorijeniti:
“Želim dokazati jednu stvar. Jako je malo ljudi koji si mogu priuštiti luksuz da idu “protiv vjetrenjača” kao što to radim ja. Smatram da je to moja obveza i odgovornost. Meni nitko od njih ništa ne može. Ne mogu mi naći nikakvog kostura iz ormara. To su pokušavali pet, šest godina, i nisu našli apsolutno ništa. Kad mi žele nešto spočitnuti, onda kažu da sam udana za sina Slavena Letice, neš’ ti, žena se zaljubila.”
Težak karakter
Obitelj joj govori da joj sve to ne treba, osim svekra, Slavena Letice, koji razumije zašto to radi i podržava je. Isto tako, zna kako ulazak u politiku znači da navlačiš nevolje na obitelj i da to ne možeš izbjeći: “Bilo je neugodnih situacija, ali nisam to shvatila kao pritisak. Suprotno uvriježenom javnom dojmu da sam ja jedna dama, zapravo nisam. Samo postoji velika razlika u situacijama kad su upaljene kamere, pogotovo na sjednicama Povjerenstva. U pet godina mandata nije se pisalo o mom privatnom životu. Pisalo se samo o sjednicama i što se na tim sjednicama odlučilo. Ali u četiri oka s dužnosnicima, u nekim situacijama kad kamera nema pa kad netko krene s nekim pričama, znam biti poprilično neugodna. Ta crta pokazala se sad kad sam ušla u politiku. Na zlu sam glasu, priča se da imam težak karakter, a ja samo otvoreno kažem što mislim. Prijetnji sam imala kad sam se počela baviti politikom. Jedno vrijeme bile su intenzivne, no nisam ih prijavljivala, to je više bilo uznemiravanje. I kako sam u jednom trenutku imala previše posla, onda sam krenula s taktikom “kako ti meni, tako ja tebi pa duplo”, i to se smirilo.”
Predsjednički izbori
Na predsjedničkim izborima za nju je glasalo 55.000 građana, odnosno bila je na šestom mjestu od 11 kandidata. “Žao mi je što je cijela kampanja bila zapravo uzalud potrošeno vrijeme utoliko što su mediji bili fokusirani na tri glavna favorita koji nisu otvarali niti jednu temu bitnu za budućnost Hrvatske i životni standard naših građana. Kampnja se zapravo svela na priču o pjevanju, o koncertima, o karakterima, o komentiranju gafova, prije svega Kolinde Grabar Kitarović, ali nisu se pretjerano iskazali niti ostali glavni kandidati. Rezultat je pokazao da su građani i nadalje skloni svoje povjerenje dati kandidatu koji je predstavnik velikog stranačkog kartela. I sve ono što ja smatram da je glavni razlog propadanja Hrvatske i iseljavanja naših građana, a to je uvjerenje da je za uspjeh u ovom društvu potrebna stranačka iskaznica, na neki način su to pokazali i rezultati ovih predsjedničkih izbora. Nije pobijedio kandidat koji je imao najbolji program, koji je imao viziju, plan kako pokrenuti Hrvatsku, pomaknuti je iz gliba u kojem se sada nalazi, nego kandidat iza kojeg se nalazi velika stranačka, financijska i logistička struktura. U tom smislu mi je žao. A što se tiče moje uloge u toj kampanji i rezultata, bila sam svjesna kako stvari stoje i da su bez tog supporta relativno male, stvarno simbolične šanse za nekakav uspjeh, ali nadala sam se kako će kampanja izgledati drukčije, barem onaj početni dio, kako će nam se dati više prostora da promoviramo određene vrijednosti i ideje. Meni je bilo bitno pojasniti da je moj program zapravo kompletno izrađena, već gotova nova strategija suzbijanja korupcije koju sam ja predala i urudžbirala Hrvatskom saboru.” U tom su programu, kako ističe, najprogresivnija rješenja koja se tiču državnog ustroja, teritorijalne organizacije, reforme izbornog zakonodavstva te načina upravljanja i kontrole vlasti od vrha do dna, a da rezultati mogu biti vidljivi unutar pet godina. Zadovoljna je rezultatom jer smatra da je ponovno potaknula interes ljudi, i to ne samo za učlanjivanje u stranku i za okupljanje oko određenih ideja koje će se dalje nametati u javni prostor i gurati se kao zajednički interes za dobrobit svih građana: “Mislim da sam uspjela pokrenuti taj jedan entuzijazam i energiju za koju se činilo da je nakon europskih izbora zamrla.”
Kaže da se u izborima ne radi samo o glasovima, oni mogu biti i znak protesta jer ljudi ne žele glasati za nikog od ostalih kandidata. Stoga je posebno veseli nešto drugo: “U jednom trenutku, ljudi koji su otprilike pratili moj javni angažman shvatili su da imam preslabu organizacijsku i logističku podršku za prikupljanje potpisa. Naime, ja ništa ne znam skrivati i sve mi se vidi na licu. Ljudi su to prepoznali iz mog držanja prilikom intervjua na N1 televiziji i doslovno 15 minuta nakon toga. Unutar nekih Facebook grupa koje vodim i u kojima sudjelujem reakcije su bile da ovo ne sluti na dobro i ljudi su se sami organizirali. Ljudi koji nisu do tada bili članovi niti jedne političke stranke ili nisu imali bilo kakav politički angažman s interneta su skinuli obrazac za skupljanje potpisa te su počeli prikupljati potpise i slati ih.”
Ističe da joj nije bitno koliko stranka ima članova, nego koliko ima simpatizera, i da su svi slobodni u prijedlozima i kreiranju ideja. Stranku je, kako kaže, osnovala kao formalnost jer joj je trebao žiro račun da bi financije mogle biti transparentne i radi logistike na izborima. Premda to želi, još ne može potvrditi da ćemo njezinu stranku vidjeti na nadolazećim parlamentarnim izborima jer mora ojačati svoje ekipe na terenu, kao i financije:
“Biti odgovoran za 150 ljudi koje ćeš staviti negdje na listu pa da se svi oni na neki način “potroše” i financijski i emotivno, i na sve druge načine, a da unaprijed znaš kako to zbog reklame, financija i slično ne može postići cilj, to bi s moje strane bilo neodgovorno”, ističe Dalija Orešković, napominjući kako su predsjednički izbori ipak personalizirani, manji je tim ljudi i zapravo sâm snosiš i teret i razočaranje ako se dogodi fijasko.
Provociranje
Dalija i dalje radi svoj odvjetnički posao i to joj je baza. Dnevno obilazi sudove, policijske postove i šokirana je stanjem, primjerice, od plaća djelatnika pa do ulaganja u ustanove, stoga je odlučila, sama kaže, provocirati. Tako na svom Facebooku redovito ukazuje na propuste koji se ne bi trebali događati. Zanimalo nas je bi li ona, s obzirom na ograničene ustavne ovlasti predsjednika države, više doprinijela u izvršnoj vlasti?
“Ja sam prenemirne energije. Uloga predsjednika države je ipak malo više i protokolarna te stavlja određene okvire koje bih ja vrlo vjerojatno stalno htjela širiti i prilagođavati. U javnosti se nameće jedna teza koja nije točna, a to je da su ovlasti predsjednika slabe te da on ne može puno toga napraviti. Tu tezu najviše plasiraju kandidati najvećih političkih kartela. Taj trend treba preokrenuti. Ja sam kroz svoj program htjela dokazati da to nije tako. Kolinda Grabar Kitarović je u svom mandatu napravila katastrofalnu štetu i ona je bila taj kotačić koji je Hrvatsku počeo vrtiti unazad što se tiče institucija. Ja očekujem da predsjednik koji ima stalno mikrofone ispred sebe progovara o prioritetima, kao što je situacija u javnom servisu.”
Unatoč svemu, tvrdi da ima nade za bolju državu: “Ima nade jer nikakva kreativna rješenja, nikakve nove ideje nisu na pomolu u ove dvije političke grupacije. I jedna i druga su za to nesposobne. Koristim tu svoju slobodu, tu neovisnost koju imam, i egzistencijalnu i profesionalnu, da pričam o stvarima o kojima nešto znam i vjerujem da će se kad-tad stvoriti kritična masa. Ipak se osjećaju neke tektonske promjene u ovom društvu. Ja ne želim društvo u kojem će se pojaviti jedan lider, od tog ništa. To nas drži u istom mentalnom sklopu u kojem smo stoljećima.”
Rješenje vidi u tome da postanemo jedno vibrantno civilno društvo koje se buni, koje protestira, koje postavlja pitanja. Vezano za to, oduševio ju je primjer njezine prijateljice iz Njemačke: “Dijete je na početku školske godine došlo doma oduševljeno. Imali su simulirani protest. Učili su djecu kako da na temu s kojom nisu zadovoljni osmisle transparent i kako će se organizirati da prosvjeduju. To je početak svega”, pojašnjava Dalija te napominje kako misli da su prosvjedi koji su se dogodili u Hrvatskoj zadnjih godinu-dvije imali određeni efekt, pokazuju da se građani bude.
Iseljavanje
Iz Hrvatske se uvijek iseljavalo, ali je otišao jedan, a sad iseljavaju cijele obitelji. Postoji, kaže, znanstveno istraživanje, koje pokazuje da se samo 15 posto ljudi namjerava vratiti u nekoj starijoj dobi, dok ostali ne žele. I ona je, kaže, dobivala poruke u kojoj neki njezini prijatelji koji su ovdje imali odlične poslove pokazuju već polumržnju prema Hrvatskoj upravo zbog korupcije i opće atmosfere te se ne namjeravaju vratiti. Ipak, ona ne razmišlja o preseljenju:
“Ja sam pasivan tip. Volim biti ovdje. Moje potrebe su skromne. Ja se samo bojim da će moja djeca otići čak i ako Hrvatska bude u malo boljem stanju.
Suprugov brat ima kuću u Americi. Sad je privremeno četiri godine u Keniji. Ima dvije kćeri koje su iste dobi kao i moje kćeri i super se slažu. Ja neću moći dugo ovdje držati svoju djecu, sestrične su im po cijelom svijetu. Žive standardom koji je nama nezamisliv i s njima su svaki dan online. Moj mentalni sklop je drukčiji. Sve ovisi o tome u čemu čovjek uživa. Ja uživam u tome da su ljudi koji su meni bitni tu. Mogu sjediti na deki u Maksimiru i jesti paštetu na kruhu. A to da su djeca na drugom kraju svijeta i kasnije unučad te da “skajpamo”, to je moj strah. S druge strane im moram dati krila pa nek’ lete.”
Bolji životni standard u manje korumpiranoj, tolerantnijoj i pravednijoj državi s vizijom bez sumnje bi smanjio odljev Hrvata iz domovine te vratio osmijeh na mnoga razočarana i napaćena lica. No dokle god vladajući žele uvjeriti sebe i javnost da se ljudi iseljavaju najviše zbog većih plaća i žive u paralelnom svemiru gdje ne žele vidjeti propadanje i nezadovoljstvo srednje klase, imamo itekako velik problem. Isto tako, dok je god veći dio glasačkog tijela u poricanju i slijepo vjeruje isključivo ideologijama ili lijevih ili desnih, nikako nekome izvan ili između toga, tko možda nudi rješenje za bolju svakodnevicu, prostor na vlasti za političare poput Dalije Orešković je itekako sužen. Nažalost.
Fotografije: Josip Krivačić
OVAJ INTERVJU OBJAVLJEN JE U TISKANOM IZDANJU ČASOPISA GRAZIA BROJ 249
