Ivana Stećuk umjetnica je čija raznolika paleta umjetničkih pristupa obuhvaća grafiku, dizajn, kostimografiju, scenografiju, izradu tekstilnih skulptura te dizajn i izradu odjeće. Njezino stvaralaštvo neumorno klizi između polja grafike i dizajna, istražujući pritom duboke teme poput depersonalizacije, izolacije i osjećaja stagnacije.
Inspirirana svakodnevnim situacijama, događajima te unutarnjim i vanjskim utjecajima, Ivana stvara djela puna asocijacija koja često spajaju kontrolirane i slučajne pogreške kako bi postigla autentičan, do it yourself stil.
Njezin najnoviji rad “I AM MISSING 2, DON’T FOLLOW ME”, predstavljen je na ovogodišnjem Salonu mladih, a označava nastavak njezine prethodne samostalne izložbe u Garaži Kamba. Ovaj rad prodire u aktualne teme poput burnouta, kroničnog stanja stresa, prikazujući nestale osobe kroz simbolične motive pasa lutalica. A što ju je potaknulo na to da se u svojem stvaralaštvu fokusira na ove teme i zašto svoju estetiku naziva “frankensteinovskom” – doznajte u nastavku.
Možete li mi reći nešto više o sebi, ali i o Vašem umjetničkom putu i pozadini? Koje su ključne inspiracije i utjecaji koji oblikuju Vaše umjetničko djelovanje?
Završila sam Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu smjer Grafika pod mentorstvom Mirjane Vodopije i Silvia Vujičića. Moj rad pretežno varira u poljima grafike, dizajna, kostimografije i scenografije, izrade tekstilnih (mekih) skulptura, dizajna i izrade odjeće. U posljednje vrijeme najviše vremena provodim radeći na svom projektu/brendu FeedDogz gdje recikliram, odnosno, prenamjenjujem tekstil i odjeću te im dajem novu svrhu i uporabu. Inspiraciju pronalazim u svakodnevnim situacijama i događajima koje sam zapazila. Reaktivno pristupam radovima koje stvaram i na taj način sebi (i drugima) objašnjavam osjećaje i misli ili stvaram priče i likove. Utjecaji koji oblikuju moje stvaranje su najčešće miks internog (subjektivnog) i eksternog (objektivnog).
Kako biste opisali svoj umjetnički stil i pristup? Postoji li nešto specifično što pokušavate komunicirati kroz svoje radove?
Rekla bih da je moj stil dosta do it yourself – neuredan i ljudski. Kad radim, pokušavam dati važnost kontroliranim, ali i slučajnim pogreškama koje se događaju u procesu izrade. Ne planiram previše prije samog čina stvaranja, već dozvoljavam procesu da me odvede u neki smjer i tako dolazim do rješenja. Gotovo svi moji radovi funkcioniraju asocijativno – krenem s nekom mišlju ili osjećajem te iz toga granam dalje sve pojmove. Njih povezujem u smislenu cjelinu makar ponekad djeluju slučajno ili nasumično. Volim reciklirati materijale i pokušavam se što više igrati medijima i materijalima s kojima radim. Rezultat toga pomalo je “frankensteinovska” estetika. Misao iza radova varira od serije do serije koju stvaram, ali neka generalna tema kojom se bavim jest ilustracija stanja u kojima se pojedinac može nalaziti. Pokušavam ponajprije sebi objasniti pojmove kroz objekte, slike ili maske na kojima vezenjem, grafikom ili samim tretiranjem materijala dajem naglaske na temu. Često radim velike formate jer smatram da vraćaju odraslim osobama to djetinjasto čuđenje (pogotovo ako se radi o predmetima koje koristimo na dnevnoj bazi).
Možete li nam detaljnije opisati svoj rad “I AM MISSING 2, DON’T FOLLOW ME” koji izlažete na ovogodišnjem Salonu mladih? Kako biste opisali proces stvaranja ovog rada, od koncepta do realizacije? Koje tehnike i materijale ste koristili?
“I AM MISSING 2, DON’T FOLLOW ME” nastavak je samostalne izložbe koja se održala na proljeće 2023. godine u Garaži Kamba. Verzija rada na Salonu mladih “čišća” je od one koja se dogodila u Kambi. Garaža mi je omogućila estetiku kojoj sam težila u prezentaciji rada – kompaktni kaos, što je vrlo teško postići u klasičnim većim galerijskim prostorima. U radu se bavim burnoutom, koji je okarakteriziran kao stanje kroničnog stresa, a čije su posljedice cinizam, otuđenost, izolacija te fizička i emocionalna iscrpljenost. To pokušavam približiti publici kroz prikaz nestalih osoba tj. pasa mješanaca-lutalica. Predimenzionirani tetrapak mlijeka, koji se referira na ambalaže mlijeka u Americi 80-ih godina s fotografijama nestalih osoba bio mi je glavna polazišna točka za koju sam znala da će privući pozornost publike. Radila sam ga od kartonskih kutija, novinskog papira i žutice na koju sam otiskivala grafike ili intervenirala sprejem. Što je nekome smeće, drugome je blago. Na Salonu Mladih također možete vidjeti četiri platna na kojima sam kolažirala, reciklirala grafike koje sam radila u tehnici sitotiska na novinskom papiru za samostalnu izložbu. Grafike su u formi plakata i na njima se nalaze likovi pasa koji traže svoje vlasnike, ali ne žele biti pronađeni. Bile su zalijepljene brašnom i vodom po gradu i u Garaži, a nakon izložbe sam ih odlijepila, sačuvala i napravila kolaže. Na platnima se pojavljuje izobličeni lik psa lutalice. Oni se mogu gledati i zasebno jer svaki od njih također ima skrivene likove (ako dovoljno dugo gledate). Time sam htjela postići sanjivi moment i stanje određene depersonalizacije. Također tu nastupa i asocijativan moment gdje se pas lutalica u Španjolskoj i Kanarskim otocima naziva “mil leches” – u prijevodu tisuću mlijeka, te se na taj način referiram istovremeno na platna i na tetrapak mlijeka. Kolačići, tj. keksići su nastali kao referenca na cookiese, kolačiće koje internetski preglednici spremaju na računalo ili mobilni uređaj. Oni su elektronički, u ovom slučaju fizički tragovi naše persone i interesa. Na Salonu Mladih sam kao referencu uzela Mladena Stilinovića i njegovu intervenciju u prostoru pod nazivom “Janje moje malo” na istom stepeništu HDLU-a. Također je tu i poveznica s “Ivicom i Maricom” i ostavljanjem mrvica da se ne zaboravi put kući.
A kako ste se Vi razvijali kao umjetnica tijekom stvaranja ovog rada?
Početak ideje bila je određena frustracija koju sam iskazivala skicama na tadašnjemu radnome mjestu i u slobodno vrijeme, ali unatoč tome, ovo je bio jedan od zabavnijih radova koje sam stvarala. Pronašla sam se u tim izgubljenim lutalicama. Ležeran pristup i igranje materijalom tijekom izrade tetrapaka i grafika bio je sličan onome koji dobivam kad crtam ili radim intuitivno maske i predmete. Mislim da se taj osjećaj zove sloboda (smijeh). Nisam bila opterećena kako će to vidjeti drugi kad sam krenula u izradu, nego sam se vodila time da sebi napravim sigurno mjesto i zabavim se. Serija “I AM MISSING…” bila je jedna od onih gdje sam prije same realizacije okvirno već znala što radim i mislim da mi je baš zato bio toliko zabavno “pustiti mozak na pašu”, otiskivati s kolegama grafike, lijepiti po gradu s prijateljima plakate i razmišljati o postavu s ekipom iz Kambe.
A što Vas je potaknulo na to da istražujete teme poput depersonalizacije, izolacije i osjećaja stagnacije?
Potaknula me moja potreba za izolacijom. Oduvijek sam bila onaj tip osobe koji mora biti sam sa sobom barem 2-3 dana u tjednu ili postajem nervozna, mrzovoljna i nezainteresirana za ostale. Mislim da je tome doprinijelo i moje odrastanje na selu gdje sam uvijek imala mira i vremena. Nisam trebala animirati druge i usput komunicirati tijekom dana, osim sa obitelji što mi je gušt. Smatram da se osjećaji poput stagnacije i depersonalizacije danas više no ikad materijaliziraju u osobama. Ostati upućen u sve i svakoga te količina lažnih i istinitih informacija koje danas konzumiramo je užasno nezdrava za mentalno stanje pojedinaca. Dolazi do pitanja poput: „”Koliko sam ja zapravo – ja?”, “,Koliko su stvari koje me zanimaju posljedica društvenih mreža i interneta, a što me doista zanima?”, “Kako ovaj pojedinac stiže sve to, a ja ne?”…
Kako ste došli na ideju da koristite motiv doručka kao metaforu za prikazivanje kroničnog stresa i burnouta? Je li ova tema nešto osobno za Vas, ili je inspirirana općim društvenim trendovima?
Smatram da je osobna za sve i da smo se svi našli u situacijama gdje je sve previše, a nema kraja ili pauze na vidiku. Također mislim da od općih i društvenih trendova ne možemo pobjeći u današnjem svijetu. Za sve trendove i mikrotrendove postoji naziv ili određena kategorija. Kolektivna svijest uvijek je prisutna, ovisi o pojedincu koliko će rano ili kasno osvijestiti val u kojem se nalazi. Motiv doručka poslužio mi je samo kao most da prenesem ideju većem broju ljudi. Po jutru se dan poznaje, a u posljednje vrijeme imam problem s jutrima – i mislim da nisam jedina.
Inspirirani ste “grimmovskim” bajkama, ali Vaš rad ima i djetinjstvo, no ima i mračnih elemenata. Kako usklađujete te kontraste u svome stvaralaštvu?
Inspirirana sam vlastitim bajkama koje sam “proživljavala” kao dijete i koje još uvijek proživljavam. Knjigama i stripovima koje sam konzumirala, crtićima i filmovima koje sam gledala, stvarnim i fiktivnim mjestima na kojima sam se igrala sa sestrom, sestričnama i bratićem. Smatram da je taj kontrast između svjetla i tame također proizašao iz sela. Preko dana mir, milijun svjetova i skrivenih kutaka za istraživanje, šarenilo boja, smijeh, dječje predstave, popodnevne kave u vrtu, igrališta, kukci, ptice i tamo koji čovjek na polju – bajka. Tijekom noći tamni brežuljci i mračni kutci, grane koje se njišu, lavež pasa, vjetar, brze sjene životinja na cesti, šuškanje sa tavana, napuštene kuće i vikendice, one čudne susjede, tri žute ulične svjetiljke i ona jedna koja nikad ne radi, makadam – mrak. Svjetlo uvijek baca sjenu. Mislim da zato imam tendenciju raditi tako nevine, ali malo jezive i uvrnute likove, što se najbolje vidi na maskama. Zaboravljeno i tamno daje određenu čvrstoću koju ne mogu postići ljupkim likovima. Treba biti zamazano i neuredno. Sve bajke i sva djeca (ali i odrasli) u mašti imaju veliku količinu tame u sebi. Radi toga koristim tu riječ “grimmovski” kad opisujem svoje radove.
Koji je glavni sentiment ili poruka koju želite prenijeti publici kroz svoje stvaralaštvo? Kako se nadate da će Vaš rad utjecati na posjetitelje ovogodišnjeg Salona mladih? Postoji li određeni rezultat koji želite postići svojim izlaganjem?
Svakome svoje, nemam neku određenu poruku. Pokušavam sve reći sve što imam u konceptu rada, a dalje prepuštam ljudima mašti na volju. Umjetnost je tu da se proživljava, istražuje i da se ostavi neki utisak, a ne da se objašnjava do zadnje mrve. Naravno da treba biti znatiželjan i tražiti odgovore, ali najzanimljivije je ipak kad se ne zna sve. Htjela bih da ljudi dalje nižu svoje asocijacije kada gledaju moje radove. Jedini rezultat koji želim postići je taj da gledateljima ostane u sjećanju barem neki dio rada. Također volim kad se ljudi nasmiju na moje rukotvorine iz ovog ili onog razloga, to mi je uvijek drago vidjeti.
Kako Vaša osobna iskustva ili promatranja svijeta utječu na Vaše umjetničko stvaralaštvo?
Utječu na način da se mijenjaju skupa sa mnom. Jedine konstante u mom radu su te da ne želim da moje umjetničko stvaralaštvo bude “stranac” ljudima i da im želim pokrenuti maštu. Uvijek sam kroz rad htjela prisjetiti nekoga na nešto kroz tekst, objekt ili sliku. Otključati im neko sjećanje ili pokrenuti misao ili imaginaciju. Otvoriti mjesto za razgovor ili dosjetku.
Kako se nosite s izazovima i preprekama u svom umjetničkom procesu?
Najčešće pitam ili pričam o tome. Ako ne ide, ponekad je u redu i odustati od nekih zamisli i ideja dok se ne otvori prilika i znanje za to.
A općenito? Koje su najveće prepreke s kojima se umjetnici suočavaju u Hrvatskoj danas, posebno mladi umjetnici koji tek ulaze u scenu?
Možemo krenuti od toga da ne postoje određena radna mjesta gdje se ljudi koji su završili struku mogu zaposliti, i to ne govorim samo o umjetnicima već i o drugim strukama. Tržište je postojano, ali u vrlo malim količinama u Hrvatskoj, zato ljudi i grade svoje karijere izvan Hrvatske, te se nakon nekoliko godina vraćaju natrag, ako se uopće vrate. Kultura nije prva stvar koja se financira u ovoj državi. Postoji jako puno internih prepreka s kojima se umjetnici suočavaju. Ljudi nisu svjesni da ako radiš u nekom kreativnom polju moraš (većinom) sam sebi biti dizajner, kustos, media manager, računovođa, fotograf i sve ostalo. Nerazumijevanje ljudi da unatoč tome što nam je zabavno i znamo raditi, primjerice dizajnerske poslove, ilustracije i drugo, to je posao i to se treba platiti. Plaćate nečije znanje i trud. Veliki postotak ljudi koji se bavi umjetnošću ima posao koji plaća račune koji nije povezan sa njihovom strukom što uopće nije sramota već potreba. A pitanja poput: “Ti si umjetnik/umjetnica, ti sigurno znaš lijepo crtati?” ili izjave kao što su: “Ma daj, to ti je čas posla” zadržite za sebe.
Koje su iz Vašeg iskustva mogućnosti za profesionalni razvoj umjetnika u Hrvatskoj? Postoji li dovoljno resursa i prilika za napredovanje u karijeri?
Smatram da je sve do stava pojedinca. Ja sam bila vrlo svjesna da je put koji ću izabrati dosta krvav. Naravno da postoje dani gdje bih od svega odustala radi mira koji bi mi osigurao stabilno financijsko stanje, ali opet postoje načini kako normalno živjeti i normalno napredovati. Nažalost, još uvijek je u Hrvatskoj dosta zastupljen nepotizam, tako da je put ljudi čija obitelj nema veze sa određenom strukom sigurno teži. Međutim, važne su konekcije koje se stvaraju na faksu, tijekom izlazaka, druženja, izložbi itd. Potrebno je na ovaj ili onaj način dati do znanja ljudima čime se baviš i što radiš. Okružiti se kreativcima koji slično razmišljaju kao ti i stvoriti mrežu ljudi sa prekrasnim vještinama, različitim interesima i sposobnostima. Postoje različiti natječaji koji otvaraju prilike i omogućuju vidljivost na sceni i izvan nje. Treba istraživati, biti uporan i imati nekoga tko će ti “držati fige” ako ih ne znaš držati sam za sebe.
Koje su Vaše ambicije i ciljevi kao umjetnice? Kako planirate usmjeriti svoju karijeru u budućnosti?
Baš iz nedostatka radnih mjesta na što sam se već osvrnula prethodno planiram otvoriti obrt. Shvatila sam iz dosta poraza kako je vrijeme da napravim sama sebi posao jer drukčije ne ide. Cilj mi je nastaviti raditi kako sam i do sada, samo više i pametnije. Ne znam gdje kuda me odluke i ambicije usmjeriti u budućnosti, jedina stvar u koju sam sigurna je to da želim uživati u projektima koji dolaze i kvalitetno provoditi vrijeme s kvalitetnim ljudima.
