Već neko vrijeme pratim na društvenim mrežama kako nastaje i kakve je na kraju dojmove ostavila nakon premijere predstava “Yerma” u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Redateljica Rajna Racz je dokumentirala, prilično osobno, proces nastanka predstave… Objavljivala je postove s fotografijama trenutaka probi i procesa, a slične objave imala je i glavna glumica u predstavi Judita Franković Brdar.
Rajna Racz: “Yerma”
Imam sreću da ih obje poznajem i da smo prijateljice na Facebooku te sam pratila te njihove objave, i iako različite, navodile su na istu stvar. Isti zaključak. Da Rajna s ansamblom kreira jednu posebnu predstavu; predstavu koja se bavi velikom temom majčinstva, ali na drugačiji način. Na način koji ogoljuje svu okrutnost ove teme. Razgovor koji ćete pročitati niže, ili bolje rečeno, Rajnine odgovore; pročitajte pažljivo i koncentrirano, ako treba i dvaput, jer su – važni.
Koliko su upravo sada, u ovom trenutku vremena društva bitne, prijelomne “ženske” priče i zašto?
Kontekstualno gledano, živimo u trenutku kada se u Zagrebu na glavnom trgu uporno sastaju “klečači” koji organizirano mole za žensku čednost i predbračnu čistoću. Svakim danom stvarnost mi potvrđuje da je važno raditi predstave i destabilizirati poziciju žene, ali i muškarca u današnjem društvu. Posebno su mi zanimljivi dezideologizirani narativi svih onih nevidljivih tijela koja nas okružuju: tijela radnika/ica, egzilanata/ica, majki, kćeri, žena koje smo u prošlosti spalili i imenovali vješticama, zaboravljenih umjetnica, svih onih koji su društveno etiketirani kao “ludi”. Privlače me priče s margine. Prijelomni tekstovi su oni koji pomiču tlo pod našim nogama, dovode nas u nestabilnu poziciju i ukazuju na arbitrarnost društveno nametnutih uloga, a u konačnici imaju potencijal dekodirati svijet i predstaviti bjeline i puknuća u prvom planu.
Kako to da si se odlučila baš na Lorcu, njegovu “Yermu”, i ovu tešku, i za mnoge žene, ljude, prijelomnu priču?
Trenutno sam na trećoj godini poslijediplomskog studija i u procesu prijave teme doktorata pod mentorstvom sjajne teoretičarke i profesorice Maše Grdešić. Istražujem temu okrutnosti majčinstva u književnosti, što naravno uključuje i poziciju odsutnosti, te je tako Lorcina “Yerma” ekstenzija mojeg istraživanja. Lorca je ujedno jedan od mojih najdražih pjesnika te mi je velika želja postaviti njegovu trilogiju na pozornicu jer su Lorcini svjetovi udaljeni titraj našeg svijeta. “Yerma” je, za mene, važna predstava u kojoj se propituje pozicija majčinstva. Redateljski sam odlučila defokusirati tekst i ispričati pozadinu, izvući na površinu sudbine seoskih majki i staviti ih ravnopravno uz bok Yerminoj sudbini. Ta redateljsko-dramaturška odluka omogućila nam je dekonstrukciju ledenjaka majčinstva.
Yermin identitet strukturira se u identitetu svih ostalih likova na pozornici. Sam kraj predstave, na neki način, udaljavanje je od Lorce, jer smrt muža predstavlja mogućnost i odluku da žene sagrade novi svijet na ruševinama staroga. Na kraju, selo jednog udaljenog svijeta okreće se zajedništvu i izabire drugačiji put prihvaćajući svoju krhku stvarnost. U ovom procesu takav kraj i takva odluka bili su za mene katarzični. Početak predstave, vjenčanje Juana i Yerme, predstavlja njihov kraj, dok je sam kraj zapravo početak svijeta koji publika mora dosanjati.
Koliko je intenzivno raditi na ovakvoj predstavi, na ovakvom tekstu? Je li bilo drugačije u odnosu na tvoje prethodno iskustvo?
Sva iskustva u kazalištu su posebna i drugačija, ali čini mi se da uvijek postoje borbe. Stvaranje svijeta je fizički posao. Premijera je bila 18. siječnja i ja se i dalje oporavljam. Trebamo prestati romantizirati, a u tu ruku, i normalizirati u umjetnosti umor, iscrpljenost, političke borbe i sve što nam se čini kao dio posla koji moramo progutati da bismo bili u javnom prostoru. Želim biti iskrena, ovo je bilo intenzivno iskustvo koje me rastavilo i sastavilo na bezbroj načina i zapravo tek sad procesuiram čitavo iskustvo. Više od godinu dana se pripremam za ovu predstavu, čitam o ritualima po cijelom svijetu kojima su žene bile podvrgnute jer su željele imati djecu. Otkrivala sam nemilosrdnosti svijeta, a dok sam pripremala režiju, imala sam dojam da mi cijeli društveni kontekst nameće pritisak aktualnosti jer se događaju strašne stvari i nepravde koje se vrše nad ženinim tijelom. Mi smo se željeli odmaknuti od očite aktualnosti predstave stvarajući jedan poseban mitski svijet. Na probama smo mijenjali način na koji hodamo. Svi su usvojili jedan specifičan vokabular tijela: tajne pokrete čije je značenje ženama na selu zabranjeno, a inspiraciju smo pronašli u svetim plesovima mistika Gurdjieffa. Zagrebali smo duboko u materiju ovog svijeta, i što se dogodi onda? Ti stvoriš svijet, daješ ga publici na čuvanje i on prestaje pripadati tebi, iako bi ti i dalje htio stvarati produžetke tog svijeta i pronaći utočište u njemu. Uvijek me iznenadi taj period žalovanja na kraju projekta.
Kroz ovaj proces i svoja iskustva što misliš o umjetničkom kontekstu u Hrvatskoj?
Proces “Yerme” je bio poseban jer je istovremeno bio i prekrasan i nemilosrdno težak. Ansambl mi je dao svoje povjerenje bez imalo fige u džepu, svi su disali za ovaj projekt i vratili mi vjeru u kolektiv i zajedništvo. To su glumci s kojima bih radila bilo kada i nadam se da ću imati priliku ponovno s njima stvarati neke druge svjetove u skorijoj budućnosti. S druge strane, ovaj proces mi je ponovno dokazao da su ustanove u kulturi, institucije, akademije zastarjeli sustav koji se mora mijenjati. Mislim da je bitan disclaimer da se ne smijemo bojati govoriti o tome: kritika ustanova u kulturi i akademija ne smije biti izvor straha. Ako postoji strah, tada znači da je nešto u sustavu u srži krivo i da to treba mijenjati za buduće generacije. U ovom poslu ne smije biti mjesta za strah jer se mi bavimo nečim prekrasnim, stvaramo svjetove, ljepotu, igru.
Za mene je cijela 2022. bila jako poučna godina jer sam dobila toliko lekcija i na svojoj koži osjetila nemilosrdnost ovog miljea. Ustanove u kulturi su tromi organizmi, odluke se donose previše sporo, nema promjena već desetljećima, sve je manje i manje novca koji se ulaže u kulturu, uvjeti rada su teži i kao umjetnik stalno moraš biti spreman na kompromise. Također, uvjereni smo da moramo biti zahvalni ako radimo, iako bi to trebalo biti normalno nakon što smo se školovali za ovaj posao i uložili jako puno vremena i truda u naš rad i razvoj. Umjetnici u Hrvatskoj su potplaćeni i jedva krpaju kraj s krajem, a taj je problem najočitiji na nezavisnoj sceni. Ni javnost ni državu nije briga za nas: mirovine samostalnih umjetnika ne povećavaju se iako se već dugo priča o sramotno malom koeficijentu. Problem koji sam osvijestila je sveobuhvatan kao korov, jednako prisutan u institucijama, centrima za kulturu, u trendu hiperprodukcije umjetničkih organizacija i akademija. Uvjeti rada i obrazovanje novih generacija kulturnih radnika je zastario i ranjava umjetnike. Glumci, redatelji, scenografi, dramaturzi, kostimografi, oblikovatelji svjetla, rekviziteri, tehničari, radnici u radionicama, svi moraju ponovno steći normalne i pravedne uvjete za rad i razvoj kako bi umjetnost procvjetala.
Vrlo je očito, ako ste čitali Ribona ili Annie Ernaux, svjesni ste da su uvjeti za život preduvjet za umjetnost. Stajalište da je umjetnost borba i da je normalno da je tako dio je tiranijskih strategija na Akademiji dramske umjetnosti gdje te pokušavaju uvjeriti da ako si krhak, nećeš uspjeti u ovom svijetu. Odbijam vjerovati da sve mora biti teško. U protekloj godini prozrela sam te ideologije s kojima su nam punili glavu tijekom školovanja ponavljajući da se ne smijemo razboljeti jer je to pokazatelj nedostatka talenta, a mlade redateljice i glumice ne smiju ostati trudne jer to znači kraj karijere. Kroz ovaj proces osvijestila sam da to mora i može biti bolje. Promjena mora početi na Akademiji drugačijom vrstom obrazovanja, posebice treba promisliti koje se vrijednosti promiču mladim ljudima. Odgoj mladih kulturnih radnika je velika odgovornost. Ne može se olako poigravati tuđim životima i sudbinama, kao da se radi o lutkama na maketi. Kroz osobne borbe na Akademiji shvatila sam da je potrebno mijenjati tu školu, a ne pognute glave prihvatiti status quo i plivati niz struju. Ne uče nas kritički razmišljati, iznositi hrabro svoje stavove, prihvaćati rizik. Dakako, problem je i u našoj kulturnoj sredini. Poslovi se i dalje sklapaju u kavanama i na tulumima, audicije nisu pravilo, rijetki su natječaji na koje se redatelji mogu javiti kako bi dobili projekt, osuđen si na sumnjivi networking koji te prisiljava da se svidiš ljudima. Ako si drugačiji i ne igraš po pravilima, lako ti se može dogoditi da budeš izopćen. Također sam tijekom 2022. godine osvijestila da se greške teže opraštaju ženama nego muškarcima.
Muškarac koji se bori protiv nečega i koji ima kritički stav, pravi je intelektualac. Međutim, kada se žena usudi kritizirati, onda je drska i bezobrazna, a njezino ponašanje je neoprostivo. Fascinantna je strategija kratkotrajnog pamćenja i kolektivne amnezije: problemi i skandali se ne rješavaju, već se rasplet unedogled odgađa sve dok se prašina ne slegne, a onda sve lijepo pomete pod tepih. Priča li itko više u javnosti o #MeToo pokretu koji se dogodio na Akademiji? Dvije godine kasnije više nitko ne govori o seksualnom i/ili psihičkom zlostavljanju koje je puno perfidnije i teže dokazati. Ovaj projekt i posljednja godina studija naučili su me da se ne trebamo boriti za svoje mjesto u ovom svijetu, jer ga zaslužujemo. Moramo se boriti da nam bude bolje.
Predstava se izvodi u zgradi Exportdrva. Koliko je to bitno za predstavu; to da nije na klasičnoj pozornici HNK Zajc, već u ovom drugačijem prostoru?
Exportdrvo je bitan prostor koji se mora osvojiti. Industrijski prostori po cijeloj Europi pretvaraju se u kulturne prostore. To je trend koji bi i mi trebali pratiti jer takvi prostori zjape prazni, a nude brojne mogućnosti novoj sceni za budućnost umjetničkog jezika. Scena u Exportdrvu omogućuje HNK-u Ivan pl. Zajc drugačije predstave i razvoj drugačije publike. Naravno, potrebno je vrijeme, novac i strategija da jedan takav prostor zaživi. S obzirom na to da je “Yerma” prva predstava koja je otvorila ovaj prostor usred zime, probe su bile izazovne, ali preživjeli smo. Ovaj prostor omogućio mi je da topli, užareni, suhi svijet “Yerme” kontrapunktiram s hladnim, industrijskim prostorom. Jabuke koje se melju, prosipaju, žvaču, pljuju, kotrljaju u tom hladnom miljeu podsjećaju na upornost života. Scenaristica Paola Lugarić i ja smo intencionalno sukobljavale ogoljeni prostor Exportdrva i “Yerme”. No Paola Lugarić je stvorila scenografiju koja može igrati na puno pozornica i drugačijih ambijentalnih prostora, tako da ova predstava ima veliki potencijal da putuje i da je vidi i publika izvan Rijeke pa i Hrvatske. Nadam se da će “Yerma” putovati jer zaista vjerujem da je to jedna zanimljiva predstava koju je vrijedno vidjeti.
Lorca je uhićen i strijeljan zbog svoje seksualnosti i svojih liberalnih ideja, a danas je najčitaniji španjolski pjesnik svih vremena. Jesmo li se kao društvo “odmakli” od (jačine) osude koju je on doživio? Koliko je njegov tekst važan, bitan i aktualan sada (u odnosu na onda kada ga je napisao)?
Prestravljuje me što živimo u vremenu u kojemu se preko noći, u trenu, naša svakodnevica može pretvoriti u distopijski scenarij, posebice jer već postoje nasilni prodori na demokraciju, ugrožavaju se osnovna ljudska prava, ratni sukobi su sveprisutni, problem egzila se ne može ignorirati. Lorcin tragični kraj nije, nažalost, bio katarzično iskustvo za društvo. Iz Lorcinog strijeljanja nije se izvukla pouka i namjera da se to više nikada ne ponovi. S druge strane, “Yerma” je poetski nabijen tekst tajne i plutajućih slika i bjelina koje redatelj popunjava, Ovaj tekst, koji je aktualan u svim vremenima, dokazuje nam koliko je Lorca sjajan pisac, ali i kako se na svijetu ništa zaista ne mijenja. Lorcino pismo uči nas da budemo hrabri i stvaramo beskompromisne svjetove.
Primjećujem da imaš snažne motive svojih radova… Što te motivira u radu?
Motivira me želja da strukturiram svoj umjetnički senzibilitet koji intuitivno osjećam. U meni postoje slike, redateljski postupci, motivski sklopovi, kontrapunkti, teorijska razmišljanja koja želim isprobati režirajući. Često me privuku izazovni tekstovi s kojima na prvu ne znam što bih. Volim nestabilnu poziciju, svaki proces je rizik, svijet koji odlučujem postaviti na pozornici može uspjeti, ali i ne mora. Želim stvoriti snažnu autorsku estetiku, ponekad mi se čini da postoji pukotina između mojeg mišljenja i prakse, ali svakom predstavom sam sve zrelija i zrelija i učim se kazališnom poslu. Ne želim odustati od svojih svjetova, nije mi ideja da zabljesnem i uspijem, jer ne znam što uspjeh uopće jest. Želim trajati u ovom poslu i uporno sjati na ovoj sceni.
Što ti je bilo najbitnije kod “Yerme”? Da najbolje istakneš i da publika najbolje shvati, prepozna, usvoji…?
Želim napomenuti da ne režiram s mišlju da nešto istaknem, serviram ili dajem kao lekciju koju publika mora usvojiti. Takva pozicija redatelja me plaši. To je pozicija moći i prihvaćanje ideologije u umjetnosti gdje je redatelj taj koji didaktički nudi neko znanje, ali to znanje je JEDNO. Ne vjerujem u to i ne želim biti takva vrsta umjetnika.
Želim uzdrmati svjetove u umjetnosti, postavljati pitanja, razuvjeriti samu sebe, ali nikada ne želim vjerovati da postoji ključ koji publika mora pronaći kako bi shvatila moju predstavu. Odgovori na pitanja me ne zanimaju.
Fotografije: Ivana Gregurić
