Devastirane hrvatske tvornice, nezadovoljni radnici, odnos i pozicija moći, kriminal, prevare, moralne dileme… samo su neke od tema koje obrađuje novi film nagrađivanog hrvatskog redatelja Rajka Grlića.
Film s kojim se svi mi možemo vrlo lako poistovjetiti, pitajući se je li ispričana priča o prošlosti ili sadašnjosti. No još jedno veliko pitanje ispred nas stavlja redatelj Grlić – možete li pogoditi tko je poslužio kao inspiracija za glavnog negativca?
Film “Svemu dođe kraj”, koji je već osvojio publiku na filmskim festivalima u Puli i Sarajevu, sada dolazi pred zagrebačku publiku. Nakon što je na Pulskom festivalu doživio ovacije, a na Sarajevo Film Festivalu privukao pozornost i osvojio simpatije gledatelja svojim hrabrim prikazom društvenih tema očekivanja za ovu zagrebačku premijeru dodatno su porasla.
Koje iskustvo želite da gledatelji dožive gledajući “Svemu dođe kraj” u kinu? Što mislite da je posebno u gledanju filma na velikom platnu u usporedbi s gledanjem kod kuće?
Prije svega moram reći da se filmovi rade, ili bolje rečeno da su se radili, za veliko platno. Ja sam dijete te i takve kinematografije. Tako sam radio filmove i uvijek ću vjerovati da je na velikom platnu puni doživljaj filma, a da je gledanje na malom ekranu samo suha informacija o tom filmu.
Što se tiče filma “Svemu dođe kraj”, želio bih da gledatelji na tom platnu prepoznaju zemlju u kojoj žive i da se barem na trenutak zapitaju zašto je to tako.
Iako u filmu “Svemu dođe kraj” ne koristite konkretna imena niti izravno prozivate, vjerujemo da će gledatelji možda pokušati prepoznati inspiraciju za glavnog negativca. Jeste li film koncipirali tako da publika prepozna opće karakteristike “negativaca” u stvarnom životu, ili ste imali neku specifičnu osobu na umu dok ste radili na filmu?
Kod nas ima toliko “negativaca” da je teško u našem “negativcu” prepoznati samo jednog od njih. Negativci su kod nas postali opće mjesto, navikli smo se na njih kao što se naviknemo na kišu. Ovaj naš filmski “negativac” ima karakteristike tih na koji smo se navikli, ali i neke svoje vrlo osobne karakteristike. Baš me zanima tko će na koga sličiti. Znam odgovor, ali ga ne smijem izgovoriti.
Već u najavi filma “Svemu dođe kraj” primjećujemo da ste okupili vrhunske glumce, što je zasigurno jedan od ključnih elemenata uspjeha filma. Kako ste birali glumačku ekipu i što su oni donijeli ovoj priči svojim izvedbama?
Glumce biram polagano i nadasve bolno. I za njih i za mene to je dug i ne pretjerano ugodan proces. To je vjerojatno zato što vjerujem da kad jednom odredim lica koja će nositi priču, time određujem i film. Za ovaj film smo više od dva mjeseca, gotovo svakodnevno, snimali probe s mnogim sjajnim glumcima. Oni znaju da u tom procesu ne moraju biti izabrani, ali je uvijek vraški teško nekom sjajnom glumcu ili glumici na kraju reći da nisu odabrani. Ja tu nelagodu možda i prebolim, no u njima ta gorčina ostaje puno dulje.
Film “Svemu dođe kraj” inspiriran je romanom Miroslava Krleže “Na rubu pameti”. Koje ste sličnosti i razlike između društvenog i političkog konteksta u Krležino vrijeme i današnjeg vremena primijetili u adaptaciji romana i stvaranju filma?
Krenuli smo od Krležinog romana “Na rubu pameti” i vrlo brzo shvatili da to nije dramsko tkivo, nego zbir briljantnih eseja. Zato smo odlučili iz tog romana, koji se događa u 30-ima, a djeluje kao da se događa danas, uzeti Krležinu ljutnju i bijes prema vremenu i društvu u kojem živi i sastaviti novu, današnju priču. Vjerujemo da se njegov gnjev pretočio u gnjev koji smo pokušali oblikovati u ovom filmu.
Film prikazuje tamnu stranu političke stvarnosti, no vjerujete li da postoje znakovi nade i promjena u hrvatskoj društvenoj i političkoj sceni?
Bojim se da se kao društvo tridesetak godina vrtimo u istom krugu. Rat je iskorišten za to da se društveno pretvori u privatno. Za to je trebalo puno magle i dima koji se manje-više sveo na veliko zaklinjanje u neizmjernu ljubav prema domovini koja se istovremeno i pljačkala. Od tada do danas nismo izašli iz tog začaranog kruga u kojem pojedinci žive sve bolje, a većina sve gore. Jedino je pitanje, na koje nitko nema odgovor, zašto ih ta opljačkana većina i dalje bira.
S obzirom na to da ste tijekom svoje karijere osvojili 36 međunarodnih nagrada samo za film “Ustav Republike Hrvatske”, a kada smo već kod brojki, Vaši filmovi osvojili su više od 100 međunarodnih nagrada, kako gledate na sva ta priznanja? Jesu li nagrade za Vas potvrda vašeg rada ili se više usredotočujete na reakcije gledatelja i iskustva u kinu?
Kad primite puno nagrada, lako je reći da su vam one manje važne od publike. Ali, vjerujte mi, meni je publika to zašto radim filmove. Festivali i nagrade uvijek su bili dobra promocija filma, tetošile su moj ego, ali to nije bio i cilj. Pogotovo za ovaj film. Nisam ga radio za festivale. Radio sam ga za publiku i prvih nekoliko javnih projekcija pred velikim auditorijima u Puli, Sarajevu i Herceg Novom su pokazale da trud nije bio uzaludan.
Snimanje filma često je i zahtjevno i naporno, ali sigurno donosi i mnogo zabavnih trenutaka. Koje su bile najzabavnije ili najneobičnije situacije koje ste doživjeli tijekom snimanja “Svemu dođe kraj”?
Snimanje ovog filma bilo je jedno mirno, veselo snimanje na kojemu smo se, pogotovo glumci i ja, osjećali vrlo dobro. Jedan sam od onih koji vjeruju da se dobar duh na setu na neki metafizički način pretapa u sliku i da dobra atmosfera na snimanju ulazi u film, pa tako i u gledatelje.
Tekst i fotografije: Promo
