„U moje vrijeme je…“ – rečenica koju smo svi u jednom periodu života slušali od drugih, starijih. Većina nas tada nije bila svjesna da to znači; da smo mi The Next Generation koja tek dolazi. Riskirajući da zvučim staro i „prožvakano“ kazat ću da je „u moje vrijeme“ to bila generacija milenijalaca, a sada to, kronološki, preuzima generacija Z.
Tko je tu zapravo „Next Gen“ i kako nove generacije razmišljaju o poslu, stvaranju i životu, odlučila sam saznati razgovarajući s nekoliko kreativaca.
The Next Generation
Razgovarala sam s Mašom Barišić, slikaricom, Klarom Rusan, dizajnericom i ilustratoricom, Pavlom Pavlovićem, slikarom i Lukom Cindrićem, arhitektom. Važno je napomenuti da sam odabrala upravo ove sugovornike, koje povezuje djelovanje u vizualnom, a koji su posljednjih godinu dana pomakli granice u područjima u kojima djeluju; svoje osobne, a i one profesionalne, na van vidljive, i za koje bih se usudila reći da čine promjenu.
Moji sugovornici pripadaju mladoj, mlađoj i srednje mladoj generaciji profesionalaca i svi bi mogli biti definirani i klasificirani kao pripadnici The Next Generation. No, što je to što ih okuplja u zajedničku grupaciju i što je to što ih razlikuje pokušala sam doznati u razgovoru o njihovim profesijama, oko univerzalnih i zajedničkih problema, očekivanja, izazova kako bi mi pomogli u shvaćanju The Next Generation.
Svaka nova generacija ne može izbjeći nešto što se nameće, nešto što najčešće dolazi izvana, nešto što je strani utjecaj, što je na kraju krajeva i – trend. „Osobno mi nije cilj pratiti trendove, ali biti dio njih je na neki način i neizbježno. Oni se uglavnom događaju kao odgovor na neke promjene u društvu i klijenti često da bi bili u korak sa suvremenim traže “trendovske” stvari čime direktno zapravo utječu i na stvaralaštvo. Ja s time nemam problema, dapače, pozdravljam uporabu npr. novih materijala i tehnologija, ali kroz implementaciju uvijek pokušavam ostati dosljedan vlastitim vrijednostima i izričaju.“ – istaknuo je Luka Cindrić. Slično kao on razmišlja i Pavle – „Ako je trend vezan za razvoj društva i njegove mijene mislim da može biti zanimljiv poligon za istraživanje i implementaciju u vlastitu umjetničku praksu. Dakle ako trend gledamo kao smjer razvoja određenih pojava u društvu, svakako utječe više ili manje na moje stvaralaštvo.“ – dok Maša, iako djeluje u istom umjetničkom polju kao i Pavle, slikarstvu kaže – „Kod mene je veliki dio kreacije podsvjestan, sigurno mnogo stvari utječu na moje stvaralaštvo, rad, sve čime sam okružena pa tako i trendovi. U svjesnom dijelu procesa pokušavam se maknuti od tih istih i pronaći neki svoj izričaj. Živimo u vremenima gdje se masovno proizvode vizuali i jako je teško razlučiti što je originalna ideja i postoji li uopće više?“.
Klara trendove primjećuje, no – „(…) ne toliko izraženo i redovito. Možda zato što ne kopam i ne tražim nego više “nalijećem”. Sve što se oko mene stvara i događa utječe na moje stvaralaštvo pa bih rekla da i trendovi sigurno na manji ili veći, suptilniji ili direktniji način također utječu.“ S ovom prvom temom, temom trenda osjećam promjenu u paradigmi. Čini mi se da je nova generacija, tj. The Next Generation, zapravo ne ona koja je najmlađa u profesionalnom smislu, već ona koja je još uvijek mlada i dovoljno iskusna kako bi postupila – pametno. Oni svoj rad uzimaju ozbiljno, no sebe ne shvaćaju preozbiljno, i promišljeno stvaraju kako bi pomirili svoje aspiracija, svoje želje, svoju kreativnost sa stvarnošću. No, da se vratimo još malo na trend(ove). Oni mogu biti pozitivni i negativni, a kako ih razlučuju moji sugovornici, objašnjava još jedan aspekt objektivnog sagledavanja realnosti stvaranja. Tako Luka smatra da su „(…) trendovi u arhitekturi uglavnom ili jedno ili drugo, a najčešće se prelijevaju iz jedne u drugu kategoriju. Na primjer, trenutno je jako popularno, možda i glavno, pitanje održivosti i cijeli taj paket carbon-neutral pitanja. To je samo po sebi pozitivno i potrebno, no često se lažno prikazuje čime se u javnosti stvara kriva slika, ljepša i bolja nego što zbilja je.“ Maša smatra da je pozitivan trend dostupnost informacija, no istovremeno se ta dostupnost može shvatiti i negativno jer nema truda za znanjem, za činjenicama. Pavle i Klara su se oboje dotakli ovih, pomalo, „neuhvatljivih“ pojava. „Mogli bi reći da je trenutni trend tokenizacija umjetnosti odnosno Nft. Tokenizacija može biti alat za eksperimentiranje i razvoj umjetničkih formi te može služiti kao pomoć ili nadogradnja određenog djela. S druge strane ako Nft gledamo isključivo kao digitalnu sličicu to spada u sferu mode i uglavnom nije pretjerano zanimljivo.“ – kazao je Pavle. Klara je na sličnom tragu… „Trenutno je AI ilustracija, dizajn i ostalo u centru pažnje. Iako mi se čini da je za neke stvari zaista korisno imati to kao alat (ne koristim ga pa iz prve ruke ne mogu potvrditi), način na koji je riznica znanja AI-a napunjena čini mi se izuzetno negativan. AI je naučen “crtati” iz tuđih postojećih crteža bez dopuštenja autora. Tu vidim veliki problem.“
Ponekad je teško definirati novu generaciju. Je li je to ona kojoj pripadaju, ona koja dolazi ili ona za kojom dolaze? Je li nova generacija ona neiskusna, ona koja tek počinje, ili oni koji su još mladi, ali iskusni, barem dovoljno da bi ostavili traga…? Sklonija sam tumačenju da je The Next Generation ona koja je dovoljno mlada i istovremeno ima iskustva. I oni koji će tek početi ostavljati traga na kulturnoj i društvenoj, profesionalnoj sceni. To su oni koji su se „očistili od kukolja“ da to kažem, grubo i netaktično.
Luka mi je, s druge strane, kazao da – „(…) nove generacije nose sa sobom neku novu vrstu samosvijesti koju mi prije nismo imali, ili koja možda nije bila toliko izražena. Mislim da su vrlo osjetljivi na društvo i društvena pitanja, i često zagovaraju promjene na mikro i na makro planu. U isto vrijeme, jako su digitalno pismeni i u korak s tehnologijom što je dovelo do gubitka jedne doze kritičkog i analitičnog razmišljanja. Upravo je ta tehnologija možda “medvjeđa usluga” jer je pretjerana ovisnost o njoj počela utjecati na kvalitetu komunikacije u stvarnom svijetu koja je u ovom poslu ključna.“, dok se Maši „(…) sviđa kako nove generacije upitkuju kulturne norme i nisu toliko opterećeni s nacionalnošću, imam dojam da su sve više djeca svijeta, što je možda i zbog interneta, ali i zbog količine putovanja kojem su izloženi.“, no Maša isto tako smatra da je „medvjeđa usluga“ mlađoj generaciji isti taj „(…) Internet koji je sve učinio toliko dostupnim da zapravo više ništa nije zanimljivo. (…) Možda se radi i o previše izbora što ponekad djeluje paralizirajuće.“ Klara, kao najmlađa sugovornica, no ona s iskustvom, kazala je – „Smatram da sam sa svojih 29 godina i dalje ja dio te nove generacije pa mi je teško procijeniti s odmakom. Nove generacije donose prije svega osvježenje na sceni. Znam, dosta logično. Kakvo god ono bilo iz kojeg god smjera i koncepta to osvježenje je svakako val koji razburka postojeće stanje i to dobro dođe svima i za sve. (…) Što se noviteta tiče, digitalna ilustracija je ono što se sve više koristi. Ja više od ičega volim raditi s tušem i olovkom, ali isto tako uživam u digitalnoj ilustraciji koja se gleda kao svojevrsno “varanje” ili preskakanje stepenica. Smatram da čovjek može i jedno i drugo i da digitalna ilustracija još nije dobila svoj respect koji zaslužuje.“
„S ovime ćeš moći lako ići raditi vani.“ – slušala sam stalno tijekom srednje škole tijekom rasprava o visokom obrazovanju i biranju profesije. To „vani“ se činilo kao obećana zemlja, kao Eldorado. Jer „vani“ je bolje, bolje se živi, radi se manje, više se zarađuje, kvaliteta života je bolja… ma što god da vam padne na pamet da je bolje, to je – „vani“. Vrlo brzo mi se taj balon sapunice rasplinuo i shvatila sam, da – da, neke profesije se doista više plaćaju u inozemstvu, no realno, sve je na nama, koliko se trudili, koliko ulagali u sebe i koliko zapravo vjerujemo u sebe. I taj uspjeh „vani“ često nije toliko velik, a niti sjajan, koliko nam se čini. Upravo zato sam svoje sugovornike, a imajmo na umu da su moji sugovornicu pripadnici sve tri moguće „The Next Generation“ grupacije, pitala što bi učinili da im se ponudi u budućnosti prilika koje ih neminovno odmiče na dulji period ili čak za stalno od domaće scene, domaćeg djelovanja? Bi li pristali? Pod kojim uvjetima i zašto? Luka je odmah jasno kazao – „Apsolutno, otvoren sam za svaki oblik profesionalnog i osobnog razvoja i to bi mi bio zapravo i jedini uvjet. Sigurno se ne bi odlučio na taj korak kada bih nastavio raditi u istom ili sličnom okruženju ili kada ne bih imao neku novu vrstu izazova ispred sebe. Nisam nužno vezan za domaću scenu i ne osjećam kao da sam isključivo pripadnik iste, dapače, aktivno radim na tome da osim na domaćoj, sudjelujem i na inozemnoj sceni.“ Zanimalo me što će Maša reći, obzirom na to da je živjela i studirala u Engleskoj i iskusila je taj život „vani“ , možda čak prije nego što bi većina nas imala prilike – „Meni je doista lijepo živjeti u Hrvatskoj, sa svim manama ove zemlje. Hrvatska ima i puno prednost kojih sam jako svjesna tako da ne vjerujem da bi se selila negdje vani.“ Pavle slično razmišlja – „Volim rutinu i veoma sam vezan za okolinu (društvo) koje me okružuje i Zagreb kao mjesto u kojem radim. No ako bi vidio da bi mi promjena dobro utjecala na daljnji rad i razvoj te da su uvjeti dobri ili ako bi osjetio stagnaciju vjerojatno bi pristao na promjenu mjesta djelovanja.“ Klara je dala drugačiji odgovor – „Svakako bih pristala na to da lokacija bivanja nije uvjet. Zašto? Zato što se u Hrvatskoj slabo živi od umjetnosti i zato što je više podcjenjivanja i iskorištavanja nego poštivanja i kolaboracije u poslovnim odnosima. No da se razumijemo, ima toga svugdje. Nije samo doma napeto, i kod susjeda se svađaju.“ – zaključila je duhovito.
Za kraj sam ih pitala pomalo predvidljivo pitanje, no stvarno mislim da je u ovom kontekstu bitno. A to je što bi savjetovali mlađim generacijama? „Jedna stvar – raditi na sebi. Konkretno to znači putovati, družiti se s ljudima iz različitih branši, čuti tuđa mišljenja, sudjelovati u različitim aktivnostima, izlagati se različitim kulturama, izlaziti što češće iz zone komfora, ukratko upoznavati nepoznato. Ispravno je griješiti, pogotovo kad smo mlađi, zaljubljivati se u krive stvari, u krive ljude, to se sve na kraju pokaže kao ispravno. Bitno je znati što želimo, ali isto tako i što ne želimo. Na ovaj način se stječe autentičnost, a autentičnost je glavna i jedina stvar koja nosi karijeru pojedinca, pogotovo u području vizualnog izražavanja.“ – poručuje Luka. Pavle se nadovezao – „Da budu iskreni prema sebi, beskompromisni i da stalno istražuju nove mogućnosti.“ Klara je, kao najmlađa sugovornica, kazala – „Mislim da ja nisam još u kategoriji umjetnika koji imaju pravo dijeliti savjete mlađima. Ali kao budućim kolegama bi mi im rekla da se usude ako je to ono sto ih čini sretnima, da se pripreme u glavi i da crtaju, crtaju, crtaju, crtaju i crtaju…“ A naša mudra Maša je za kraj dala jednu univerzalnu, prema kojoj bi se trebali svi ravnati, jer iz toga progovara iskustvo: „Ako se sviđa tvojoj baki, nemoj to raditi!“
Fotografije: Damian Nenadić (Maša Barišić), Damir Žižić (Pavle Pavlović), privatan album, Unsplash
