Približava se početak Salona mladih, jednog od najistaknutijih događaja u kalendaru svakog ljubitelja umjetnosti. Ovog tjedna umjetnost će procvjetati na jedan, ako sudimo prema najavama, u potpunosti, inspirativan način dok se talentirani mladi umjetnici okupljaju na 37. izdanju ovog bijenala. Svečano otvorenje će se održati u četvrtak, 25. travnja, u 19 sati, u Domu HDLU, poznatom kao Meštrovićev paviljon.
Salon mladih već predstavlja pravu riznicu umjetničkih ostvarenja, oživljavajući različite gradske lokacije i prožimajući prostor kreativnošću i inovacijama mladih talentiranih umova. Tim povodom imali smo priliku razgovarati s jednom od izlagačica ovogodišnjeg Salona, Anom Ratković Sobotom.
Razgovarali smo s Anom o svemu – od njezinih početaka u svijetu umjetnosti, preko razumijevanja umjetnosti kao ekspresije osobnosti i životnih iskustava, pa sve do pitanja samokritičnosti i izazova suvremene umjetničke prakse, kao što su nedostatak vremena i logističke poteškoće.
Kako ste se počeli baviti slikarstvom i ostalim umjetničkim izražajima?
Pohađala sam Grafički odsjek Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, a nakon toga Nastavnički odsjek na Akademiji. Definitivno sam se opredijelila za slikarstvo na trećoj godini, ponajprije zbog ljubavi i fascinacije bojom. Mogu sigurno reći da će me istraživanje boje pratiti cijeli život iako sam sve otvorenija za razne medije koji nisu tradicionalno slikarski. Opčinjena sam bojom, njezinim djelovanjem na ljude i okolinu, miješanjem boja, otkrivanjem načina na koji se pigmenti mogu stvoriti iz biljaka, minerala, životinja…
U slobodno vrijeme uživate u čitanju, vožnji bicikla i promatranju prirode. Kako se ti hobiji reflektiraju u Vašoj umjetnosti i kako utječu na Vaše umjetničko stvaralaštvo?
Smatram da je umjetnost produžetak stvaratelja/ice, sve što doživiš, čuješ, pročitaš, pomirišeš, okusiš ili vidiš, postaje dio tebe, oblikuje tvoje poimanje svijeta i stvara filter kroz koji promatraš stvarnost. Stvaram da bih unijela smisao u svoju stvarnost i objasnila sebi svijet u kojem živim i moje mjesto u njemu. Za hobije u klasičnom smislu nemam vremena, ali su tjelovježba i boravak u prirodi važan dio mog života. Smatram ih jednako bitnima kao i stvaranje. Bicikl mi je jedino prijevozno sredstvo po gradu, praktično je, brzo i zdravo. Preporučujem.
Možete li nam reći nešto više o Vašem iskustvu izlaganja radova diljem svijeta, od Tokamachija u Japanu do galerija u Hrvatskoj i diljem Europe?
Nisam izlagala u inozemstvu ni blizu onoliko koliko bih voljela. U Japanu sam izlagala na poziv prijatelja Svena Bjelana, koji tamo već godinama živi i radi, a dijelili smo srednjoškolske i akademske klupe. Izlagala sam radove posvećene japanskom majstoru drvoreza iz Edo perioda, Hiroshigeu. Uz to, 2022. i 2023. izlagala sam u Canakkaleu i Ankari u Turskoj na poziv kustosice Beste Gursu. Izložba u Ankari posebno mi je draga jer sam imala priliku upoznati umjetnice iz raznih dijelova svijeta koje se izražavaju u mediju tekstila, koji mi je posljednjih godina postao primarna tehnika u kojoj djelujem. U srpnju putujem u Indoneziju, točnije u Yogyakartu na Javi, gdje ću učiti tradicionalnu tehniku batika, oslikavanja tkanine voskom i bojenje tkanine prirodnim pigmentima. Tome se neizmjerno veselim, jer već duže vrijeme želim stvarati radove koji su nastali upotrebom isključivo biljnih pigmenata i prirodnih materijala. Također, veselim se azijskoj kuhinji jer ju obožavam.
Koja od Vaših samostalnih izložbi ili skupnih izložbi ostaje Vama najupečatljivija ili najvažnija, i zašto?
Kao najveću osobnu prekretnicu navela bih izložbu u Galeriji Josip Račić, 2022. godine, gdje sam prvi put izložila radove iz ciklusa “Jezera”, kojima se predstavljam na ovogodišnjem Salonu. To je prva izložba kojom sam potpuno izašla iz vlastitih okvira u smislu tehnike kojom radim i načina promišljanja radova. I prva izložba nakon pandemije, potresa, smrti mog oca i nakon što sam postala mama. Beskrajno sam tada sumnjala u sebe i svoje mogućnost, brinula se oko reakcija publike i svojih kolega. Proces nastanka radova bio je potpuni eksperiment, koji prvih tri mjeseca nije išao nikako, tj. sve što je moglo, krenulo je po krivu. Više puta htjela sam odustati i pitala se zašto jednostavno ne slikam s uljem kao svi normalni slikari i što mi to treba. Ali želja za nečim novim očito je bila jača. Tom izložbom ostavila sam većinu svojih strahova iza sebe. Umjetnost je za mene sloboda da probiješ vlastita ograničenja i doslovno se igraš. Uvijek mi je najvažnija i najdraža izložba ona na kojoj u tom trenutku radim. Od 7. ožujka do 7. travnja sam izlagala na samostalnoj izložbi u Meštrovićevom paviljonu. Predstavila sam radove nastale bojadisanjem svile prirodnim pigmentima dobivenim od domaćih i egzotičnih biljaka, poput kempeče drva, aronije, šipka, cvijeta plavog graha, kore breze, kore luka, indijskog broća… Cijeli proces za mene je bio potpuno eksperimentalan i nepredvidiv, tehniku sam učila metodom pokušaja i pogrešaka i jako sam ponosna na rezultat.
Kako se nosite s izazovima umjetničke prakse, poput inspiracije, kritike ili logistike?
S inspiracijom nemam problema, ali imam problem s nedostatkom vremena. Djelovanje samostalne umjetnice podrazumijeva puno više no što se na prvi pogled čini. Traženje inozemnih i domaćih natječaja, prijava za natječaje i pripremanje portfolia, artist statementa, prijevod svih tih tekstova na engleski… Ponekad provedem mjesec dana prijavljujući se na natječaje, ne znajući hoću li uopće proći, i znam biti jako frustrirana jer mi nedostaje atelje i stvaranje. Maštam jednog dana o menadžerici koja bi tu birokraciju radila umjesto mene. Sama sam sebi najveća kritičarka pa me kritike ne obeshrabruju. Dapače, ako je kritika iz pravih usta, onda je poticaj.
Pričajmo malo o nadolazećoj izložbi. Kako ste došli na ideju da koristite fotografije Plitvičkih jezera iz prošlog stoljeća kao osnovu za Vaš ciklus pejzaža?
Otkad znam za sebe, doma sam imala monografiju iz 1924. godine, pod nazivom “Moja domovina” s prvim fotografskim prikazima Plitvičkih jezera. Knjigu sam listala bezbroj puta, još kao malu fascinirao me njezin dizajn i jednostavna ljepota reprodukcija. Puno puta poželjela sam naslikati te fotografije i predugo me bilo strah započeti jer sam smatrala da nisam dorasla izazovu. Fotografije su toliko dobre da ih je glupo oponašati, kao i prirodu. Čekala sam da pronađem dovoljno čist i snažan likovni jezik i tehniku, kojom bih mogla dostojno interpretirati te fotografije. Naslikala sam ih prvo u tehnici ulja na platnu, zatim u tehnici jajčane tempere i na kraju u tehnici batika. Trenutno radim na izdavanju svoje umjetničke knjige “Jezera”, koja je u dizajnu posveta monografiji iz 1924. godine, i sadrži moje radove, postupak stvaranja i originalne fotografije prema kojima su radovi nastali.
Možete li nam opisati proces rada s voskom na pamučnom platnu u tehnici batika? Kako ta tehnika doprinosi Vašem umjetničkom izrazu?
Proces započinje izradom vrlo detaljnih skica. Konačni rad je u samo dvije ili tri boje, pa svaka linija mora biti promišljena i na svom mjestu. Zatim na okvir napinjem pamučnu žuticu dimenzija 150 x 200 cm, i crtam obrise rada suhom pastelom. Zagrijavam mješavinu pčelinjeg i manju količinu parafinskog voska i nanosim tekući vosak kistom na platno. Nakon što naslikam prizor voskom, platno skidam s okvira i uranjam ga u lonac vruće vode u kojoj je otopljena boja za tekstil. Boja se prima samo za dijelove platna na kojima nema voska, i tako nastaje slika. Nakon bojanja, platno ponovno uranjam u lonac čiste, kipuće vode i iskuhavam ga. Vosak se tako odvaja od platna i odlazi na površinu vode, odakle ga skupljam šefljom. Nakon toga, rad operem u perilici za rublje da se iscentrifugira, i to je to. Ako želim da rad sadrži još jednu boju, ponavljam cijeli postupak. Najteži dio je ravnanje platna, jer se ono u procesu kuhanja višestruko skupi i smežura. U mojoj umjetničkoj knjizi Jezera postupak je detaljno opisan. Knjiga služi i kao svojevrsni vodič za „učini sam“ entuzijaste. Odabrala sam batik jer sam željela naučiti samu sebe nešto novo i jer tehnika za mene mora biti izazov. Proces nastanka rada i moja pažnja i prisutnost u vremenu kada ga stvaram, čine rad. Kada taj proces završi, moj utjecaj na njega prestaje.
Biste li svoju umjetnost povezali s aktivizmom? Kako se nadate da će radovi potaknuti promjene ili osvijestiti javnost o ekološkim pitanjima?
Nisam nikad mislila da ću biti aktivistkinja, zato, nikad ne reci nikad. Ja sam nenamjerna aktivistkinja. Kad sam saznala za razinu ekološke devastacije Plitvičkih jezera i spoznala da 99 posto ljudi toga uopće nije svjesno, nisam imala drugog izbora nego pričati o tome. Prvo sam bila strašno ljutita na ljude koji žive na području Jezera i od eksploatacije Jezera. I na političare svih opcija koji 30 godina nisu poduzeli apsolutno ništa da zaštite to jedinstveno područje i stvore infrastrukturu za odvodnju otpadnih voda. Dapače, dopuštali su neplansku apartmanizaciju koja je i dovela do katastrofe. Otpadna voda iz septičkih jama nastalih u neposrednoj blizini Plitvičkih jezera, slijeva se kroz krški reljef direktno u Klokot, treći po veličini najveći izvor pitke vode u Europi, na području Bihaća, BiH, koji snabdijeva čitavo područje grada i okolice pitkom vodom. Voda na području Plitvičkih jezera i okolnih sela nije pitka. Zbog razine fekalija i deterdženata u vodi, odumiru mikroorganizmi zaslužni za nastajanje sedrenih barijera, tj. Plitvičkih jezera kakve znamo. Kako i zašto to većini ljudi nije bitno, ne razumijem, ali meni jest. Ne utvaram si da ću ikoga potaknuti na nekakvu promjenu, niti da mogu na išta utjecati. Kada sam to sve saznala prije 5-6 godina, bila sam beskrajno tužna što se o tome ne priča, i odlučila biti glas tog mjesta.
Kako gledate na Salon mladih kao koncept, koliko je drukčije izlagati na takvom projektu u odnosu na druge?
Sretna sam što sam dio Salona. To je prije svega inspirativna i inovativna izložba koja, ovisno o kustoskom konceptu, daje presjek radova na određenu temu koja je u tom trenutku vrlo aktualna. I ove godine je tako tema je jako zanimljiva i dovoljno široko postavljena da bude podložna raznim interpretacijama. Ta izložba jako je bitna za afirmaciju najmlađe generacije umjetnika. Jako se veselim vidjeti postav i ostale radove. Ne znam još što da očekujem, nikad nisam izlagala na Salonu.
Mislite li da mladi imaju dovoljno platforma za izražavanje? Koje biste prepreke naveli s kojima se mladi umjetnici danas najviše susreću ako izostavimo onu klasičnu da se od “umjetnosti ne zarađuje”?
Hrvatskoj i Zagrebu manjka prodajnih galerija koje su usmjerene na inozemno tržište i između ostalog, izlaganje na internacionalnim umjetničkim sajmovima. Imam dojam da smo vrlo izolirana sredina s neuređenim tržištem umjetnina, gdje se cijene radova određuju proizvoljno iako za to postoje principi. No stvari po tom pitanju idu nabolje svake godine, čemu je doprinijelo otvaranje novih galerija u Zagrebu koje se uistinu trude kvalitetno promovirati umjetnike. Također, tijekom školovanja, nitko me nije naučio osnovnim, praktičnim stvarima koje svaki umjetnik/ca treba znati. Umjetnik/ca mora biti samoj sebi menadžerica, tehničarka, PR, lektorica, prevoditeljica, fotografkinja, kustosica… Naš posao obuhvaća toliko toga. Također, smatram da je naša potencijalna publika još uvijek nedovoljno obrazovana u području umjetnosti, pa ako bi kupci i poželjeli kupiti neki suvremeni rad, možda ne znaju odakle početi. Zato pozivam sve čitatelje da posjećuju redovito izložbe jer to je najbolji način za osobnu edukaciju i širenje vidika.
Za kraj, kako biste opisali svoju generaciju kolega umjetnika i umjetnica, po čemu se razlikujete od prijašnjih generacija?
Mislim da ću na ovo pitanje bolje moći odgovoriti za 30 godina. Teško je komentirati duh nekog vremena bez distance. Primjećujem puno eksperimenta, multidisciplinarnosti i dokidanja klasičnih podjela na medije. Pojam umjetnosti svakodnevno se proširuje i preispituje, i tome aktivno doprinose mlađe generacije. Ovo je vrijeme kad sve prolazi ako je kvalitetno. Možeš raditi hiperrealizam, eksperimentirati s umjetnom inteligencijom, raditi klasične tapiserije, ili kombinirati sve to. Način života je hektičan, društvene mreže doprinijele su superbrzoj konzumaciji svih sadržaja, od hrane, preko odjeće, do umjetnosti. S druge strane, sve više jača ekološka svijest, ljudi se sve više brinu za svoje mentalno i emotivno zdravlje, traže pomoć i rješenja koja su donedavno bila tabu. Jačaju podjele u društvu i rat nam visi nad glavom, no s druge strane, kao da vidim nevjerojatnu nadu i mogućnost za bolje i drukčije sutra. Potrebna nam je prisutnost, prihvaćanje i ljubav, možda više nego ikad. Volim se okružiti ljudima koji grade mostove, a ne onima koji ih ruše. Sretna sam što sam živa baš ovdje i sada, ludo je vrijeme za biti živ i opažati svijet kroz umjetnost.
