Siječanj je svake godine rezerviran za rukomet. Bez obzira jeste li fanatik ili ne, za sportsku novinarku Ines Godu Forjan malo tko da nije čuo.
Mnogi će na spomen sportskog novinarstva pomisliti na legende poput sportskog komentatora Drage Ćosića. No, moramo priznati, sve se polako mijenja i sportsko novinarstvo više se ne veže isključivo za muškarce. Sve je više žena koje prate sport i koje taj posao odlično obavljaju. Stoga smo prije odlaska na još jednu sportsku reportersku zadaću uhvatili Ines Godu Forjan koja nam je ispričala svoju priču – od početaka u sportskom novinarstvu, predrasudama, ali i otkrila kako izgleda jedan dan reportera na velikom natjecanju.
Radili ste u informativnom programu, no onda ste se odlučili za sport. Je li ta odluka došla spontano ili je sportsko novinarstvo nešto u čemu ste se uvijek vidjeli?
Ne znam točno ni kad ni gdje ni zašto, ali svidjela mi se ta ideja brzog i točnog prenošenja informacija, praćenje važnih događaja, izvještavanje javnosti o onome što sam vidjela i čula. Novinarstvo omogućuje da budem na izvoru informacija, postavljam pitanja, tražim odgovore, istražujem. U tom poslu nijedan dan nije isti, puno je uzbuđenja, timskog rada, brzog donošenja odluka, neočekivanih obrata i u takvom okruženju se nekako najbolje snalazim. I odmah sam znala da želim biti baš sportska novinarka. S tom idejom sam i upisala i završila studij novinarstva. U tom planu nekako je od prvog dana bila televizija kao medij koji sport može najviše približiti gledateljima. U mojoj obitelji sport je oduvijek bio važan faktor, odrastala sam gledajući naše fantastične sportaše i sportašice i maštala da jednog dana uživo svjedočim tim velikim natjecanjima. Jer ništa ne spaja i ne ujedinjuje ljude kao sport. Ništa ne izaziva toliko različitih emocija i nikad se jače ne veselimo tuđim uspjesima koje doživljavamo kao svoje. To je ljepota sporta.
Sportsko novinarstvo više se povezuje s muškarcima, nego s ženama, no posljednjih godina i to se mijenja. Je li Vam bilo teško izboriti se za svoj položaj i jeste li naišli na neke predrasude?
Jako mi je drago vidjeti sve više žena u ovome poslu iako ga ja zapravo nikad nisam doživljavala kao muški. Ne gledam na svijet, život i posao na taj način. Smatram da se bez obzira na spol možeš baviti čime god poželiš. Oduvijek sam smatrala da je potpuno nepravedno da je žena manje u sportskom novinarstvu i sretna sam što sam dio ovog televizijskog vremena u kojem se pomiču granice. I sama sam na RTL-u prije nekoliko godina dobila priliku na rukometnim Svjetskim i Europskim prvenstvima raditi ono što je nekad bilo predodređeno samo za muškarce. Stvari se mijenjaju. Osobno nisam bila na udaru predrasuda, nisam naišla na izravno podcjenjivanje niti se našla u nekoj neugodnoj situaciji. No vjerujem da ima i toga. Trudim se i radim svoj posao najbolje što mogu i puno vremena posvećujem pripremi za svaki prilog, javljanje uživo, emisiju ili projekt. Od prvog dana u ovome poslu odlučila sam da će to biti moj alat u rušenju predrasuda. Jer ako si pripremljen, educiran, informiran i siguran u to što radiš, sve predrasude padaju u vodu.
Smeta li Vam kada se sportske novinarke stavlja isključivo u okvir ‘lijepih žena’?
Da, jer muški kolege nemaju isti tretman i nikad nije u fokusu kako izgledaju, kakva im je frizura ili što imaju na sebi. I baš nikad se na temelju njihovog izgleda ne procjenjuje znaju li raditi svoj posao ili ne. Za žene bi trebala vrijediti jednaka pravila odnosno mjerila, ali nažalost svjesna sam da to još uvijek nije slučaj. To me ne opterećuje u svakodnevnom poslu, ali znam da je u ovom svijetu prisutno.
Uskoro počinje rukometno prvenstvo. Kako izgledaju Vaše pripreme?
Mjesec dana prije početka vlada prava ludnica. Puno je posla, obaveza, priprema, sastanaka. Kao što reprezentacija odrađuje svoje završne pripreme, tako i mi na RTL-u imamo svoje. Puno je tu sjajnih ljudi bez kojih prijenosi rukometnih utakmica i studijska emisija Vrijeme je za rukomet ne bi bili to što jesu. Prepoznatljivi, zanimljivi, opušteni, informativni, dinamični i točni. Uvijek se trudimo grabiti prema naprijed, svake godine osmislimo i ubacimo nešto novo. Trudimo se da naši gledatelji sve vide i čuju i pritom se dobro zabave. Primjerice, prošle godine predstavili smo hologram uz koji smo naše reprezentativce iz Mađarske teleportirali u zagrebački studio. To je bio veliki hit. Ove godine teleportiranje smo podigli na razinu više. Bit će tu jako zanimljivih segmenata emisije.
Kako izgleda jedan dan reportera na sportskom prvenstvu?
E to je jako teško objasniti. Na prvu, svaki dan izgleda isto, ali nijedan zapravo nije isti. Dinamično je i zanimljivo od jutra pa do odlaska u krevet. Rukomet je u glavi od 0-24. Na ovako velikim projektima, s njim se budiš i ideš spavati. Stalno nešto planiraš, dogovaraš, pripremaš, čitaš, zapisuješ, pratiš i provjeravaš. Pripremam se za intervjue, odrađujemo snimanja s našom reprezentacijom pa šaljemo materijale u Zagreb pa jurimo na prvo, drugo, treće javljanje uživo. Najdinamičnije je na dane utakmica hrvatske reprezentacije, ali svakog siječnja radim ovo s maksimalnom dozom želje, posvećenosti i ljubavi. I ništa mi nije teško.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Koji Vam je bio najstresniji trenutak prilikom javljanja uživo na jednom od dosadašnjih rukometnih natjecanja koja ste pratili?
Stresno je bilo ono prvo javljanje uživo uoči i nakon utakmice kada sam pomislila: Ne mogu ja ovo! Ali evo od tog prvog prvenstva ispred kamere dogurala sam već do šestog. Iako je sada puno lakše, trema je i dalje tu. Jer mi je stalo, jer mi je važno i jer želim dati sve od sebe. I taj osjećaj me uvijek gura prema naprijed. Drugi najstresniji trenutak dogodio se 2021. na Svjetskom prvenstvu u Egiptu kada je usred javljanja uživo izbornik Lino Červar podnio ostavku. Bilo je to veliko iznenađenje za sve pa tako i za mene. Nitko to nije očekivao, samo se dogodilo. To je nešto na što se ne možeš pripremiti, to je scenarij o kojem nisi ni razmišljao. Posebno što je prvenstvo još uvijek bilo u tijeku i Hrvatsku je čekala još jedna utakmica.
Što Vam predstavlja najveći izazov kada je u pitanju rad na ovako velikom prvenstvu?
Najveći izazov je ostati apsolutno koncentriran svih 20-ak dana, ostati realan i objektivan. Kada igra Hrvatska svi smo mi njezini navijači, ali novinarski zadatak je zadržati objektivnost, propitivati stvari, postavljati prava pitanja. To je izazov, ali isto tako to mi je posao i obaveza koju shvaćam jako ozbiljno. I vjerujte mi, nitko sretniji od nas kada stvari idu savršeno, a utakmice i rezultat prema planu i u skladu s očekivanjima javnosti.
Biste li se ikad okušali u komentatorskim vodama?
Nisam se nikad zamišljala u komentatorskoj kabini. Jako poštujem i cijenim taj posao koji nije nimalo lak i divim se svima koji ga rade. Nikad ne reci nikad, ali ja se nekako najviše vidim na terenu kao novinarka, reporterka. Voditeljski posao koji obavljam također jako volim. I zapravo mi ta kombinacija terena i studija savršeno odgovara.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Postoji li sportski događaj koji Vam je velika želja pratiti, ali još niste imali prilike?
Da! Već sam dosadna koliko pričam i ponavljam da mi je apsolutni san izvještavati s Olimpijskih igara. To je onaj ultimativni cilj i san i nadam se da ću ga ostvariti. Puno toga još želim vidjeti i pratiti, ali ovo je za mene oduvijek najdraže i najveće sportsko natjecanje na svijetu. O njemu maštaju mnoge sportašice i sportaši, a i za mene bi to bio vrhunac karijere. Olimpijske igre u Tokiju oduzela mi je pandemija koronavirusa, a akreditacija je već bila spremna. Nadam se da će Pariz 2024. biti to mjesto na kojem ću ostvariti san.
