Kako usporiti, a da se svijet ne raspadne? Što kad zdravu ambiciju zamijeni opsesija uspjehom? Istražujemo ovu sporu borbu protiv brzog života.
Dvadeset i sitno mi je godina te ponekad imam osjećaj da mi dan traje tri minute. Nedavno sam promijenila posao – prvi veliki korak u novom poglavlju života koji mi je bio potreban. Uz to, u slobodno vrijeme animiram djecu na rođendanima, što me ispunjava na posve drukčiji način. Jednom mjesečno okrećem se i svojoj velikoj ljubavi – pisanju, a kao da sve to nije dovoljno, uskoro se upuštam i u jedan sasvim novi projekt koji me veseli, ali i pomalo zastrašuje.
Sve je dinamično, ispunjeno, puno izazova i prilika – ali isto tako, ponekad se pitam kad sam posljednji put samo sjedila bez da nešto “moram”. Dok gledam u raspored krcat obvezama, ponekad me uhvati misao da ne znam više gdje završava ambicija, a počinje iscrpljenost. Od rođenja učimo da možemo sve, samo je potrebno dovoljno jako željeti, organizirati se i dati 120 posto od sebe. Ali gdje je granica? I treba li je uopće biti?
Sve češće čujem oko sebe iste rečenice: “Samo da preživim ovaj tjedan”, “Nemam vremena ni za kavu”, “Kad bi barem dan imao 30 sati”. Zvuči poznato? Ta stalna užurbanost, ispunjenost, produktivnost koju glorificiramo i romantiziramo zapravo je ono što se sve češće naziva hurry culture – kultura užurbanosti, stalne zauzetosti i osjećaja da nikad nismo napravili dovoljno.
Kad “moram” zamijeni “želim”
Na prvi pogled, život ispunjen izazovima i dinamikom može izgledati kao znak uspjeha. No što kad stalno “moram” zamijeni ono što “želim”? Što kad naša svakodnevica postane niz zadataka koje odrađujemo na autopilotu umjesto da ih stvarno živimo?
U potrazi za odgovorima i mogućim izlazima iz ovog začaranog kruga razgovarala sam s Matejom Marinić, mag. rehab. educ., specijalisticom transakcijske analize – psihoterapije iz Želim znati – Centra za osobni i profesionalni razvoj. Zanimalo me sljedeće: kako nas hurry culture oblikuje iznutra; što ona radi našem mentalnom zdravlju; što možemo učiniti da ponovno pronađemo osjećaj mira i ravnoteže – bez da pritom odustanemo od svojih snova?
Jer možda rješenje nije u tome da usporimo cijeli svijet, nego da barem ponekad pritisnemo vlastitu “kočnicu” bez da se pojavljuje onaj scenarij kako čak i kad imamo slobodan dan – više ne znamo na koji ga način iskoristiti.
“To je jedan od jasnijih znakova da živimo u kulturi u kojoj se odmor percipira kao nešto što je gotovo znak ‘slabosti’. Mnogi se više ne znaju odmarati bez osjećaja krivnje”, objašnjava Mateja. “Odrasli smo uz poruke da vrijedimo onoliko koliko postižemo ili koliko smo produktivni na dnevnoj razini – pa čak i kad fizički isto samo stanemo s radom, kao da postoji taj neumoljiv unutarnji glas koji nas tjera na to da budemo “korisni”. A kad su takve poruke dio našeg identiteta, teško je prepoznati vrijednost stajanja, pauze ili tišine.”
I mene samu ova izjava psihologinje natjerala je na to da samo – zastanem. Jer, evo, iskreno, prvi put u posljednje vrijeme riječ “odmor” kao nešto dobro i pozitivno čujem tako jasno artikulirano. I prepoznajem se. Odmor je za mnoge od nas postao nešto što moramo zaslužiti, i to samo ako smo prethodno odradili “dovoljno”. No što znači dovoljno u svijetu koji stalno traži više? Čak i kad si već “uspješna”, pojavljuje se unutarnji glas koji te tjera prema naprijed – ponekad iz želje, a ponekad iz straha. Taj osjećaj (bolje rečeno strah) da će nas netko prestići ako stanemo – bilo u karijeri, znanju, projektima, društvenom životu – nešto je što sam i sama puno puta osjetila. Zato me zanimalo odakle dolazi taj unutarnji pritisak koji nas stalno tjera prema naprijed.
“Dolazi iz naših uvjerenja – da moramo biti najbolji, da ne smijemo zaostajati, da vrijedimo samo ako postižemo rezultate”, kaže Marinić. Ako osoba u sebi nosi uvjerenja poput: “Moram biti najbolji/a” i ako iz okoline dolaze poruke da se cijene samo oni koji su prvi, tada se javlja osjećaj da “ne smijemo zaostajati” jer u suprotnome nismo dovoljno dobri ili vrijedni. Takva uvjerenja snažno utječu na naše svakodnevno ponašanje. U današnjoj kulturi uspjeha ti se obrasci dodatno pojačavaju. Promjena načina na koji se odnosimo prema sebi i radu počinje osvještavanjem tog unutarnjeg glasa i promišljanjem: “Što me to zapravo tjera prema naprijed – strah ili želja?”
Identitet: Jesmo li ono što radimo?
Upravo u ovom pitanju leži srž problema – jer nije stvar samo u tempu nego i u motivaciji. Ako nas pokreće stalna potreba za tim da dokazujemo svoju vrijednost, onda više ne govorimo o ambiciji, nego o emocionalnoj ovisnosti o postignućima. Taj obrazac može biti duboko ukorijenjen. Ako smo odmalena učeni da ćemo biti pohvaljeni tek kada smo “poslušni”, “učinkoviti”, “dovoljno dobri”, kako da onda kasnije vjerujemo da vrijedimo i kad ne radimo ništa?
“Zamislimo samo da smo kao djeca dobivali poruke: ‘Volim te takvu kakva jesi bez obzira na ocjenu ili koliko si posla obavila.’ Koliko bi nas drukčije gledalo na rad, uspjeh, odmor?”, pita Marinić. I možda upravo zato toliko ljudi, pa i ja sama ponekad osjećamo neuspjeh u danima kad nismo bili “produktivni”. Jer ako naš identitet postane povezan s onime što radimo, a ne tko smo – onda je svaki trenutak tišine prostor za sumnju u vlastitu vrijednost.
Hurry culture – posljedica FOMO-a?
Ispravite me ako griješim, no čini mi se da se posljedice kulture užurbanosti, odnosno pritisak koji nam nameće, dodatno pojačava kroz fenomen FOMO-a (straha od propuštanja), koji je postao gotovo nezaobilazan dio svakodnevice u današnjoj hiperpovezanoj stvarnosti. Na prvi pogled, FOMO je jednostavno strah od toga da nećemo biti prisutni na nekoj zabavi, događanju ili važnom društvenom okupljanju.
“Odmor se percipira kao nešto što je gotovo znak “slabosti”. Mnogi se više ne znaju odmarati bez osjećaja krivnje.”
“Odmor se percipira kao nešto što je gotovo znak ‘slabosti’. Mnogi se više ne znaju odmarati bez osjećaja krivnje.” – osjećaj da ćemo propustiti nešto što drugi doživljavaju, nešto što možda bude ključno za našu socijalnu povezanost i identitet. Međutim, kako psihologinja Mateja Marinić objašnjava, taj je strah zapravo puno dublji od površinskog osjećaja da smo “izvan igre”.
“FOMO često nije samo strah da propuštamo događaje nego i dublja nesigurnost – da nećemo biti dovoljno povezani, da ćemo ostati izvan toka života. No riječ je o životu koji često poistovjećujemo s kulturom produktivnosti, užurbanosti i konstantne prisutnosti posvuda. Rješenje ne leži u tome da sve stignemo, već u tome da naučimo svjesno birati ono što je u ovom trenutku za nas doista važno. Odgovoriti sebi na pitanja: ‘Što meni sada stvarno treba?’, ‘Što je danas uistinu važno napraviti?’, ‘Koja su tri najvažnija prioriteta danas za mene, a što može pričekati neki drugi dan?’ često je važniji korak od pokušaja da budemo svugdje i uz sve.”
Lijenost, slabost ili vraćanje ravnoteže?
Pokušaj usporavanja u društvu koje neprestano slavi produktivnost često se percipira kao luksuz, pa čak i slabost. Biti “spor” danas se gotovo smatra “neproduktivnim”, kao da je usporavanje isto što i izbjegavanje odgovornosti ili, još gore, lijenost.
U tom kontekstu, kad pokušavamo usporiti i napraviti pauzu, lako se može javiti osjećaj krivnje, strah da ćemo nešto propustiti ili da ćemo “zaostati” za drugima. Međutim, kako psihoterapeutkinja objašnjava, usporavanje nije znak slabosti niti odustajanje od života. Upravo suprotno – usporavanje je povratak stvarnom životu, vraćanje ravnoteže i prisutnosti u svakom trenutku.
“Usporavanje ne znači prestanak aktivnosti – ono znači promjenu ritma i odnosa prema sebi i onome što iz dana u dan radimo. Umjesto brzog nanošenja kreme na lice ili pranja zuba – usporimo te pokrete. Umjesto užurbanog hoda kroz grad – usporimo korake. U svakodnevici to može biti i svjesno disanje između sastanaka, odlazak na ručak bez mobitela ili deset minuta ujutro samo za sebe. Mali rituali usporavanja vraćaju osjećaj kontrole i prisutnosti. To je kontinuirana, svjesna praksa na koju se trebamo svakodnevno podsjećati.”
Naravno, važno je reći da zdrava ambicija, koja je prirodni pokretač napretka, i dalje ima svoje mjesto u našim životima. Ambicija koja nas motivira, koja nas pokreće iznutra – iz osjećaja svrhe, strasti i želje za rastom. Međutim, problem nastaje kad ta ambicija prelazi u opsesiju postignućem, kad naš osjećaj vrijednosti počne ovisiti isključivo o rezultatima. Tada zdrav motiv gubi svoju snagu i postaje izvor tjeskobe.
U toj potrazi za još jednim postignućem zaboravljamo na sebe, na svoje potrebe i granice. I upravo je tada vrijeme za preispitivanje.
“Zdrava ambicija nas hrani. Opsesija nas iscrpljuje. Ključna razlika je u osjećaju – jedna nas povezuje s nama samima, a druga nas gura prema tome da se stalno dokazujemo, i sebi i drugima.”
Na kraju, najvažnije pitanje nije: “Kako sve stići?”, nego: “Kako da budem prisutna u onome što jesam – bez da me to potpuno iscrpi?” I možda upravo u toj jednoj maloj svakodnevnoj “pobuni” – u trenutku kad zastanemo, udahnemo, isključimo notifikacije i osluhnemo tišinu – leži početak povratka samome sebi.
“Doslovno – stati, udahnuti, primijetiti sebe. Ili namjerno izabrati jedan trenutak u danu kad nećemo biti dostupni za poruke, pozive, e-mailove. Pisanje rukom umjesto tipkanja. Odlazak u kratku šetnju u prirodi. U planiranju tjednog kalendara ili rasporeda uključiti trenutke odmora. Svaka takva mikrogesta tihi je otpor kulturi užurbanosti – i povratak sebi”, zaključuje Marinić.
Foto: Pexels
