Početkom prošle godine u medijima su se pojavili rezultati istraživanja koji su otkrili kako se povjerenje u znanost smanjilo posljednjih godina. Tome su najviše doprinijele političke podjele, kao što nam je objasnila analiza “Općeg društvenog istraživanja” koje je proveo Associated Press.
Istraživanje provedeno u SAD-u godinu dana nakon pandemije otkriva, pak, da je povjerenje u znanstvenu zajednicu poraslo među demokratima između 2018. i 2021., ali je palo među republikancima. Na našim su se prostorima također mogli vidjeti stavovi prema znanosti koji su u najmanju ruku zabrinjavajući. Stoga, odlučili smo “pozornicu” dati trima mladim znanstvenicima, koji će nam vratiti optimizam u budućnost našeg društva! Upoznajte Dejana Gemerija, Alena Juginovića i Anu Novačić.
Ana Novačić
“Kad vam “ne ide”, obično trebate pročitati više članaka, razgovarati s drugim ljudima o svojem istraživanju ili uzeti vremena da ne radite ništa jer vam tada često i padne na pamet rješenje.”
Ova zanimljiva dobitnica ovogodišnje stipendije L’Oréal UNESCO asistentica je na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu, a njezino područje interesa je nutricionizam. “Tijekom studija Nutricionizma, moj interes postupno se prebacio s prehrane na biokemiju i genetiku te sam počela više samostalno čitati o tim temama i zainteresirala sam se za rad u tom području. Nije se dogodio neki određeni trenutak zaljubljivanja, već, kako sam imala više prilika čuti o temama iz stanične i molekularne biologije, tako mi je postajalo sve zanimljivije da možemo razumjeti kako je u našim genima sadržana informacija prema kojoj se formiramo i mijenjamo.” U razdoblju studiranja relativno je jednostavno isprobati ulazak u znanost, kako nam kaže. “Velik broj laboratorija rado prima studente koji su zainteresirani za znanstveni rad, a dostupne su i različite prakse u inozemstvu. Što se tiče mobilnosti, ona je generalno važna za znanstveni rad jer je bitno povremeno izaći iz vlastitog laboratorija i promijeniti perspektivu, na kraće ili duže vrijeme. To nije nešto specifično za Hrvatsku, već se njezina važnost naglašava u cijelom svijetu.”
Za znanost se nekad misli da je repetativna i znanstvenici se stereotipno smatraju osobama zadubljenima u papire, no Ana nam kaže kako je znanost slična velikom broju drugih poslova koji zahtijevaju određenu kreativnost te da je cijeli proces otkrivanja taj koji ih čini gotovo pa detektivima. “Mislim da je za ulazak u znanost možda prvo bitno zainteresirati se za neku “veliku” temu, bilo to iz biologije ili neke druge discipline. Nakon toga dolazi korak u kojemu shvatite da u laboratoriju zapravo ne možete riješiti to veliko pitanje jer je ono preopširno, ali ono što možete jest riješiti puno manjih problema te vas oni počnu i sve više zanimati što više razmišljate o njima. Kad vam “ne ide”, obično trebate pročitati više članaka, razgovarati s drugim ljudima o svojem istraživanju ili uzeti vremena da ne radite ništa jer vam tada često i padne na pamet rješenje.”
Najdraži projekt bila joj je jedna priča na koju je naišla na početku izrade doktorata, a radi se o otkrivanju uzroka određene pojave do koje dolazi u nedostatku proteinskog kompleksa koji proučava, RNA egzosoma. “Takve stanice ne mogu preživjeti pri povišenim temperaturama, a naša grupa otkrila je da je uzrok tome narušavanje stabilnosti stanične stijenke takvih sojeva, do kojeg dolazi zbog neispravne glikozilacije proteina. Projekt je prošle godine rezultirao dvjema publikacijama u časopisima “Molecular Biology of the Cell” i “Microbiology Spectrum”, međutim, više od detalja samog projekta značilo mi je to što sam imala prilike krojiti projekt od početnog pretraživanja literature, do povlačenja nekih manjih izvora financiranja koji su mi omogućili rad na toj temi i nekoliko odlazaka u laboratorij naših suradnika u Orléansu u Francuskoj.”
Kako je jedan od problema znanosti financiranje znanstvenih istraživanja, za koje se smatra da su kratkoročno isplativi, a u ladicama se ostavljaju oni projekti koji bi dugoročno mogli promijeniti svijet, Ana se slaže da bi trebalo pronaći balans između financiranja istraživanja koja su fokusirana na rješavanje brzorješivih problema s jasnim ciljevima te financiranja istraživanja temeljenih na znatiželji. “Ova druga istraživanja doći će do zanimljivih spoznaja čija primjena neće odmah biti jasna. Upravo je taj tip studije tijekom povijesti čovječanstva bio ključan za velik broj napredaka u biomedicini, zbog čega se trebamo kontinuirano zalagati za to da se i dalje financiraju takvi projekti. Mislim da je to izazov koji je u nekoj mjeri oduvijek bio prisutan, no i da danas može biti još izraženiji jer se od znanstvenika očekuje sve češće objavljivanje radova, što i nama samima može prebaciti fokus na kratkoročne projekte.” A koji je njezin osobni sljedeći projekt? “Doktorirati! Idući projekt, koji slijedi odmah nakon toga, jest pronaći iduću poziciju u znanosti, vjerojatno u sklopu usavršavanja na nekoj temi na kojoj još nisam radila. Za to ću vam javiti kad je nađem.”
Alen Juginović
“ Žao mi je čuti od bilo kojih kolega, iz bilo koje zemlje, da se osjećaju manje vrijednima u laboratoriju, a osobito da su diskriminirani na temelju toga što nemaju dovoljno iskustva ili znanja. Nitko nije rođen sa svim znanjem na svijetu i svatko je prolazio kroz period učenja te mi je žao kad se zaboravi da su svi jednom bili na toj razini.”
Mladi dr. Alen Juginović, dr. med., trenutačno je postdoctoral researcher u Laboratoriju za neurobiologiju na Sveučilištu Harvard, odnosno Harvard Medical School u Bostonu. Osnivač je i predsjednik organizacijskog odbora međunarodnog kongresa “Practical Knowledge for Students” u Splitu, koji je u tri godine okupio više od 1000 studenata i profesora iz 27 zemalja svijeta, 34 nacionalnosti te dva dobitnika Nobelove nagrade, a svojem CV-u može pridodati i organizaciju brojnih humanitarnih koncerata. A bavi se – snom! Njegovo područje interesa je medicina spavanja, neurologija i neuroznanost, u koju se, kako nam kaže, zaljubio još na fakultetu. “Za vrijeme studiranja na Medicinskom fakultetu u Splitu na drugoj godini imao sam predmet “Temelji neuroznanosti”. Iako nitko iz moje uže ili šire obitelji nije u području znanosti, za vrijeme slušanja ovog znanost me počela interesirati, posebno neuroznanost, jer sam tad počeo sa znanstvene strane razumjeti koliko je zapravo mozak kompleksan organ i koliko još toga ostaje neistraženo i nepoznato.”
Nakon završetka fakulteta radio je kao liječnik, no htio je na neki način održati kontakt sa znanošću. “Čitao bih najnovije znanstvene spoznaje iz područja neuroznanosti i medicine spavanja te odlazio na domaće i međunarodne konferencije na ovu tematiku. Kad sam bio na jednom programu u SAD-u u Houstonu, Teksas, imao sam tjedan dana slobodnog vremena i odlučio sam da bih volio vidjeti kako to bazična znanost funkcionira na najboljim sveučilištima svijeta kao što su Harvard, Stanford ili MIT. Poslao sam e-mail profesorima sa zamolbom da posjetim njihove laboratorije te sam u pet-šest dana preletio na tisuće kilometara i obišao nekoliko gradova. Tako sam došao i na Medicinski fakultet na Harvardu gdje sam, umjesto razgledavanja laboratorija, iznenađujuće, razgovarao s profesoricom o mojoj karijeri. Nakon razgovora i kratkog obilaska laboratorija, ponovno sam se vratio u njezin ured gdje mi se u pet minuta život promijenio kad mi je rekla da bi voljela da ostanem kod njih raditi. Nije nužno uopće govoriti o svemu što čovjeku prođe kroz glavu u tom trenutku i nakon toga.”
S obzirom na to da se često govori kako Hrvatska kaska akademski, zamolili smo ga da nam kaže postoji li određena diskriminacija prema hrvatskim znanstvenicima ili znanstvenicama u inozemstvu. “Mislim da je to nešto što se dosta razlikuje od institucije do institucije, i individualno. Žao mi je čuti od bilo kojih kolega, iz bilo koje zemlje, da se osjećaju manje vrijednima u laboratoriju, a osobito da su diskriminirani na temelju toga što nemaju dovoljno iskustva ili znanja. Nitko nije rođen sa svim znanjem na svijetu i svatko je prolazio kroz period učenja te mi je žao kad se zaboravi da su svi jednom bili na toj razini. Kad pogledate obrazovni sustav u Hrvatskoj, dolaskom u Ameriku, ja samo mogu biti zahvalan što sam bio dio jednog takvog sustava koji mi je dao odlično znanje i širinu, uz sve mane o kojima možemo govoriti. No treba biti realan i reći da znanstveno iskustvo koje se može dobiti na Harvardu nije ipak na jednakoj razini kao u Hrvatskoj. Smatram da je za napredak Lijepe Naše potrebno imati stručnjake koji se obrazuju u inozemstvu na vrhunskim institucijama te koji naprave krajnje vrijedan transfer znanja i tehnologija, što će služiti kao dugoročno ulaganje za razvoj ne samo znanosti i medicine već i mentaliteta kod mladih ljudi, a to je iznimno važan faktor kod napretka društva.”
Pohvalio se da to ne misli samo u teoriji, trenutačno radi na projektu poticanja mladih da dobiju iskustvo rada na vrhunskim svjetskim sveučilištima i bolnicama te naprave upravo takvu vrijednu razmjenu znanja. “Već dvije godine šaljemo dvoje medicinskih studenata na Sveučilište Harvard preko ljeta te su dojmovi iznimno pozitivni. Sad pregovaramo s drugim vodećim bolnicama i sveučilištima u SAD-u i Europi te se nadamo da će se ovi programi ondje proširiti već iduće ljeto kako bismo pomogli mladim ljudima da se profesionalno i osobno razviju što je više moguće u počecima njihovih profesionalnih karijera.”
Što se tiče radnog vremena u znanosti općenito, osobito u Americi, ono je puno duže nego što ljudi možda percipiraju, kako nam objašnjava Alen. “Nažalost, eksperimenti često ne pitaju koje je vrijeme ili koji je dan. Kao primjer, najčešće odlazim na posao oko 07:30 kada trebam obaviti par stvari vezano za eksperimente, nakon čega se do 09:00 vratim kući doručkovati, pa nakon toga ponovno odlazim u laboratorij oko 10:00 te se vraćam kući oko 20:00. Tako najčešće izgleda radni dan, s tim da smo gotovo svaki vikend također u laboratoriju. Ovakvo radno vrijeme je, nažalost, potrebno kako biste sve eksperimente mogli obaviti u što kraće vrijeme jer se često ne vidi koliko postoji uloženog vremena oko možda i najjednostavnijih eksperimenata.”
Raditi znanost na vrhunskoj razini, kako kaže, doista je poziv i čovjek se treba potpuno dati tome gotovo cijeli dan svaki dan. Pitali smo ga otkud crpi energiju. “Neke od iznimno važnih karakteristika koje osoba treba imati u znanosti jesu strpljenje i snažni mentalni sklop kako bi se mogla nositi s neuspjehom u eksperimentima koji se može dogoditi u bilo kojem trenutku, čak i kad nešto radite par godina te na kraju kompletno promijenite smjer istraživanja jer nešto nije uspjelo. To je nešto s čim se treba moći mentalno nositi.” Alen trenutačno istražuje utjecaj loše kvalitete spavanja na zdravlje i kaže nam da već neko vrijeme ima isti cilj koji ga motivira. “Prije faksa nisam bio svjestan koliko je spavanje zapravo važno za zdravlje niti koliko ono ima utjecaj na gotovo sve biološke procese u našem organizmu. Mi zapravo ne razumijemo osnovnu funkciju spavanja. Znamo da loše spavanje povećava rizik za brojne kardiovaskularne, metaboličke, neurološke i psihijatrijske bolesti, ali nismo sigurni koja je njegova osnovna funkcija niti zašto spavamo sedam-osam sati dnevno. Ova nepoznanica i jedno uzbuđenje otkrivanja ovog polja zadržalo me do dan-danas, a vjerujem da smo tek na početku ovog puta.”
Dejan Gemeri
“Ništa se ne događa preko noći i dosta vremena potrebno je da dođete do nekih zaključaka koji bi možda bili relevantni u akademskoj zajednici. U tim trenucima sve okrenem na drugu stranu. Primjerice, probao si deset stvari i ništa ne ide – to je dobro, makar znaš što ne valja. I onda ideš dalje.”
Ovaj mladi fizičar u svjetlo javnosti došao je nakon što se saznalo da zna napamet 1570 decimala broja Pi, po čemu je najbolji u Hrvatskoj, a 36. u Europi te 100. na svijetu. U svijet znanosti ušao je, kako nam prepričava, spontano. “Želio sam se nakon studija okušati u znanosti, a ideja je došla na prvoj godini diplomskog studija. Nakon obrane diplomskog rada, krenuo sam putem znanosti i otišao u Njemačku. Nisam jedan od onih koji je to znao od “malih nogu i bio nešto previše znatiželjan.”
Da je shvatio kako se želi baviti znanošću otkrio je na svome diplomskome radu. “To mi je bilo izuzetno zanimljivo, radio sam teorijske izračune na 2D materijalima. Vidio sam koliko je zapravo široka primjena fizikalnih zakona svuda oko nas i to je bila samo potvrda da je moja odluka na početku diplomskog studija bila ispravna. Prepreka je uvijek puno, pogotovo ako odlazite od kuće i napuštate državu, to nije baš jednostavno. Moraš se prilagoditi na novi posao, kulturu, ljude, sredinu i ostalo. Iza sebe ostavljaš ljude koje voliš. Hrvatska je divna zemlja, uvijek kažem da u prosjeku imamo kvalitetnije ljude nego neke razvijenije zemlje. U principu, dosta smo snalažljiviji. Valjda jer smo se za sve uvijek trebali dodatno napatiti. To je neko moje mišljenje. Međutim, s obzirom na resurse s kojima raspolažemo i način na koji se tretiraju znanstvenici u RH, odlučio sam probati neki drugi obrazovni sustav.”
Od izazova u znanstvenom radu, prisjeća se kako mu je u početku bilo teško prihvatiti da nekad ode na posao i po tjedan dana ne napravi ništa što si je zamislio. “Sve nešto pokušavaš, a ne ide. Brojevi i jednadžbe ne slušaju te. Ništa se ne događa preko noći i dosta vremena potrebno je da dođete do nekih zaključaka koji bi možda bili relevantni u akademskoj zajednici. U tim trenucima sve okrenem na drugu stranu. Primjerice, probao si deset stvari i ništa ne ide – to je dobro, makar znaš što ne valja. I onda ideš dalje. Smatram da imam dosta sreće jer radim s dobrim i korektnim ljudima, pa je atmosfera odlična, nema pritisaka i međusobno si pomažemo kad je teško. Treba isto tako imati i prostora za nove ideje, dosta čitati, biti fleksibilan i pratiti kuda se kreće znanost i polje koje proučavate. Možda ljudi misle da ne radimo ništa onda kad čitamo znanstvene članke, no to je izuzetno bitan dio.”
Nikad nije doživio bilo kakav oblik diskriminacije, ali vjeruje da negdje postoji. “Ono što je sigurno, nema dovoljno žena u znanosti i primjećujem da se prilikom natječaja za pozicije daje blaga prednost ženama. Uvijek u pozivu ide neka rečenica da je broj malen i da se ohrabruju žene da pošalju svoje prijave. U inozemstvu ljudi nisu upućeni u stvari koje se događaju u Hrvatskoj, pa ni ne slute kakva je situacija, postavljaju dosta pitanja i onda donose neke zaključke. Znaju nas ponajviše kao zaljubljenike u nogomet, pivo i vole provesti ljeto na našem moru. To im je raj na zemlji, ali nedovoljno da osjete kakva smo mi zemlja i narod.”
S obzirom na rad s više generacija, priupitali smo ga govore li mu zrelije generacije da se mijenja znanstveni svijet i ono što ga okružuje. “To svakako. Mijenja se u svakom smislu. Hrpa znanstvenih radova objavljuje se svaki dan. Ako nešto novo izađe ujutro, vi već popodne kroz dva-tri klika možete vidjeti što je to. Takve stvari prije su bile dosta spore. Izgubila se distanca između profesora i studenata, danas je uopće i nema. Studenti se pridružuju profesorima na projektima, ne možete primijetiti razliku između njih. Od malih stvari, poput odlaska na ručak zajedno, do nekih širokih znanstvenih rasprava.” Misli, također, da se više financira ono što je “vidljivije”. “Tu bih naveo primjer astrofizike. Često se može i pročitati u novinama kako su znanstvenici otkrili nešto novo u našem svemiru ili kako su na Mars poslali novu “igračku” za istraživanje. To sve puno stoji i mislim da oni crpe velike novce za razliku od zajednice koja većinom gleda u jednadžbe, a to nije opipljivo, makar neki duži period. To ljudima nije zanimljivo. To je jednostavno tako, no s tim se pomirimo i motivira nas da radimo još intenzivnije.”
