Jeste li ikad imali osjećaj da svi oko vas žive intenzivnije, ispunjenije i smislenije živote? Kao da je svijet oko nas pretvoren u neprekidan spektakl
Putovanja koja gledamo i o kojima čujemo kao da su vibrantnija, doslovce vizualno ispunjenija i šarenija, iskustva kao da su značajnija, koncerti su life-changing doživljaji, hrana je u restoranima ultimativno iskustvo, a obiteljski život smisao svega. Primjer je, recimo, i doživljaj božićnog perioda, kad na društvenim mrežama vlada osjećaj ugode, topline, trendovski zvukovi i filmske scene. Živimo u doba kad je mood sve – brendovi nam ga prodaju, Netflix nam ga servira kroz specijalno kurirane liste filmova, Spotify najesen rastura svoje Sad Girl Starter Pack playliste, a Aperol je cijelo svoje postojanje izgradio na la dolce vita raspoloženju.
View this post on Instagram
Realnost je za mnoge među nama sasvim drukčija – božićno je razdoblje ono u kojem smo nerijetko i sjetni, upravo zbog forsiranja pozitivnih osjećaja prema obitelji, zabrinuti zbog financijske situacije i pod pritiskom društvenih okupljanja. Nije sve monotono i crno, postoje, naravno, i u cijelom tom periodu trenuci kad smo uistinu ispunjeni, no lako je imati dojam da je svijet oko nas hipersimulacija prezentiranih trenutaka.
Počinjemo čeznuti za nečim što zapravo nikad nije ni postojalo
View this post on Instagram
O tome govori francuski filozof Jean Baudrillard u svom konceptu hiperstvarnosti. Sve počiva na njegovoj ideji simulakruma, koji Baudrillard opisuje kao kopiju, odnosno reprezentaciju nečega. No u postmodernističkom svijetu simulakrum je toliko evoluirao da se počeo odvajati od istinske stvarnosti. Francuski je filozof taj proces opisao kroz četiri faze.
Prvo, nešto je sama kopija koja uistinu želi prikazati stvarnu situaciju. Potom počinje iskrivljavati stvarnost – kao da podsjeća na nešto stvarno, ali je pomalo uljepšava, dramatizira ili stilizira. U trećoj fazi kopija počinje maskirati stvarnost – drastično podsjeća na nju, ali original više ni ne postoji, ili možda nikad niti nije postojao. Primjer je, recimo, ulica Wisteria Lane iz serije “Desperate Housewives”.
View this post on Instagram
U posljednjoj fazi kopija više nije ni kopija – toliko je evoluirala da sada stvara svoju stvarnost, točnije, hiperstvarnost. U tom trenutku više ne briše granice, već sama po sebi postaje privlačnija. Na samom kraju, nama kao osobama koje je gledamo i svakodnevno konzumiramo postaje opcija koja je – iako u suštini nestvarna – cilj. Počinjemo čeznuti za nečim što zapravo nikad niti nije postojalo.
Hiperstvarnost počinje definirati samu stvarnost koju živimo, bilo u pozitivnom ili negativnom smislu. Primjerice, božićno razdoblje postalo je ekstremno napuhano estetikom i osjećajima ugode, toliko da smo u stvarnosti počeli težiti tome – trgovine prve kolekcije izbacuju već u rujnu i prodaju ih kroz mood koji želimo postići kupovinom tog proizvoda.
Počinjemo tako živjeti, prema Baudrillardu, u svijetu najprije medijskih simulacija, a zatim i fizičkih simulacija i modela. Naše razumijevanje svijeta i toga kako bismo nešto trebali osjećati definirano je hiperstvarnošću. Na kraju dolazimo do “pustinje stvarnosti”, kako je Baudrillard objašnjava, u kojoj je ona autentična u potpunosti zamijenjena simulacijama i nastaje cijela petlja.
Portal PhilosophyEasy objašnjava da to možemo vidjeti na primjeru vijesti – predstavljaju li 24/7 vijesti doista stvarnost ili konstruiraju hiperstvarnost inspiriranu gledanošću, političkim agendama i potrebom za stalnom stimulacijom sadržajem? Reality televizija stvara dramatičnije verzije stvarnih života, a ekonomski sustavi i tržišta baziraju se na spekulacijama, odvojeni toga što uistinu znači nešto proizvoditi i prodavati.
Baudrillard ne nudi nikakvo rješenje za navigaciju kroz hiperstvarnost, no otvara pogled na važnost kritičkog promišljanja, a ono najvažnije – podsjeća na to da ne mora svaki doživljaj biti prožet spektaklom, mijenjati nam život i biti najvažniji trenutak naše egzistencije. Vrhunska gastronomija, arhitektonski projekti koji nas inspiriraju ili fascinantni prizori po svijetu, naravno, postoje. No putovanje može biti samo putovanje, Božić ne mora značiti ugodu na svakoj razini postojanja, Italija nije samo la dolce vita, a život je, u svojoj istinskoj formi, često jednostavniji, skromniji i – upravo zato – stvarniji.
Foto: Instagram, Pexels
