Što se dogodilo s Gwen Stefani? Pitanje koje mi se posljednjih nekoliko godina samo od sebe nameće kad zalutam na njezin Instagram ili u onaj rabbit hole dio interneta nakon što pogledam jedan, pa drugi, pa treći (i tako unedogled…) intervju u “Late Night” talk showovima. Svaki put bih se malo iznenadila slušajući njezine izjave u intervjuima i da me netko pitao što mislim, rekla bih – ništa. To su bile izdvojene izjave, meni izvan konteksta jer sam ju prestala aktivno pratiti, a i posljednja pjesma koju sam poslušala kako spada jest “Hollaback Girl”, koja sada broji već više od desetljeća
Jednostavno, Gwen koju sam slušala kao tinejdžerica, i kojoj sam se divila, izblijedjela je. Zapravo, sama sebi rekla bih da sam ja odrasla i da je to prirodni tijek stvari. No kad se sjetim srednje škole i pokušaja pronalaska svojeg mjesta pod suncem, ne mogu zaobići činjenicu da se na samom početku odrastanja pojavila Gwen Stefani. Uragan energije, sirova i beskompromisna. “Just A Girl” nije bila pjesma, bila je šamar, čvrsti stisak ramena i potres cijelog tijela. Probudila me iz letargije, iz tog društvenog sna u kojem smo sve mi bile samo djevojke. Uz još nekoliko bendova, te jeseni mi se “No Doubt” kaseta vrtjela do iznemoglosti, a ja sam upijala svaku riječ, svaku notu, svaki pogled te žene na ekranu. MTV je bio moje utočište, izvor hrane, energije, a ona ju je stvarala iznova i iznova.
Gwen Stefani, feministički uzor 90-ih
Gwen nije pjevala o ružičastim oblacima i princu na bijelom konju. Pjevala je o dvostrukim standardima, o ograničenjima, o tom osjećaju da si stalno “pod mikroskopom”. Razumjela sam, osjećala taj gnjev, tu frustraciju, tu želju da se probijem kroza zidove koje su nam postavili. “Just A Girl” je postala himna, ali ne ona uljepšana, polirana himna. Bila je to sirova, drska himna, himna za sve nas koje smo se osjećale kao da smo stalno u nekom kavezu. Gwen je bila naša glasnogovornica, naša rock boginja, naša buntovnica s razlogom. U isto vrijeme pojavile su se i Spice Girls svojim “Wannabe” hitom. Imala sam osjećaj da se događa pokret, da se ista poruka odašilje na svim frontovima, i da smo svi, da smo sve tu, s jednim, istim ciljem. Prije par godina pjesma “Just A Girl” doživjela je novo buđenje, vratila se u zvučni prostor, ovog puta na društvene mreže. Žene dijele svoje priče, svoje male pobjede i frustracije, koristeći tu pjesmu kao soundtrack za svoje živote. I dio mene je sretan, dio mene je ponosan. Ali dio mene je i razočaran. Razočaran što je ova pjesma i dalje relevantna. Razočaran što se toliko toga nije promijenilo. Očekivala sam da će “Just A Girl” postati relikt prošlosti, podsjetnik na vremena koja su prošla. Ali nije. I to me ljuti.
I onda sam pročitala vijest da je početkom ožujka Gwen Stefani prešutno podržala Tuckera Carlsona, američkog konzervativnog političkog komentatora. Isprva nisam povjerovala, no mozaik u mojoj glavi počeo se slagati i osjećala sam se kao da mi je netko oduzeo dah. Je li se ikona 90-ih, ta buntovnica i uzor mladim feministkinjama 90-ih zaputila u mračni dio političkog spektra? Vrtoglavo i prilično uznemireno, odlučila sam pratiti Gwenin put, od punk rock princeze ranih 2000-ih do glasnogovornice molitvene aplikacije Hallow, čiji je vlasnik konzervativni milijarder Alex Jones, poznat po svojim stavovima koji brane ženino pravo na izbor. Tijekom tih noćnih putovanja u online rabbit hole shvatila sam koliko se Gwen, barem kao javna osoba, promijenila.
Iako njezina vjera nikad nije bila upitna, Gwen se sada povezuje s ljudima čiji su stavovi i djelovanja u potpunoj suprotnosti s vrijednostima koje je nekoć promovirala, a njezina javna šutnja o tim pitanjima govori glasnije od bilo koje izjave. Krajem 2024. pozivala je svoju publiku i followere da joj se pridruže u molitvi i postu. Reakcija na njezine poruke i ono što javno zastupa, ponajprije na društvenim mrežama, razotkriva veliku nelagodu među njezinim (bivšim) obožavateljima. Teško je baratati religijom u pop kulturi i kao da je nametanje kulturne uniformiranosti neminovno nad individualnim izborom. Izgleda da je sada, u Hollywoodu, vjera, religija novi oblik pobune – ako se otvoreno iskazuje, postoji rizik da osobu društvo proglasi heretikom – što danas izgleda kao nešto najgore u mainstream popularnoj kulturi. Bunt kao da je prešao na drugu stranu. Njezini ju fanovi kritiziraju zbog nove, religiozne javne slike i promocije aplikacije Hallow (čije se molitve plaćaju i aplikacija ima neke veze s Russellom Brandom, nisam otišla dovoljno duboko u rabbit hole da saznam koje su, ali vjerujem da se brzo mogu saznati). Njezino navodno skretanje u konzervativizam postalo je vruća tema otkako je započela vezu s country pjevačem Blakeom Sheltonom, otvorenim republikancem, čovjekom koji je naizgled miljama daleko od njezinog tadašnjeg cool, buntovnog imidža.
Prije nekoliko mjeseci naletjela sam na članak na Buzzfeedu, “The New Gwen Stefani is a Lot Like the Old One”, koji se pitao je li Gwen Stefani doista bila feministička ikona kakvu su mlade žene 90-ih željele. Teškog srca moram priznati i složiti se s autoricom da – ne, nije. Gledajući unatrag, njezin uspon funkcionirao je kao prekretnica u povijesti feminističkog rocka: prvi od mnogih trenutaka u reakciji koja će pokret, potaknut himnama poput “Just A Girl”, pretvoriti u sjajnu mimikriju samog sebe, odgovor na stereotipnu predodžbu o bezhumornim feministkinjama koje mrze – make-up, na primjer (što je suludo, da!). Ovaj novi način bio je jednako javan, ali puno prihvatljiviji za mainstream publiku, dijelom zato što je zamijenio transgresiju, bijes i odbacivanje ženskih norma za konzumaciju i kultiviranje nevinog seksepila.
Nakon što sam se nedavno vratila glazbi svojih tinejdžerskih godina, jedna stvar koja mi je sada, kao ženi u ranim četrdesetima, kristalno jasna jest da je alternativna glazbena scena 90-ih oskudijevala ženama. Vjerojatno zato su se djevojke poput mene, u moru emoa, popa, rocka, punka, ska, metala i hip-hopa, tako čvrsto uhvatile Gwen Stefani. Ne mogu izbaciti iz glave trenutak kad sam prvi put vidjela spot za “Just A Girl” na MTV-ju i pomislila sam da je Gwen Stefani nevjerojatno cool. Platinasta kosa, crveni ruž, tanke, pin-up obrve i crni eyeliner, crop topovi i široke traperice prekrivene lancima i patentnim zatvaračima. I još je k tome u bendu s dečkima i pjeva o tome kako je grozno biti djevojka. Do nje nisam ni znala da postoji – ženski bijes. Poanta punk rock stila jest predstavljanje nekonformizma, rušenje granica, barijera i građenje energije kojom i zbog koje žene uzimaju svoje mjesto za stolom, metaforički govoreći. Gledajući unatrag, shvaćam da je Stefani bila light verzija, koliko god energično skakala na pozornici s mikrofonom u ruci.
U kontekstu kulturne aproprijacije, često je preuzimala elemente iz drugih kultura bez ikakvog razumijevanja ili poštovanja prema izvornom kontekstu. Sjetimo se njezinih izjava da je ona zapravo – Japanka, u trenutku kad je bila opsjednuta japanskom kulturom. Iskreno sam mislila da je – zbunjena, blesava, nesvjesna onoga što čini i što zapravo poručuje tim svojim izjavama i potezima. Morala sam osvijestiti činjenicu da to izjavljuje žena u kasnim 40-ima i da joj za neke poteze ne možemo progledati kroz prste.
Buntovnica, supruga i/ili majka? Da se razumijemo; apsolutno mislim da nema ništa loše u tome što Stefani želi biti majka i supruga, no ono što mi je zasmetalo jest činjenica da buntovna Gwen ne želi govoriti o seksu, pobačaju i ženskim pravima. Da, naravno da nije pošteno od pop zvijezda očekivati nevjerojatno visoke standarde kad je u pitanju izjašnjavanje o sociopolitičkim pitanjima, pogotovo kad su takva očekivanja puno veća za žene negoli za muškarce na javnoj, showbiz sceni. No ne mogu se oteti dojmu da nam je “prodala” aktivizam kao alat za konzervativizam. Jer sada bunt ima drugo lice. Isto ono koje podržava i dijeli svjetonazor Tuckera Carlsona. I sve je glasnija u tome, posebno nakon udaje za Blakea Sheltona. Poražavajuća mi je pomisao da je udaja ono što je Gwen učinilo hrabrijom u iznošenju svojih vjerskih uvjerenja, i ne mogu je se othrvati.
Iako će uvijek postojati malen dio mene koji će i dalje voljeti verziju nje koju sam stvorila u svojoj glavi tijekom tih formativnih srednjoškolskih godina, ovaj put u rabbit hole jest dobro naučena lekcija kako ne samo da nikad ne bismo trebali upoznati svoje heroje već vjerojatno ne bismo niti trebali znati previše o njima, makar to bile i samo informacije koje do nas dolaze putem medija.
