Koliko ste puta čuli da netko govori: “Ne može se šaliti s tim”, a možda ste to i sami izgovorili? Mogu razumjeti. Doživjeli ste nešto što vas je povrijedilo, najradije biste odbolovali i zaboravili, no, evo, baš netko o tome zbija šale. Zajedljive šale na svoj račun nije ugodno slušati, ali je zabavno kad idu na račun Davora Filipovića ili Keruma-Trumpa. No, čak i ego olabavi protokom vremena jer vrijeme uvijek odnosi značaj stvarima, osjećajima, svemu. Pa kad slaba točka ojača, okuraži se i volja za zbijanje šala na račun prošlih briga. Zafrkancija tada prestaje feferonski paliti okusne pupoljke nezadovoljstva, podsjećati na gorčinu i suočavati s bolnim događajima. Čini li možda razliku tko se to šali? Vrijeđamo li se jednako kad nas zafrkava netko blizak i kada to čini komičar na televiziji? Postoji li šansa da i sami izvalite koju “masnu“ na svoj ili tuđi račun ohlađene strasti?
Ako je kontekst ispravan, ne postoji nikakva prepreka za korištenje bilo koje teme u svrhu humora. Možemo raspravljati o tome je li neka šala dobra ili nije, prikladna ili nije, ali ne možemo markirati tabue na račun kojih se ne bismo zafrkavali čak i kad se zbog toga netko nađe uvrijeđen. Je li uvrijeđeni automatski u pravu? Uvrijeđenost je subjektivni osjećaj, svakome drukčiji. U tom osjećaju postoje nijanse, različiti intenziteti za vic, ironiju, sarkazam. “Monty Python“, “South Park“ ili “The Office“ humoristične su serije koje jedni obožavaju, a drugi mrze i/ili ne razumiju. Ali ako bi autori nastojali udovoljiti svačijem ukusu, ne bi udovoljili ničijem. Sloboda govora je nešto najvažnije što imamo, i kad se ima nešto važno za reći, i kad se radi o zafrkanciji, i kad je riječ o neargumentiranim pi*darijama.
Sjećate li se kad su dvojica uvrijeđenih muslimanskih fundamentalista godine 2015. naoružani do zuba ušli u redakciju satiričnog tjednika “Charlie Hebdo“ u Parizu i ubili 12, a ranili 11 ljudi zbog karikature? Dvanaest karikatura je 2005. objavio danski dnevnik “Jyllands-Posten“ te zatim 2006. i “Charlie Hebdo“, a prikazivale su proroka Muhameda koji na glavi nosi bombu umjesto turbana i ima nož, dok su uz njega dvije žene zamotane u crno. Loša fora, ali ni sama ne znam koliko sam sličnih s Isusom Kristom ili Djevicom Marijom vidjela, čula pa i izgovorila u životu, ne propitujući Božji smisao za humor i ne očekujući njegovu odmazdu za neslanost. Kad se već Bog ne brani, ne uzvraća, šuti, uvijek se nađe čovjek s osjećajem poziva na djelovanje u njegovo ime umjesto da se javi u najbližu zdravstvenu ustanovu i potraži pomoć. Nakon ovih strašnih zločina, Francuzi svih vjeroispovijesti zahtijevali su vidjeti nastavke tih karikatura, pri čemu im se zapadni svijet pridružio u potrebi za obranom slobode govora, pa tako i zbijanja šala koje se bave tabuima. Jednako kao što neke tuge s vremenom postanu smiješne, neke satire to prestanu biti. Takva je sudbina zadesila “Charlie Hebdo“ pet godina kasnije. Napad je drastično povećao interes i broj pretplata, no vrijeme je interes odnosilo poput vjetra koji nosi prašinu, pa je časopis 2019. četvrtu godišnjicu napada obilježio toliko malom nakladom da je u uvodniku stajalo pitanje čitateljima: “Jeste li još uvijek tamo?“.
Tako je to s forama – važan im je timing, kontekst, tko ih izgovara. Čak i one dvojbene uspijevaju izazvati makar najmanji osmijeh ili pokoji podsmijeh. Guglajte viceve o rasizmu, holokaustu, siromaštvu, smrti, silovanju. Možda vam nisu smiješni, ali ih ima. Roberto Benigni snimio je film “Život je lijep“ pun humora i tuge, prikazavši nešto strašno na zabavan način. Smije li se to? Apsolutno! No nije prošao bez kontroverznih tumačenja komedije koja se događa “unutar“ holokausta, a ne izvan njega. Rasizam nije smiješan, ali rasisti mogu biti. Komedija je sjajna forma za ismijavanje “loših dečki“ čiji ego ne podnosi biti nečiji punch line, a ništa manje važna nije ni njezina uloga stigmatiziranja loših uvjerenja i ponašanja. Život nije lak, njegov teret može umoriti, slomiti, lakše se distancirati od izazovnih tema zbog kojih se loše osjećamo. Baš zato imamo humor. On nas riječima može spasiti, potreban nam je da bismo pobijedili. Naljutite se i opalite nekoga šakom u lice, razgovor je gotov. Zadirkujte ga i vidite što će se dogoditi. Humor će otvoriti vrata, pokrenuti razgovor, mjesto ljutnje, uvrijeđenosti i mržnje ustupiti će smijehu.
No, što je smiješno, a što nije? Postoji li univerzalno pravilo? Freud povlači zanimljivu razliku između šala, dijeleći ih na nevine i tendenciozne. Nevine šale, čiste igre riječi, ispričali bi uz uskršnji obiteljski doručak i svi bi se nasmijali, bez obzira na disfunkcionalnost obiteljskih odnosa. Tendenciozne, prljave šale dolaze u dva okusa – gorko i kiselo. Vežu se za teme poput seksualnosti, etničke pripadnosti, stereotipe i znaju učvršćivati neravnotežu društvene moći opravdavajući diskriminirajuća uvjerenja i prakse. Vicevi o plavušama naglašavaju intelektualnu inferiornost u odnosu na brinete, crnke ili muškarce, čime postaju uvredljivi, a moralno je pogrešno vrijeđati ljude. Tendenciozne šale mogli bismo proglasiti neukusnima, ali i tripice neki proglašavaju neukusnima, dok drugi uživaju u njima. Bosanci bi se mogli duriti do kraja vijeka zbog viceva na svoj račun, ali to ne čine. Na šalu se odgovara šalom, riječima se suprotstavljaju riječi – pa nek’ se smije kom’ je smiješno, nek’ se ljuti kom’ se ljuti. Ne zanemarimo da je opća inteligencija snažan preduvjet duhovitosti, a humor znak značajnih mentalnih sposobnosti.
Humor je poput zraka, vode i hrane. Njime će muškarac osvojiti ženu bez obzira na izgled i financijsko stanje; zbog njega lakše podnosimo stres, bol i tugu; humor poboljšava zdravlje, čini nas sretnijima. Humor i smijeh, kao i seks, najzabavnije su stvari u životu u kojima svi možemo besplatno uživati. Iako bi se dalo zaključiti da licemjerna stvarnost i lažna politička korektnost idu u smjeru toga da se više ne možemo ni šaliti, ne pristajem na to. Imamo se pravo sprdati sa svime i sa svakime. Nije ti smiješno? Okreni se i idi, izviždaj šaljivčinu ili, još bolje, smisli bolju šalu na račun loše i porazi protivnika njegovim oružjem. Ne budi Will Smith.
Fotografije: Paul Drinkwater/NBCUniversal Media, LLC via Getty Images, BBC
