Umjesto da izgaraju, oni se oporavljaju: zašto nova generacija odbija toksičnu radnu etiku i propituje pravila iscrpljenog sustava
Postoji vrsta umora koja nije samo fizička. Ona se gomila negdje između nepročitanih mailova, beskrajnih obveza, tuđih očekivanja i društvenih mreža koje nam ne dopuštaju da zastanemo. I sama često ignoriram vlastiti umor, tipično milenijalski, s odgojnim nasljeđem generacije koja je iscrpljenost smatrala dokazom predanosti i radne etike. Međutim, do kada će “neumornost” kraljevati na pijedestalu radne etike?
Ne zadugo – jer generacija Z više ne koristi umor kao mjeru vlastite vrijednosti. Ne hvale se neprospavanim noćima niti popisima zadataka koji ne stanu u dan, a njihov statusni simbol više nije pretrpan kalendar, nego slobodno poslijepodne. Umjesto da romantiziraju iscrpljenost, oni biraju male rituale koji vraćaju osjećaj kontrole. Na prvi pogled to može djelovati trivijalno, ali upravo u odluci da se stane krije se možda najvažniji društveni zaokret u posljednjem desetljeću.
Mnogi će reći da su nove generacije “teške za suradnju”, da ih je nemoguće motivirati, da ne poštuju autoritete i da im nedostaje radne etike. Neki će otići i korak dalje pa ih nazvati lijenima. I da, generacija Z doista funkcionira drukčije: ne reagiraju na prijetnje, ne pristaju na pritisak i odbijaju živjeti po pravilima koja ne razumiju.
Nova generacija odbija prihvatiti ono što smo mi godinama smatrali neizbježnim
No, iako njihove slabosti nisu nepostojeće, svojim ponašanjem otvaraju pitanja na koja bi starije generacije možda trebale napokon odgovoriti. Primjerice, zašto bi se itko trebao bojati doći na posao i tražiti svoja prava? Ili osjećati krivnju jer više ne može izdržati tempo koji vodi u burnout, ili, pak, tolerirati mobbing? To su samo neka od pitanja koja generacija Z postavlja glasno, dok većina milenijalaca na njih još uvijek nema jasan odgovor. To je tako jer smo navikli funkcionirati unutar sustava koji je iznjedrio duboko iscrpljene, nervozne, usudit ću se reći, nesretne ljude.
A generacija Z odrasla je gledajući posljedice, roditelje i starije kolege koji su izgorjeli u potrazi za uspjehom. I tu dolazimo do važne točke: kad nova generacija odbija prihvatiti ono što smo mi godinama smatrali neizbježnim, pravi fokus možda nije na tome jesu li oni manje sposobni, nego jesmo li mi predugo pristajali biti nečije marionete.
Ipak, stvar nije tako jednostavna – i generacija Z je umorna, a evo što pod tim mislim. Prema istraživanju McKinsey instituta iz 2023., gotovo 60 posto pripadnika ove generacije izjavilo je da se osjeća kronično iscrpljeno. No taj umor ne proizlazi iz preopterećenosti poslom, nego iz stalne izloženosti; digitalne, emocionalne i društvene. Generacija Z nikad nije poznavala svijet bez notifikacija, poruka i algoritama koji neprestano traže reakciju. U tom kontekstu, otpor umoru za njih je više od stanja, svojevrstan oblik autentičnosti i način da se kaže: “Dosta”.
Kad sustav prestane nuditi sigurnost, smisao gubi i ideja rada kojim to možemo zaslužiti
Zanimljivo je da se ovaj zaokret ne vidi samo u stavovima nego i u estetici. Trend tired girl make-up otvoreno prkosi perfekcionizmu – podočnjaci se ne skrivaju, nego se nose, a šminka postaje način izražavanja, a ne prikrivanja. Sličnu poruku nosi i bare minimum Monday ritual kojim Gen Z namjerno usporava početak tjedna, bez pritiska da odmah budu maksimalno produktivni. Starijim generacijama taj čin djeluje kao lijenost, ali zapravo je riječ o promjeni vrijednosti. Milenijalci su odrasli u kulturi koja rad poistovjećuje s identitetom, a Gen Z odbija tu logiku. Za njih uspjeh nije dokazivanje, nego mir. Ne žele imati sve jer su naučili da cijena “svega” često znači gubitak sebe. Čak i nije teško razumjeti zašto. Rastući troškovi života, nesigurni poslovi, sveprisutna anksioznost i sve veći jaz između truda i nagrade učinili su da klasični model uspjeha – diploma, karijera, stan – više ne djeluje ostvarivo. Jer kad sustav prestane nuditi sigurnost, smisao gubi i ideja rada kojim to možemo zaslužiti.
I sama sam to osjetila na vlastitoj koži, da diploma nije propusnica za stabilnost, da predanost ne znači napredak i da marljivost rijetko bude nagrađena. Umjesto priznanja, dobiješ još posla, manje vremena i u većini slučajeva, za iste novce. I shvatiš da taj sustav funkcionira samo na papiru. Zato nije čudno što generacija koja dolazi nakon nas odbija provjereno lošnjikav model. Dok smo mi učili kako preživjeti u sustavu, oni uče kako se od njega oporaviti. I u tom procesu, iako su mlađi, možda su mudriji. Jer, ne zaboravimo, svijet i dalje traži nove načine da nas uvjeri u to kako nemamo vremena, a u međuvremenu, generacija Z jednostavno odmara. I time, vjerojatno potpuno nesvjesno, mijenja sve.
Foto: Pexels
