Početkom siječnja u Zagrebu se, u Vlaškoj ulici, otvorila nova umjetnička galerija, i to na mjestu već poznatog antikvarijata Crveni peristil. No, nije Crveni peristil nestao ili zatvorio se, samo se preselio etažu niže. Tako da sada na jednom mjestu možete naći najbolje od rijetkih knjiga i umjetničkih djela.
Galerija M23 otvorila se 11. siječnja s izložbom “Mali formati” dvojice umjetnika: višestruko nagrađivanog slikara Grgura Akrapa i mladog kipara Doriana Paceka.
Galerija M23
Grgur Akrap u svojim atmosferičnim prikazima koristi jarke boje koje su ujedno zajednički nazivnik obojici autora na ovoj izložbi. Uz elemente likovnog eskapizma, njegovi potezi nas mogu podsjetiti na impresionističko slikarstvo, a njegove radove se uspoređivalo i s onima Ivana Lesjaka, kultnog umjetnika, pripadnika grupe Biafra. Dorian Pacak, s druge strane, svoje skulpture tvori uzimajući jednostavni gradivni element: aluminijsku foliju. Uz nju primjenjuje boju kao primarni segment koji djeluje na formu. Jedan gotovo svakodnevni materijal kojega na prvu možda ne vežemo uz umjetničku sferu, a čiju izvrsnu primjenu možemo vidjeti u radovima hrvatskog velikana Ivana Kožarića, a sada i mladog autora Doriana Pacaka, putem svoje vizualne efektivnosti dobiva novi značaj. Radove upravo možete pogledati u galeriji M23. O novootvorenoj galeriji i trenutnoj izložbi razgovarali smo s jednim od suvlasnika, umjetnicom Marcelom Gjoni.
Galerija M23 otvorila se u Vlaškoj ulici, u dijelu u kojemu već postoji ta “umjetnička atmosfera”; u blizini je atelje Jelene Bando i 36 Mountains Studia, na kraju ulice, na Kvatriću je Urania – prostor kreacije, a niže, u kvartu je dio Martićeve ulice “kod Park u ulici fra Grge Martića”, dobro poznato okupljalište umjetnika, dizajnera, arhitekata, glumaca, kreativaca raznih profesija, medija i izričaja… Kako to da ste se odlučili baš za galeriju?
Moj suprug Branko (Spajić op.a.) oduvijek je trgovao slikama, on se time bavi cijeli život. No, nismo imali adekvatan prostor za izložiti ovo što imamo. Dole, na nižoj etaži je podrum koji je stajao neiskorišten i velik te je logično bilo da antikvarijat preselimo u podrum, a na mjestu antikvarijata otvorimo galeriju. Antikvarijat je ionako brojao gomilu knjiga te je svakako bolje da je u većem, adekvatnijem prostoru. A u Zagrebu nedostaje galerija.
Nakon zatvorenih galerija Futura u Masarykovoj te Galerija 3.14 u Martićevoj, kako to da ste se ipak odlučili na treću, galeriju M23?
Ideja je da antikvarijat financira galeriju. Ako galerija ostvari profit – super, ako ne – sve je i dalje u redu, ne moramo se bojati zatvaranja. U Hrvatskoj ionako galerije nisu “samostalni” poslovi. Galeristi u pravili imaju biznis koji je uspješan, koji funkcionira te s kojim financiraju rad galerije. Galeristi uz galerije i umjetnost rade stvarno svašta, imaju uspješan građevinski biznis, npr, a galeriju drže jer su ljubitelji umjetnosti, vole taj posao, ili su kolekcionari. A antikvarijat i galerija idu “ruku pod ruku”.
Koliko vam ta situacija zapravo smeta? Da drugi posao, biznis, mora biti izvor financiranja ovoga, a sve u svrhu promocije umjetnosti?
Smatram da je to posve irelevantno, smeta li me ili ne. To tako jednostavno – jest. Studirala sam i živjela vani i zapravo nigdje nije jednostavno opstati s prodajom umjetnosti. I Umjetnici imaju s time problema; neki više, neki manje. To je jednostavno tako, na neki način to je sudbina umjetnosti. Ona kao da je nebitna. Čim se desi neka kriza u društvu i ekonomiji prvo što se reže su kultura i umjetnost.
Međutim, ja uvijek citiram Churchilla, njegovu rečenicu, kada su mu u jeku 2. svjetskog rata savjetovali da ukine financiranje umjetnosti i kulture, izjavio je (navodno) da se onda nema za što boriti. Kultura je bitna, ona je integralni sastojak društva. Ljudi se ne bave umjetnošću zbog novaca, već zbog strasti i uvjerenja.
Koje umjetnike izlažete u galeriji?
Tek smo počeli… S Grgurom Akrapom i Dorianom Pacekom. Želimo predstavljati nove, mlade umjetnike i nadam se da će i cjenovno biti većini dostupno. Uvijek razmišljam slično Japancima… Oni su naime, imali koncept Ukiyo-e, nešto kao dnevne novine. Japanski najveći umjetnici, poput Hokusaija i Hiroshige, su radili otiske, drvoreze i oni su se prodavali po cijeni dnevnih novina, a radilo se o velikim, značajnim djelima. Ti otisci danas vrijede mnogo, a onda su postojali jer se smatralo da umjetnost svakome mora biti dostupna. Taj novo dostupnosti se mora podići i mora se raditi na tome.
Mnogi se žale da se ne kupuje umjetnost. No da biste vi mogli kupiti rad od mladog umjetnika morali biste otići na Akademiju, u njegov atelje i kupiti ga direktno od njega. Ne postoji arena, tržište. Tako se “hrani” crno tržište, nema kontrole, cijene mogu “divljati” i sl. Sve je krivo. Tu se nalazi veliki financijski potencijal i nekako bi se to moralo regulirati.
Sami ste umjetnica, a sada ste i galeristica. Koliko je izazovno gledati umjetničku scenu s jedne i druge strane; one trgovca i one umjetnika? Koliko vam je teško odrediti cijenu radovima, npr.?
Teško je definitivno. Teško je odrediti cijenu. Ja želim da se rad proda, umjetnik mora biti adekvatno plaćen, a galerist mora isto tako pozitivno poslovati. No, zato imamo antikvarijat. Tako da imamo prostor za kompromise, barem na početku… Kako bi mogli imati dostupnije cijene.
Što možemo očekivati nakon ove izložbe?
Moj suprug je bio dugogodišnji prijatelj s Trokutom. Iz njegove zbirke bi se trebali izložiti radovi Dimitrija Bašičevića Mangelosa. S time da planiramo Mangelosa oca i sina. To bi trebala biti sljedeća izložba. Nekad u periodu kroz naredna tri mjeseca, ne znamo još točno kada, ali u tom periodu.
Fotografije: Galerija M23
