U Galeriji Kortil u Rijeci otvara se u utorak 7. ožujka izložba fotografija i videoradova Nike Petković pod nazivom “Tok”. Nika na izložbi predstavlja grad Rijeku iz pozicije naizgled nepristranog promatrača.
Nika Petković, umjetnica i naizgled nepristrana promatračica
Nika je rođena Riječanka, školovala se u Bologni gdje je završila preddiplomski studij Vizualnih umjetnosti, kazališta i glazbe te diplomski studij Filma, televizije i multimedijalne produkcije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Bologni, Italiji. U svojoj umjetničkoj praksi koristi fotografiju, arhiv, found-footage materijal i video pokazujući interes za istraživanje odnosa između pokretne i fotografske slike. Radila je kao istraživačica na nekoliko umjetničkih projekata i filmova, surađujući s filmskim arhivima, kinotekama, televizijama te produkcijskim kućama. Osim filmske umjetnosti njeno područje interesa posebno je fokusirano na fotografiju.
O izložbi “Tok”
Ovom izložbom namjera joj je prikazati stanje grada čiji prefiks “post” u epitetu postindustrijski ne nudi obećanje neke prosperitetne i razvijene sadašnjosti na temeljima industrijske prošlosti, već ostavlja gorku opomenu na činjenicu da budućnost nikada nije stigla. Svojim radovima zadire u potrebu novih i mogućih iščitavanja tranzitnosti, opservacije i kretanja te razumijevanja istih u prostornom kontekstu. Kustosica izložbe je Alma Trauber, inače povjesničarka umjetnosti, ravnateljica Gradske Galerije Striegl u Sisku, gdje je i kustosica zbirke Striegl i likovne zbirke.
Ususret otvorenju izložbe, vjerojatno u najnapetijem trenutku tik pred otvorenje, u finišu postavljanja izložbe, ulovila sam Niku kako bi mi odgovorila na par pitanja o “njoj i Rijeci”.
Rijeka je mnogima motiv u radovima, no što je tebe kod Rijeke zaintrigiralo u kreiranju radova, fotografija i videa?
Ne mogu reći da me kod Rijeke nešto konkretno zaintrigiralo. Rad Tok nastaje iz želje da kroz fotografiju i video prenesem vlastitu percepciju sredine koju dugo vremena promatram, u kojoj sam odrastala i kojoj se redovito vraćam. Bilježenjem svakodnevnih situacija i atmosfera nametnuli su se prizori jedne tranzitne sredine/stvarnosti (nekoć obilježene protočnošću ljudi prometa, proizvodnje te usmjerene prema budućnosti), a danas prepuštene statičnoj (post-tranzicijskoj) svakodnevici. Pritom sam nastojala ne ulaziti u/primjenjivati klasičnu dokumentarističku reprezentaciju mjesta, već prikazati određeno društveno stanje, na primjeru jedne sredine. U tom smislu Rijeku tretiram donekle kao grad slučaj, koji dijeli sudbinu niza gradova u Hrvatskoj, točnije mjesta osuđenih na čekanje promjena, na monotoniju, iz kojih ljudi dobrim dijelom iseljavaju ili se prepuštaju njihovoj usporenoj rutini.
Inspiraciju za rad na samom početku mi je pružio roman “Leica format”, Daše Drndić, koja priču o Rijeci oblikuje kao narativ o neprilagođenosti, gdje se potreba za uspostavljanjem kritičke distance javlja kao preduvjet odupiranja totalizirajućem inertnom mentalitetu. (“Ovo ovdje nije ni selo ni grad, ispustilo je geografsku širinu i dužinu koje sad lutaju po svemiru kao violinske žice i tule. Život u ovom gradu mučno je umiranje kao u ovoj zemlji općenito.” D. Drndić)
Fotografije su statične, donose trenutak zabilježen u vremenu, no video prikazuje vremenski tijek, zajedno bih rekla čine taj “Tok”. Kako ti iščitavaš “kretanje Rijeke”?
Video radovi aludiraju na neku vrstu vremenskog tijeka, no zapravo je riječ o prizorima u kojima se naizgled ništa ne događa, osim rutine života, beznačajnog lutanja ili pak svojevrsne dokolice. Statičnost kadrova, koje tretiram kao proširene fotografije, daju slobodu gledatelju da se slobodno kreće po prostoru projekcijskog platna te da uroni u svojevrsno sanjivo stanje kontemplacije. Paralelnom upotrebom dva medija, čija je temeljna različitost u fokusiranju na trenutak odnosno na vremensko trajanje, nastojala sam postići napetost između ideje kretanja i u njoj umrtvljene statičnosti, skrivenog osjećaja nepokretnosti.
U fragmentarnoj strukturi rada, koju čini sedam video radova i tri fotografije, vodim se postupkom izdvajanja malih vremensko prostornih isječaka. U tim prizorima otkrivam ostatke nekad razvijene industrijske mreže koja i danas presijeca strukturu grada i njegove osnovne gradske funkcije stanovanja, prijevoza, odmora. U tim prizorima gradskog života koje bilježim ne događa se mnogo, a čak je i kretanje (ljudi, prometa) sporo, gotovo dirigirano. Takvim prizorima nastojala sam stvoriti odraz stvarne gradske učmale i inertne sadašnjosti. Naslov izložbe Tok, sugerira ideju kretanja, no riječ je o bilježenju aktualnog toka grada, koji zapravo zrači statičnošću i koji se s godinama pretvorio u svakodnevnu čekaonicu promjena i neostvarenih društvenih nadanja.
Koliko si subjektivna, a koliko objektivna naspram Rijeke u ovoj izložbi?
Kao i u svakom radu, tako vjerojatno i u ovom, isprepliću se subjektivni i objektivni pristup onoga tko stvara. Iako vjerojatno ostaje niz slojeva i spoznaja o Rijeci koje tek moram otkriti i istražiti, smatram da sam dovoljno objektivna prema toj sredini te da sam uspostavila zdravu kritičku distancu iz koje je mogu promatrati. Ovaj rad, kako sam navela na početku, ne doživljavam kao posvetu Rijeci, već kao vizualni prikaz stanja prisutnog u brojnim gradovima.
Kakvo je stanje grada iz tvoje pozicije promatrača? Što nam zapravo “pokazuješ”?
Iz moje pozicije promatrača ono djeluje nepromijenjeno i uvelike statično. To nadam se uspješno prikazuje i ovaj rad.
Fotografije: Davor Konjikušić (naslovna fotografija), Nika Petković
