U ljetnom ciklusu tekstova odlučili smo vam predstaviti izbor hrvatskih likovnih umjetnica različitih generacija iz različitih dijelova Hrvatske koje djeluju u posve različitim umjetničkim područjima (slikarstvo, fotografija, arhitektura, animacija, 3D modeliranje…) kako bismo vas podrobnije upoznali sa skrivenim zakutcima hrvatske likovne scene i potaknuli na vlastito istraživanje ukoliko vas neke od predstavljenih umjetnica zaintrigiraju vlastitim razmišljanjima i umjetničkim opusom.
Krećemo s najmlađom u nizu izabranih umjetnica. Gaia Radić rodila se 2001. godine u Puli, a njezino djetinjstvo obilježila su iskustva u mnogim kreativnim i umjetničkim područjima. Posebno se ističe iskustvo sudjelovanja u Dramskom studiju Istarskog narodnog kazališta u Puli. Po završetku Opće gimnazije u Puli Gaia je odlučila upisati studij na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci da bi nakon prve godine upisala i studij arhitekture u Ljubljani. U intervjuu saznajte kako je tekao njezin životni put i čime se trenutno bavi.
Od najranijeg djetinjstva gajiš i razvijaš ljubav prema najraznolikijim vidovima umjetnosti – od kazališta, preko crtanja, fotografije i videa pa sve do 3D modeliranja. Postoji li neko područje koje se istaknulo kao posebno ili smatraš da je upravo isprepletenost iskustva i doticaja s različitim izričajima i područjima umjetnosti ono što te ispunjava i potiče u daljnjem razvoju i istraživanju?
Da ste me ovo pitali prije koju godinu, vjerojatno ne bih znala što odgovoriti. Ipak, sada kad retrogradno gledam na svoje odrastanje, mogu sa sigurnošću zaključiti da je vrijeme provedeno u kazalištu najkapitalnije utjecalo na moj osobni i kreativni razvitak. Prije svega, istaknula bih da je tijekom odrastanja dramska u golemoj mjeri ubrzala razvoj moje socijalne inteligencije i općeg međuljudskog senzibiliteta. Kad kao nezrelo dvanaestogodišnje dijete radite na nekoj zahtjevnoj kazališnoj predstavi okruženi ste velikim timom ljudi različitih dobi, spolova i karaktera. Razvoj socijalnih vještina je naprosto neophodan za dijete u tako dinamičnom i polivalentnom okruženju. Tako sam od rane dobi sa svojim prijateljima radila na manjim i većim predstavama, pritom naučivši sve o procesu kreiranja kazališnih komada – od timskog osmišljavanja ideje, pisanja scenarija, lektoriranja i dramaturgije, organizacije scena, scenografije i svjetla, odabira kostima i glazbe, te naposljetku glume i plesa.
Ono što je unutar kazališta ostavilo najimpozantniji podsvjesni utjecaj na moje buduće umjetničko djelovanje jest estetsko i prostorno oblikovanje scene. Intrigiralo me kako se kroz projektiranje nekog ambijenta kroz scenografiju, svjetlo i zvuk, te kroz raspored glumaca i plesača, postiže određena atmosfera. Tek nakon mnogo godina shvatila sam da je ta efektnost nešto što me odvelo i u arhitekturu. Arhitektura nije samo pragmatično projektiranje građevina, već profinjena orkestracija prostora koja kroz materiju i formu ostvaruje specifičnu atmosferu, pritom potencijalno ostavljajući neizbrisiv trag na čovjekovu nutrinu. Također, kazalište je razvilo moj imaginarij, te je upravo to ono što je odvuklo moj likovni izričaj na bajkovitu stranu oblikovanja prostora koju manifestiram kroz svoje radove u 3D-u.
Što te privuklo 3D modeliranju i digitalnim medijima?
S 3D modeliranjem susrela sam se potpuno slučajno – bilo je to prošlog proljeća za vrijeme prvog vala epidemije koronavirusa. Radila sam na konceptu za neki video rad koji se zapravo, nikada nije ostvario, te sam prilikom istraživanja raznih kreativnih računalnih softvera naišla na 3D modeliranje. Budući da sam u tom periodu dane provodila zatvorena u četiri zida imala sam i više nego dovoljno vremena za pokušaj savladavanja takvog pothvata – za kojeg moram priznati da je inicijalno djelovao vrlo monstruozno. Nakon enormne količine YouTube tutoriala te hrpe eksperimenata savladala sam osnove 3D modeliranja i vizualizacije. Nakon toga je moj vizualni izričaj jednostavno sam od sebe, gotovo magično, isplivao na površinu. Nikad prije mi se ništa nije tako lagodno i organski manifestiralo pred očima, kao što je to bio slučaj pri kreiranju prvih vizualizacija.
Moram istaknuti da su stvaralačke mogućnosti unutar operiranja 3D softverima jednostavno neograničene. Medij 3D modeliranja funkcionira kao mješavina virtualne skulpture i arhitekture. Za razliku od većine tradicionalnih analognih tehnika u 3D-u nemate nikakvih ograničenja koje biste inače imali, primjerice, u kiparstvu, gdje je efektnost vašeg rada ograničena na kvalitetu sirovog materijala i alata, novčana sredstva i radno okruženje. Kroz svoju virtualnost, umjetnički rad lišen je svih tehničkih i praktičnih ograničenja koje bi potencijalno imao kad bi ga se pokušalo materijalizirati u realnosti.
Što te potaknulo da za vrijeme studija na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci upišeš studij arhitekture na Sveučilištu u Ljubljani?
Arhitektura me oduvijek zanimala te imam dojam da me život u više navrata suptilno htio usmjeriti ka njoj, iako se nikad nisu poklopile prave okolnosti da ju uopće uzmem u obzir.
Moram priznati da na Akademiji nisam osjećala kao da radim sve što bih htjela raditi niti kao da učim sve što bih mogla naučiti o temama koje me zanimaju. Prosto rečeno, Akademija za viziju mog budućeg umjetničkog rada nije bila dovoljna. Tako su krenule fantazije o paralelnom studiranju, spajanju arhitekture i novomedijske umjetnosti, kreiranju nečeg novog, inovativnog i uzbudljivog.
Upis studija arhitekture bio je i više nego ispravan izbor. Arhitektonski fakultet u Ljubljani odlična je institucija, s vrlo stručnim profesorima i kvalitetnim programom. Ono najbitnije što mi taj studij pruža, a što nisam uspjela dobiti na Akademiji, jest rad. Količina rada kojeg morate uložiti kako bi prošli ijednu vježbu iz nekog predmeta na arhitekturi, ekvivalentna je količini rada koju na Akademiji uložite tijekom cijelog semestra. To ne znači da je jedno bolje od drugoga, već je to objektivna, neutralna istina – nekome jednostavno više odgovara liberalniji pristup studiranju, dok se netko drugi pronalazi u dinamičnijem tempu s puno obaveza iz različitih predmeta.
Tvoja prva samostalna izložba “Svjetovi” održana je u Galeriji SKC u Rijeci u siječnju 2021. godine i na njoj si izložila digitalne vizualizacije koje su nastale kao rezultat istraživanja odnosno intervjuiranja dvadesetak osoba različite dobi, spola i životnih okolnosti o tome kako bi izgledao njihov um kada bi ga zamislili u obliku fizičkog prostora. Iznimno zanimljiv koncept i realizacija.
Serija vizualizacija izloženih na izložbi „Svjetovi“ na neki je način digitalna verzija mog prethodnog analognog rada kojeg sam predstavila na Akademiji u sklopu jedne grupne studentske izložbe, još prije nego što sam uopće znala što je to 3D modeliranje. Ta izložba zvala se „Potreba, ponuda i potražnja“ te ju je mentorirala asistentica iz fotografije, jako uspješna umjetnica i snimateljica, Petra Mrša. Koncept izložbe bavio se psihološkim odnosom čovjeka sa samim sobom te problematikom održavanja mentalnog zdravlja.
Rad kojeg sam tada izložila bila je serija od šest maketa, načinjenih od kartona i drva, od kojih je svaka na stiliziran i metaforičan način predstavljala um pojedine realne osobe. Rad se zvao „Unutarnji dnevni boravak“ i na ideju sam došla polazeći od svoje osobne metode interpretacije vlastite psihe. Generalno imam vrlo vizualan i prostoran način razmišljanja te sam oduvijek um percipirala gotovo kao trodimenzionalnu prostoriju u kojoj cirkuliraju svakakvi emocionalni i mentalni fenomeni, pritom utječući na njegovu atmosferu i ambijent. Tako sam sastavila anketu od desetak pitanja i potom ju proslijedila poznanicima različitih dobi, spolova i životnih pozadina. Anketa je bila formulirana na bazi glavnog pitanja „zamisli svoj um u obliku fizičke prostorije – kako bi ona izgledala i što bi se sve u njoj nalazilo?“. Povratno sam dobila svakakve hiperkreativne odgovore te sam odabrala šest najrazličitijih na temelju kojih sam izradila makete.
Kasnije sam nastavila istraživati tu tezu povezivanja ljudske psihološke nutrine s dimenzijom prostora i upoznala se s određenom filozofskom literaturom koja je s vremenom postala jedan od mojih glavnih konceptualnih temelja. Grane filozofije koje su mi najinteresantnije su fenomenologija i poststrukturalizam. Gilles Deleuze bio je jedan od prvih postmodernističkih filozofa koji je predstavio pojam „kartografije uma“, mapiranja uma, te „slike misli“ („image of thought“). Načelno mi je on jedan od najfascinantnijih teoretičara, upravo zbog svog vrlo apstraktnog vizualnog pristupa istraživanju ljudske individualne i kolektivne naravi. Njegov progresivni književni opus doživljavam kao vrlo obilan izvor inspiracije.
Odlučila si vratiti se na Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci te paralelno nastaviti studirati na oba fakulteta. Što te ponukalo na takav korak i kako vidiš svoju budućnost po završetku oba fakulteta?
To je zapravo oduvijek bio moj plan. Volim misliti da sam organizirana osoba i svoj život detaljno planiram i do nekoliko godina unaprijed, te potom izvodim svakakve apsurde ne bih li ostvarila svoje ciljeve. Funkcioniram tako da se kroz život potpuno svjesno i namjerno dovodim u neugodne situacije naivno vjerujući da će sve ispasti i bolje nego što očekujem. Kada u djetinjstvu nitko ne vjeruje u vas s vremenom morate prisilno naučiti vjerovati u samoga sebe (i samome sebi!). Tako si i ja slijepo vjerujem kao što bih slijepo vjerovala dobrom prijatelju da će učiniti sve kako treba i da neće izdati moje povjerenje.
Specijalizirano profesionalno usmjerenje unutar arhitekture koje me ponajviše zanima jest arhitektonska vizualizacija. To je zapravo isto što i sad radim kroz svoj umjetnički projekt „Svjetovi“, samo što bi, naravno, u arhitektonskoj praksi moji radovi u 3D-u izgledali puno realističnije i pragmatičnije. Umjesto vizualizacija imaginarnih prostora, kreirala bih vizualizacije pravih arhitektonskih projekata za svoje klijente i investitore. Generalno mi je sva kompjutorska grafika jako atraktivna, te bih voljela tu strast integrirati u svoju buduću arhitektonsku praksu.
Što se tiče nešto bliže budućnosti, planiram sve više sa svojim konceptima ulaziti u prostor, ne bih li i na taj način sintetizirala materijalni prostor s imaginacijom i virtualnošću. Velika želja mi je jednog dana baviti se projektiranjem višekatnog izložbenog prostora većeg kalibra, s ciljem materijalizacije imaginarija i kreiranja surealnog interijera na granici svijesti i podsvijesti. U suštini bih voljela „Svjetove“ transformirati u realnost, na arhitektonski i scenografski profesionalan način. Inspiracija za takav pothvat su mi dramsko kazalište, lunaparkovi i noćni klubovi. Sve tri lokacije imaju jedinstveni zajednički nazivnik, a to je – atmosfera. Pravilno orkestrirana atmosfera pojedinog prostora u posjetitelju stimulira fuziju određenih psiholoških „nadstanja“ iz kojih potom slijede nesvakodnevni mentalni fenomeni i duboke duhovne spoznaje.
flash!
Da biste doživjeli i jednu od umjetničinih vizualizacija očitajte QR kod ili kliknite ovdje.
