Postoji nešto pomalo voajerski u uličnoj, dokumentarnoj fotografiji, u trenutku otetom zaboravu, onom koji je trebao proći tek tako, nezabilježen, ali je ipak postao dokumentom vremena. A kada je ta “slučajna” zabilješka još i crno-bijela, onda nastaje neka posebna vizualna poezija, priča koja djeluje nekako posebno sjetno i romantično, kao da trenutak odavno otplovio u prošlost.
Upravo takve osjećaje budi ulična fotografija Mary Crnković-Pilas, fotografkinje koja je 1992. godine doselila iz Sydneya u Zagreb nakon studija glazbe i francuskog jezika. Nove ulice i novo okruženje nadahnule su je da bilježi prizore i trenutke sa zagrebačkih ulica, posve drugačijih od tisućama kilometara udaljene Australije. Fotoaparat je na mnogo godina odložila sa strane, a iznova mu se vratila nakon što je 2016. odhodala famozni Camino de Santiago. Od tada neumorno fotografira sve što joj privlači pažnju, od pasa koji strpljivo čekaju ispred trgovina, putnika u tramvaju koji zadubljeno čitaju ili djece koja se bezbrižno igraju na ulici.
Vratiš li se na same početke svoje karijere, kako i kada te je zainteresirala fotografija?
Mislim da je prekretnica bila kad sam došla u Hrvatsku na, tada, godišnji odmor 1992. Sve je bilo drugačije, novo i inspirativno za fotografiranje. Onda sam nešto godina kasnije, 1996., išla na tečaj fotografije u Fotoklub Zagreb i kupila si prvi “pravi” fotić, Leica R4 s 50 mm objektivom jer nisam imala novaca za M seriju, što i još uvijek nemam. (smijeh) Kada sam krajem 1996. otišla s najboljom prijateljicom u Pariz, tada sam počela snimati pravu street fotografiju i neke od tih fotki su mi i dan danas drage – žena koja slika/”kopira” sliku u Louvreu, dječak koji plovi svojim čamcem u jezeru u Park Luxembourg, prijateljica dok sjedi na klupi… Od 1998. sam imala dugačku pauzu zbog obiteljskih i poslovnih obaveza da bi, nakon hodanja na Camino Portuges 2016., opet planula ljubav prema fotografiji i od tada, nije stala, dapače, samo je rasla.
Što bi definirala kao svoju najveću inspiraciju? Koga ili što najviše voliš vidjeti ispred svog objektiva?
Sve i svašta me inspirira – naravno, drugi fotografi, posebno “klasični” street fotografi, ali i klasična umjetnost, npr. Rembrandt i njegov nevjerojatan način gledanja i hvatanja svjetlosti, filmovi, posebno film noir filmovi poput Treći Čovjek, Sin City itd., i naravno, kako sam glazbenik po struci, i glazba, posebno instrumentalna i filmska glazba. Često me neka pjesma ili glazba veže za neku fotografiju. No moram reći da, iako puno ljudi imaju taj običaj, osobno nikada ne slušam glazbu dok sam vani i fotografiram jer želim potpuno “uroniti” u ulicu i čuti i vidjeti sve oko sebe. A propos toga što volim vidjeti ispred svog objektiva, ima nekoliko stvari zbog kojih ću se uvijek zaustaviti. Čitači (oni su bili tema dvije izložbe), životinje, ali posebno psi, bakice i djedice na Dolcu, kišobrani, zamagljeni tramvajski prozori, neobične obične scene na ulici i zanimljive sjene.
Po čemu odlična fotografija odskače od prosječne fotografije i što uopće smatraš kvalitetnom fotografijom koja je u stanju i tebi samoj upasti u oko?
Za mene, prvo mora postojati “priča” u fotografiji i mora izazvati neku emociju. Fotografija može imati predivnu kompoziciju, idealno svijetlo, sve može biti tehničko savršeno, ali ako nema neku priču i ako mi ne izaziva emociju, kakvu god, zadivit će me na tren, ali ću je zaboraviti za pet sekundi. Naravno, puno znači ako je uz priču i tehnički savršena. Ja sam prilično luda za igrama svijetla i sjena i kontrastima, onaj film noir look, pa ako slika ima jaku priču i kontrastno svijetlo i sjene, to će me svakako zadiviti. Volim također dok fotograf slika običnu scenu ili predmet i uzdigne je u nešto znatno više. Uvijek se sjetim Andréa Kertésza i njegove slike vilice na tanjuru. Od banalnih predmeta je napravio čudo.
Što je po tebi glavna uloga ili poanta fotografije?
Kako me najviše privlači humanistička ulična i dokumentarna fotografija, glavna uloga fotografije je za mene uhvatiti neke jedinstvene, iako obične i svakodnevne prizore, ljude, trenutke i događanja. Svijet se mijenja munjevitom brzinom, okolina se mijenja, moda, frizure, a kako ćemo sve to zapamtiti i pokazati budućim generacijama ako ih ne zabilježimo? Iako fotografiram čisto za svoju dušu, pomalo slikam i za buduće generacije jer mislim da u ovom trenutku neke te obične trenutke uopće ne primijetimo. Ili, kako je Diane Arbus rekla, “zaista vjerujem da postoje stvari koje nitko ne bi vidio da ih ja nisam fotografirala”.
Kako društvene mreže danas utječu na umijeće fotografije?
Mislim da jako utječu na umijeće fotografiranja jer su sveprisutne i skoro pa ne možete izbjeći “visjeti” na njima i vidjeti što drugi rade. Stvaraju nove vizije i modu koje utječu na druge, od primjerice palete boja koja je trenutno “in” do korištenje novih alata poput Reelsa ili AI-a, o čemu se puno priča u zadnje vrijeme i svakim danim sve više puni stranice Instagrama.
Fotografije u boji ili crno-bijele. Što voliš kod jednog, a što kod drugog i je li proces fotografiranja drugačiji?
Crno-bijela fotografija mi je oduvijek bila puno draža od fotografije u boji. Volim crno-bijelu fotografiju jer je old school, bezvremenska, nostalgična, ali i lišena svega suvišnog, nema boje da vam odvrati pažnju. Divim se i fotografijama u boji, ali moje srce uvijek čežne za slikama u crno bijeloj. Proces fotografiranja crno-bijelo je svakako drugačiji od fotografiranja u boji. Ne slikate ono što je ispred vas nego slikate neki “obris” toga. Toliko fotografiram u crno-bijeloj da, kako mi je prijatelj Davor rekao, više niti ne vidim u boji. (smijeh)
Koji fotografi/fotografkinje su najviše utjecali na tebe i tvoj rad?
Svakako klasični ulični i dokumentarni fotografi kao što su Henri Cartier-Bresson i svi Magnum fotografi, Vivian Maier, Marija Braut, Tošo Dabac, a i neki moderni fotografi koje pratim na Instagramu poput Alana Schallera, Petera Turnleyja, Davida Turnleyja, Richarda Sandlera, Rui Palha, Candy Lopesino, Kristijana Smoka… No onaj koji je najviše utjecao na moj rad je Robert Doisneau, do te mjere da sam nazvala svoju Instagram i web stranicu “The Marvels of Daily Life” što je dio jedne njegove izjave – “Čuda svakodnevnog života su toliko uzbudljiva; nijedan filmski redatelj ne može izrežirati ono neočekivano na što naiđete na ulici.”
Imaš li svoj omiljeni rad? Ako da, koji i zašto?
Imam ih nekoliko, recimo gospodin koji čita u zamagljenom tramvaju, cura ispod kišobrana na kiši i dječak koji se igra brodićem u lokvici kod Mimare, no u zadnje vrijeme mi je jedna slika, koju sam lani fotografirala na Bolu dok sam bila na godišnjem, omiljeni rad. Dogodila se potpuno spontano, dok sam se vraćala s plaže (uvijek imam fotić i barem 40 mm objektiv sa sobom!). Kako mi je svekrvina kuća na brijegu, hodala sam gore po ulici dok sam ispod sebe vidjela djevojčicu kako se ljuljala na ljuljački, izvadila fotić i slikala sam tri ili četiri fotografije. Brzo nakon toga je sišla s ljuljačke i trenutak je nestao zauvijek. Volim tu sliku jer je bilo jarko sunce pa su svijetlo i sjene kontrastne te ima nostalgičan, sjetan feel, tim više jer curica ima neku starinsku haljinu i sandale na sebi i kovrčavu plavu kosu. Mama mi je lani preminula i ta slika me podsjeti na djetinjstvo, dok su me mama i tata ljuljali na ljuljački u parku blizu kuće. Sliku zovem “Sweet Bird of Youth” jer me podsjeća na to da bezbrižna mladost brzo prođe i odleti.
Foto: Mary Crnković Pilas (@the.marvels.of.daily.life)
