Foto/Crush: Damian Nenadić

Damian Nenadić je dobro poznato ime na našoj fotografskoj, snimateljskoj i umjetničkoj sceni. Njegove fotografije se dijele, komentiraju na društvenim mrežama, a i on sam ih jako često objavljuje. No, u odnosu na ostatak scene, ovaj umjetnik pripada onoj skupini koja, iako je jako aktivna na društvenim mrežama, nije isprva svojim radom dopadljiva, površna i samo – stalno prisutna. Radi se o umjetniku čiji radovi uvijek, bez iznimke, potiču na razmišljanje i na – filozofiranje.

Damian Nenadić & #alltomorrowsparties

Radovi, fotografije su mu nerijetko takve da bi ih mogli opisati provokativnima, no ja ih vidim kao nešto uobičajeno, često životno. Damian je on na površinu, na društvene medije, u svakodnevni diskurs stavio situacije, ljude, prostore, čak i vrijeme koje je često skriveno, intimno. Radi li se o intimi, sramu, neugodi ili bilo kakvoj drugoj (možda negativnoj) emociji koju ispoljavaju radovi, nisam sigurna, jer kod mene potiču prvenstveno osjećaj nježnosti, blagonaklonosti, istine, iskrenosti i na kraju – ljubavi. Zato sam ga i pitala par (kako je sam kazao filozofskih) blic pitanja o njegovoj seriji fotografija objedinjenih pod hashtagom #alltomorrowsparties, jer sam i očekivala iskren, detaljan i nježan odgovor. Pročitajte.

And what costume shall the poor girl wear
To all tomorrow’s parties?
For Thursday’s child is Sunday’s clown
For whom none will go mourning

Što je #alltomorrowsparties?

“All Tomorrow’s Parties” je naslov pjesme benda The Velvet Underground koja govori o trenucima koji se čine beskrajnima, ali koji su zapravo prolazni, baš kao i identiteti koje preuzimamo u životu.

Što se treba desiti da fotografija dobije taj prestižni #alltomorrowsparties?

Kako odabrati identitet i s čim se poistovjeti pitanje je o kojem pjeva Nico u pjesmi, a u suštini i sam medij fotografije isto tako bira taj jedan trenutak koji ostaje zamrznut u vremenu, a koji postavlja isto pitanje. Fotografija također nosi teret prolaznosti i te ju stoga Susan Sontag naziva melankoličnim predmetom jer postaje svjedok promjene, podsjećajući nas na prolaznost vremena (i identiteta). Fotografiram jer se želim mijenjati, a da bi promijenio stvari moram sagledati trenutke koji su se već odvili, ali ovoga puta vrlo vrlo sporo. Upravo mi melankolični predmeti i žudnja za prošlim trenutcima nudi tu mogućnost.

Kako bi fotografija dobila taj naziva ne mora se desiti baš ništa jer to je jedino što se u biti i događa. Svi trenuci koji se odvijaju u ovoj zbrci u kojoj živimo perpetuiraju zapravo uvijek istu narativnu strukturu. Stalno miješamo stvarnost i preslagujemo istu količinu materije, iste obrasce, ponašanja i priče iz kaosa u red pritom misleći da se stvari tako mijenjaju, ali ukupna jednadžba uvijek ostaje ista s obje strane. Težimo doći iz točke A u točku B pritom komuniciramo i slažemo priče koje nas drže i za koje se hvatamo kako bi opstali i kako bi naš život kao pojedinaca (ali i društva) imao smisla. Negdje na tom putovanju koje volim usporediti sa sanjanjem ( jer često imam dojam kao da sudjelujem u nekom tuđem snu, u nekom kolektivnom imaginariju) dešavaju se ti trenuci koje volim fotografirati.

Postoji li nešto što ne bi fotografirao?

Kako sam primarno dokumentarni snimatelj, znao sam se naći u situacijama koje sam odbijao snimati. Npr. zaustavio bi snimanje ako je netko u neposrednoj opasnosti koja za sobom nosi rizik po život ili zdravlje. Ako se netko ozbiljnije ozljedi tijekom snimanja, stisnem stop na kameri i idem pomoći toj osobi.

Što, koga voliš, preferiraš fotografirati?

Najviše volim fotografirati ljude, motivaciju za kadar nalazim u onim trenutcima kada ludi upadnu u glitch , u sinkronicitet s vremenom koje metastazira oko naših umova. Uživam u tom nekom suptilnom stanju u koji ljudi upadnu kada su zamišljeni i kada procesuiraju što se događa oko njih. Volim i gledati ljude kako razmjenjuju intimu u javnim prostorima (ne želim zvučati kao voajer, ali ima nešto utješno u participiranju tuđe ugode, pogotovo kada smo zatečeni time u prostorima koje javno dijelimo). Volim slikati i prostore bez ljudi, ali koji su određeni ljudskim aktivnostima kao npr. sobe nakon tuluma ili pak javne prostore u koje se odvijaju osobne aktivnosti npr. kao u Napulju kada se iznosi van veš i stavlja sušiti na ulici u centru grada. U biti sve volim fotografirati i stalno fografiram jer mogu (i jer moram).

Provokacija: da ili ne?

Provokacija je zapravo samo rezultat interpretacije i kontekstualizacije koja se odvija nakon što je trenutak već zabilježen. Sama konstelacija ljudi u prostoru koji određuje kadar nije sama po sebi provokacija, već je sam prirodna odrednica prostora i vremena. Ali ako je netko u tom okviru gol, zamišljen i npr. puši, tada interpretacijom dolazimo do narativa koji shvaćamo kao provokaciju. A u suštini su sve to second hand kostimi za sutrašnje partije koje kreiramo u našim umovima.

Istina: da ili ne?

O istini volim razmišljati kao o fizičkom singularitetu, kao o točki u kojoj vrijednost parametra promatranih pojava postaje beskonačna, višeznačna i nedefinirana ili gubi uobičajena svojstva tako da istina uvije izmiče i ne pokorava se konvencijskim (logičnim) modelima razumijevanja. Istina je nešto kao SVE. Volimo misliti da smo spoznali istinu i da je možemo predočiti kreativnim aktivnostima, npr. dokumentarnim filmom, ali u suštini svo modeliranje stvarnosti je u biti autorski komentar istine, a ona sama je neizreciva. Fotografija ponajviše kao medij nosi tu filozofsku paradigmu istine (jer ipak može sudjelovati u provedbi zakona i promijeniti nečiji tijek života ako npr. vas netko fotografira tijekom zločina) međutim sama po sebi nije istina već je i reprezent unutarnjeg procesa autora. Svoje fotografije ne promišljam kroz pojam istine, one su tek snapshots nekog trenutka koji se objedinjuje ispred mene ne kao fakt, nego kao podudarnost s mojim osobnim narativnim strukturama (zato volim fotografirati ljude koji se ljube, hahaha).

Subjekt ili situacija?

Ova su pitanja kao kratki tečaj filozofije; postoji li razlika između subjekta ili situacije ? Ne znam, malo se ponavljam, ali mislim da čin razlikovanja unutar našeg percipiranja čini razliku, a sve skupa je jedan nedjeljivi entitet. Ono Einstein i prostor, vrijeme, kontinuum. A u fotografiji se situacija nekako ekstrahira samim činom kadriranja tako da je subjekt ujedno i nositelj situacije. Kao npr. ako osoba sjedi zamišljeno u krupnom kadru situacija se mijenja kada proširimo kada i vidimo da iznad glave stoji natpis “zubna ordinacija”.

Tulum ili after?

Tulume volim, a na afterima sam bio svega par puta u životu. Estetski su mi ljudi na afterima neprivlačni, glow koji sjaji iz njih je performativni pokušaj da opet sve bude lijepo. Ne mogu se oteti dojmu da je izvještačeno pa onda niti ne konzumiram takve situacije. Draži mi je iskreni osmjeh uz čašu vina na tulumu.

Kad će izložba?

Trenutno sam u pripremi nekih fotografskih projekata koji nisu dokumentarni, već konstruiranu, nadam se će proći na natječajima. Will keep you posted.

Fotografije: Damian Nenadić