Blagdani su tu, doslovno iza ugla. Vrijeme je to kada se društveni pritisak da budemo “najbolje verzije sebe” sudara s brutalnom stvarnošću ljudi koje smo pokušavali izbjeći preostalih 364 dana, našom (širom) obitelji. Nema boljeg načina da se pripremite na ovaj emocionalni koktel nego maraton filmova koji ne veličaju idilu, već raskopavaju njenu (trulu) jezgru. Govorimo o (meni) svetoj osmorici, o filmovima koji su neprocjenjivo blago emotivnog života jer su istinski, bolno, i genijalno problematični.
Filmovi kao kolektivna psihoterapija
Nema ovdje savršenog scenarija, samo gomila nesavršenih, krhkih ljudi stisnutih oko stola, pokušavajući redefinirati što znači biti “zajedno”. Upravo u toj nesavršenosti leži sirova, nefiltrirana esencija ovih osam filmskih dragulja, ovo je filmsko blago koje funkcionira kao kolektivna psihoterapija, podsjećajući nas na to da je ljubav često najkompliciranija kada je usmjerena prema onima koji su nam najbliži.
Krenimo od onog filma koji je zacementirao istinu da nježnost i destrukcija mogu savršeno koegzistirati unutar bratsko-sestrinske veze: “You Can Count On Me” Kennetha Lonergana. Od prve minute, ovaj film je bio katarzičan šamar stvarnosti. Za mene, i za generaciju koja je žedna autentičnosti, priča o Sammy (glumi ju Laura Linney), samohranoj majci koja živi miran, uređen život u malom gradu, i njenom mlađem bratu Terryju (glumi ga Mark Ruffalo), vječito nemirnom, izgubljenom duhu, nije samo priča o vezi, već o sidru i oluji. Terry, kojeg utjelovljuje Mark Ruffalo u ulozi koja mu je osigurala mjesto na A-listi, nije samo brat. On je onaj član obitelji koji se stalno vraća na početak, onaj za kojeg se vezujemo ne zbog njegovog uspjeha, već zbog njegove gole, ranjive ljudskosti. Ruffalov Terry je magnetičan, ne zato što je dobar, već zato što je beznadno, bolno, stvaran. Njegova nesposobnost da se skrasi i Sammyina potreba da ga spasi stvaraju petlju ovisnosti i ljubavi koju je nemoguće prekinuti. Taj film je definicija onoga što je američka “indie” kinematografija najbolje dala; suptilan, dijalogom vođen, emocionalno rezonantan pogled na ljude koji pokušavaju biti dobri, a usput unose kaos.
Ako je Lonergan postavio zlatni standard za disfunkcionalne obitelji, onda su autori poput Noaha Baumbacha i Tamare Jenkins to podigli na razinu umjetničkog djela. U Baumbachovom filmu “Margot At The Wedding”, sestre Margot (glumi ju Nicole Kidman) i Pauline (glumi ju Jennifer Jason Leigh) su poput uragana i tihe kiše, a cijeli film je opservacija emocionalnog masakra. Margot, neurotična spisateljica, dolazi na vjenčanje svoje sestre kako bi joj pružila “podršku”, a zapravo je dovodi u pitanje svaki njen izbor, od mladoženje (glumi ga Jack Black) do kuće u kojoj živi. To je priča o ljubomori u svojoj najtoksičnijoj formi; onoj koja je prerušena u skrb. Baumbach ne štedi nikoga, posebno ne djecu, koja služe kao pasivni promatrači i upijajući papirnati ručnici za roditeljske neuroze. Odnos sestara ovdje je minsko polje, dokaz da najdublja ljubav može biti povezana s najžešćom mržnjom.
S druge strane, u “The Savages” Tamare Jenkins, imamo brata i sestru, Jona (glumi ga neprežaljeni Philip Seymour Hoffman) i Wendy (glumi ju Laura Linney, ponovno savršena u ulozi neurotične sestre), koji su prisiljeni preuzeti skrb o svom zlostavljačkom i dementnom ocu (glumi ga Philip Bosco). Ovaj film zaranja u esencijalnu blagdansku dilemu: kako se brinuti o roditelju koji nikada nije brinuo o tebi? Film je neugodno smiješan i prožimajuće tužan. On nas tjera da se suočimo s neizbježnošću gubitka i s gorkom ironijom da su djeca često prisiljena odgojiti svoje roditelje u posljednjim godinama.
Nije sva bol rezervirana za braću i sestre. Odnosi s roditeljima i potreba za povratkom kući u vrijeme krize ključna su tema u filmovima poput filmova “Garden State” i “Nebraska”.
U “Garden State”, Zach Braff stvara meditaciju o otuđenosti i ponovnom povezivanju. Andrew Largeman, koji se vraća kući na sprovod svoje majke, suočava se sa svojim otuđenim, emocionalno paralizirajućim ocem. Kroz susret s djevojkom Sam (glumi ju Natalie Portman), on pronalazi ne samo ljubav već i put natrag u svijet osjećaja. Film je pomalo nostalgičan, ali se hrabro hvata u koštac s idejom da je dom mjesto gdje tražimo spas, čak i ako moramo prekopati emocionalni otpad.
Alexander Payne u filmu “Nebraska” nudi tihu, crno-bijelu odiseju o ocu (glumi ga Bruce Dern) koji vjeruje da je osvojio milijun dolara i sinu (glumi ga Will Forte) koji ga nevoljko prati na to apsurdno putovanje. Ovaj film je elegija o neizgovorenoj ljubavi i muškoj šutnji. U njemu je sve svedeno na esencijalno: vožnja otvorenim cestama, pokušaj sina da razumije tatinu maničnu tvrdoglavost i priznanje da je u svakom roditelju i dalje dijete. Riječ je o pronalaženju dostojanstva i ljubavi u trenucima najveće ranjivosti.
A što su blagdani bez kaosa? U filmu “Pieces Of April”, April Burns (glumi ju Katie Holmes) pokušava organizirati Dan zahvalnosti za svoju otuđenu obitelj u svom malom stanu u New Yorku. Film se vrti oko neuspjeha, kulinarskih katastrofa i obiteljske distance (Aprilina majka, koju briljantno glumi Patricia Clarkson, umire od raka). Iako sve krene po zlu, Aprilino ustrajanje, i njezina interakcija s ljubaznim susjedima, postaje dirljivi dokaz da zajednica i dobrota ne moraju biti ograničene samo na krvno srodstvo. To je esencijalni blagdanski prikaz; pokušaj je važniji od savršenog rezultata.
“Rachel Getting Married” Jonathana Demmea je možda najintenzivniji film na ovom popisu. Vjenčanje, koje bi trebalo biti slavlje, pretvara se u poligon za obiteljski obračun kada se Kym (glumi ju Anne Hathaway), koja je bila na rehabilitaciji, vrati kući. Demme koristi kvazi dokumentarni stil kako bi prikazao vjenčanje s njegovom multikulturalnom, glazbenom, kaotičnom energijom, ali u centru je trauma; gubitak, ovisnost, krivnja. Kymina stalna potreba za isprikom i Rachelina potreba za priznanjem stvaraju vatromet emocionalnog nasilja. To je film koji glasno vrišti da ljubav postoji, ali mora koegzistirati s ružnom istinom.
I konačno, na kraju ovog popisa, tu je klasik, “Hannah And Her Sisters” Woodyja Allena, koji elegantno sažima cijelu ovu temu. Kroz živote tri sestre u New Yorku (glume ih Mia Farrow, Barbara Hershey i Dianne Wiest) i muškaraca u njihovim životima,film obrađuje i priča jednu kompliciranu priču o ljubavi, životu i smrti. Sestre su povezane, ali svaka ima svoju tajnu, svoju prevaru, svoju egzistencijalnu krizu. Hannah je stabilna, Lee je nesigurna, a Holly je ambiciozna. Film majstorski prepleće njihove priče, završavajući s blagdanskim okupljanjem; trenutkom lažne harmonije, ali i suptilnog obećanja. To je podsjetnik da se život nastavlja, s novim aferama, novim snovima i novom trudnoćom koja simbolizira vječni ciklus gubitka i obnove.
Ovi filmovi su zapravo neprocjenjivo blago jer ne nude laku utjehu, zapravo oni nude istinu. Oni nas uče da je obiteljski život niz nesretnih događaja, kratkih bljeskova sreće, i beskrajnih pokušaja. Oni podsjećaju na ljubav, ali još važnije, daju dozvolu da prepoznamo(te) trenutak kada trebate podvući granicu, reći “dosta” i podsjetiti sebe da, na kraju dana, ne možete uvijek spasiti sve, da se ponekad ipak morate pobrinuti za sebe.
Foto: The Savages
