Već desetak dana, otkad su američki filmski kritičari dobili priliku pogledati novi film Paula Thomasa Andersona, do nas dopiru oduševljenje i hvalospjevi da bi ovo mogao biti “klasik nove generacije”

“One Battle After Another” (“Jedna bitka za drugom”) počeo se prikazivati u hrvatskim kinima, a mi smo ga pogledali na pretpremijeri, svjesni da idemo gledati naslov s potpisom Paula Thomasa Andersona, što znači da su očekivanja u startu bila visoka. Govorimo, ipak, o čovjeku koji je stvorio “Boogie Nights”, “There Will Be Blood”, “Magnolia” i “Phantom Thread”, a i najrecentnije ostvarenje “Licorice Pizza”, film koji, ako stvarno zbog ničeg drugog, pogledajte zbog jedne od najkomičnijih izvedbi Bradleyja Coopera ikad.

Andersona pamtimo kao redatelja koji spaja svijet indie filma i komercijale, a “One Battle After Another” uvjerljivo je njegov najkomercijalniji film.

Manično napeta saga o zajednici, revoluciji i ekstremima

Na njemu je počeo raditi prije dvadesetak godina, kad je pročitao roman “Vineland” Thomasa Pynchona. Filmski kovitlac akcije, pobune i značenja obitelji i zajednice zapravo je (vrlo) slobodna interpretacija knjige. Počinje odmah “u glavu”, bez puno okolišanja – akcijom revolucionarskog otpora, grupe mladih ljudi koji se nazivaju French 75, u kojoj oslobađaju imigrante iz zatvoreničkog centra na granici SAD-a i Meksika. Vodi je ratoborna, oštroumna, ali srljajuća Perfidia Beverly Hills (Teyana Taylor), a uz nekolicinu drugih ljudi željnih promjene, leđa joj čuva Ghetto Patt odnosno Leonardo DiCaprio, ujedno njezin partner, koji svaku akciju grupe eksplozivno dokrajči – doslovno, uz pregršt eksplozivnih naprava, iskri i plamena. Upravo se u toj akciji Perfidia prvi put susreće s okorjelim i uvrnutim neonacistom, brigadirom Stevenom Lockjawom (Sean Penn), željnim istrijebljivanja svih “miješanih” osoba, ali istovremeno opsjednutim objektifikacijom i seksualizacijom crnog tijela.

Uskoro Perfidia i Patt dobivaju dijete, s čim se ona sve teže nosi. Krhke psihe, u najnovijoj akciji napravit će pogrešku koja će cijelu grupu stajati dotadašnjih života, raselit će ih i razdvojiti, a od Perfidije će napraviti izdajicu.


Leonardo DiCaprio briljira kao zapušten i komičan otac u turbo jurnjavi

Petnaest godina kasnije Ghetto Patt zove se Bob i živi s njihovom kćeri u malom kalifornijskom gradu. Od njegovih piromanskih akcija ostaju samo one koje radi sam sebi, prepušavajući se trave na kauču. Od svega toga ostala je tek paranoja zbog koje svoju kćer Willu tjera da nosi uređaj koji će se oglasiti ako se pojavi netko iz French 75 u njezinoj blizini – kako bi znala da toj osobi uvijek može vjerovati. I doista, opaki Sean Penn vraća se sa svojim bolesnim ambicijama u potrazi za ocem i kćeri, French 75 uspijeva doći do Wille, a Patt se brzo mora vratiti svojim sposobnostima te kodnim nazivima i znakovima kojih se, nakon desetljeća pijančevanja i opušavanja, poprilično teško sjetiti – i to u krucijalnim trenucima.

Počinje dramatična i tjeskobna utrka, potraga izgubljenog oca za svojom kćeri kroz koju PTA zapravo prikazuje poražavajući svijet potlačenih imigranata i scenarije do kojih dolazi kad je moć koncentrirana u rukama jedne, krive osobe. Tijekom potrage i Bob i Willa susreću se s onim na što često danas zaboravljamo – brigom zajednice. Bobu pomaže fantastični Benicio del Toro, stanovnik grada i Willin učitelj, koji od toga nema baš ništa; kao ni od toga da skriva na desetke obitelji migranata koji će inače završiti u zatvorskom centru. French 75, pak, nikad nije zaboravio na svoje članove i napravit će sve da ih spasi – čak i ako se Bob, ni po pitanju života i smrti, jednostavno ne može sjetiti tajne riječi pa mu jedan od striktnih pobunjenika ne može reći gdje se Willa nalazi jer – pravila su pravila.

Ljudskost koja izviruje iz brojnih scena podsjeća na važnost zajednice u kontekstu sve nestabilnijeg svijeta. U vremenu kad se individualizam i self-sufficiency toliko veličaju, film prikazuje da smo sve ovo jednostavno krivo shvatili, krivo izgradili i pogriješili u trenutku kad radije u sobi punoj ljudi gledamo u mobitel u bijegu od nelagode i spontanog razgovora.

Pritom je ovo uistinu urnebesan film u kojem se smijete naglas na trenutke. Leonardo DiCaprio apsurdan je u ulozi nekoć vatrenog pobunjenika koji danas očajnički jurca gradom u svom kućnom ogrtaču. Njegova dinamika s Beniciom del Torom magnetična je i konstantno zabavna. Ne bismo se složili da je to njegova najkomičnija uloga, kako su neki kritičari pisali (jesu li pogledali “Wolf of Wall Street”?), ali definitivno ćete se dobro nasmijati. Teyana Taylor kao Perfidia ima nelak zadatak u kojem, čini nam se, ne uspijeva koliko smo se nadali. No glumi uz DiCaprija i jezivo dobrog Seana Penna, nesumnjivo poprilično kontroverznih imena Hollywooda, ali ipak nekih od najboljih glumaca svih vremena.

 

U trajanju od gotovo dva sata i 44 minute, film drastično varira tijekom vremena. Prvi je dio, iako intrigantan, prepun relativno loših glumačkih trenutaka koji mjestimice padaju u klišeje i treba mu neko vrijeme da pronađe onaj idealni tempo. Drugi dio filma daleko je bolji, no teško je ostvariti balans između želje za silnom akcijom koja će privući masovnu publiku u kina i stvarnog razvoja likova. Paul Thomas Anderson gotovo je u tome uspio, ali po našem mišljenju ipak nauštrb iznimno zanimljivih likova i brutalno dobrih glumačkih izvedbi koje su mogle dobiti još prostora (primjerice, mlada Chase Infiniti ili del Toro).

Pogledajte ga jer savršeno odgovara ekstremima u kojima živimo, a koji nas zapravo samo polariziraju sve dublje. Istovremeno ozbiljan i maksimalno neozbiljan, dirljiv, a toliko smiješan da se ponekad osjećate krivo što se toliko zabavljate gledajući raspad društva. Nismo sigurni hoće li biti klasik nove generacije, ali svakako će biti jedan od filmova godine.

Foto: IMDb