Upoznajte Victoriju Spul, nesvakidašnje svestranu i moćnu ženu.
Kao spisateljica, glumica, influencerica i stručnjakinja za mentalno zdravlje, njezin je utjecaj globalan, što potvrđuju brojni obožavatelji diljem svijeta. Autorica je 22 knjige, a njen dvojezični YouTube kanal o vezama, motivaciji, mentalnom zdravlju i meditaciji okupio je preko pola milijuna pretplatnika. U 2024. godini, nastavlja oblikovati brojne živote svojom višestranom stručnošću.
Iza Vas je bogata, raznolika i uspješna karijera. Možete li nam reći više o tome kako ste započeli?
Pišem otkako znam za sebe. U školi mi je jedina prijateljica bila i jedina čitateljica. I bila sam iznimno zahvalna na tome što mi je davala nadu da možda postoje ljudi koji bi željeli pročitati ono što sam napisala.
Sa 17 sam odlučila postati profesionalna spisateljica. To mi je bilo teško razdoblje jer nisam mogla ići u školu glume zato što je mojim roditeljima bila preskupa. Morala sam se zaposliti. Bila sam reporterka na MTV-u, snimala sam reportaže o noćnom životu, koncertima, slavnim osobama. Bio je to posao iz snova iako mi je plaća bila oko 50 dolara mjesečno. To je svejedno bio doživljaj za pamćenje. Neprestano sam partijala. Ipak, duboko u sebi, osjećala sam se jadno. Baš kao i svaki tinejdžer, imala sam dramatičan ljubavni život.
Jednom sam se osjećala toliko ljutito i frustrirano da te emocije više nisam mogla zadržati u sebi. Stoga sam ih odlučila pretočiti u riječi. Tako sam napisala svoj prvi roman “Playgirls”. Uglavnom se radilo o dobrim djevojkama u malom gradu koje žive ludo i istražuju svijet muškaraca, seksa, droga i odrastanja.
Bila je to moja prva kompletna knjiga, na što sam bila izuzetno ponosna. Poslala sam je brojnim izdavačima i šesti je bio zainteresiran za kupnju. Prodala sam je za 250 dolara. Nisam ni slutila da ću samo godinu dana kasnije pisati za časopis “Cosmopolitan” i dobivati isto toliko novaca za samo jednu kolumnu. Bilo je to veliko postignuće za 18-godišnju djevojku koja živi u malom ruskom gradu.
To postignuće zamalo je preraslo u potpuni raspad kad je moj konzervativni profesor književnosti sa sveučilišta otkrio da sam objavila prilično skandaloznu knjigu. Pokušao me izbaciti sa sveučilišta, tvrdeći da moje djelo sramoti odjel za klasičnu književnost. Sada mislim da je bio u krivu. Mislim, stvarno, imala sam 18 godina i napisala sam knjigu. Nije li to razlog zašto uopće studiram na tom sveučilištu? Da mogu pisati i ostvariti svoje snove? Nije li sloboda bît umjetnosti? Ali tada sam bila potpuno prestravljena onime što se zamalo dogodilo i tako sam prestala pisati knjige sve do diplome.
Što je za Vas uspjeh?
Čudno je, ali nakon 20 godina u umjetnosti i medijskoj industriji, još uvijek ne znam što je točno uspjeh. Davno, kad sam bila djevojčica, mogla sam zamisliti svoje knjige u trgovinama ili kako potpisujem primjerke, ali u stvarnosti, kad se to uistinu i dogodilo, vrlo je brzo postalo moj novi standard. Nisam osjećala ono što sam očekivala kad sam potpisivala po sto knjiga zaredom, slikala se s čitateljima, pričala o svom romanu ispred 250 ljudi. Mislila sam da ću se zanijeti povezivanjem s ovim očitim artefaktima i dokazima uspjeha. Zapravo sam više mislila: “U redu, ja samo radim svoj posao”. Pravo uzbuđenje nije me čekalo na krajnjem odredištu, nego tijekom cijelog mog stvaralačkog puta.
Kao onomad kad sam dovršila 80 posto svog posljednjeg romana “Peti kat”, ali još uvijek nisam imala pojma kako će se moj glavni lik ponovno roditi i vratiti s neba na zemlju. Mislim, ovo je nešto što nitko nikad nije vidio, zar ne? Kako sam mogla znati kako to izgleda? Gotovo godinu dana nisam se maknula s mjesta, nisam uspijevala smisliti kraj kojim bih bila zadovoljna.
Intuicija me odvela u Singapur. Održavala se predstava Tonyja Robbinsa. Mislila sam da je to znak, da ću možda tamo pronaći svoj odgovor. Ali ulaznica, naravno, nije bilo. Pokušala sam doprijeti do Tonyja, ali nisam uspjela. Uzrujana i razočarana, izašla sam prošetati. Počela je padati kiša. Mokra do kože, motala sam se po Singapuru dok nisam došla do rive. I tu sam našla svoj kraj. Gledala sam veliku predstavu, zvala se “Spectra”. Dok sam je gledala, zanijela sam se i vidjela svoj kraj jasno kao film na velikom platnu. Tu noć i taj osjećaj nazvala bih pravim uspjehom!
Recite nam nešto više o svojim najčitanijim člancima u časopisima o psihološkim temama…
Ponekad se rugam činjenici da su najpopularnije teme o ženskoj dominaciji. Naravno, žene su suptilne. One ne pitaju izravno i ne traže na Googleu “kako podčiniti muškarca”. Ali njihovi interesi prilično su slični. Kako ga natjerati da misli na tebe? Kako postići da se zaljubi u tebe? Kako ga navesti da te cijeni? Kako ga potaknuti da ti uzvrati poziv, oženi te, financijski te podrži i tako dalje… Mnogi od nas žele kontrolirati sve. Činjenica da smo u vezi ranjivi prestravljuje nas. Stoga želimo znati sve trikove. Kako ostati glavni? Kako zaštititi svoje srce?
Prije sam puno pisala i snimala o manipulacijama. Sada to više ne radim. Iskrena sam prema svojim čitateljima, otkrivajući neugodnu istinu. Ljubav te čini ranjivim. U odnosima se sve svodi na prepuštanje. Je li to zastrašujuće? Naravno da jest. Isplati li se? Apsolutno!
Obišli ste cijeli svijet – što možete podijeliti s nama o selidbi i kako se najlakše prilagoditi u novoj zemlji?
Moja obitelj voli putovati. Nažalost, nakon COVID-a i rusko-ukrajinskih sukoba, putovanja su postala pravi izazov. Više nema izravnih letova, cijene su tri puta više nego što su bile, kreditne kartice su blokirane itd. Tako smo počeli prakticirati dugoročne boravke u inozemstvu. Ljetovali smo u Crnoj Gori. To je bilo fenomenalno! Savršen spoj prekrasne prirode, nevjerojatnih starih gradova, mora, planina, srdačnih ljudi. Jako smo uživali. Bilo je lako prilagoditi se jer je zemlja mala i ugodna.
Moj suprug i ja više volimo veće gradove. Tako smo proveli zimu u Los Angelesu. Apsolutno sam uživala jer obožavam umjetnost, a L. A. je žarište kreativnih ljudi. Tako je lako pronaći talentirane pojedince s kojima možete surađivati. Tamo sam išla u Ivana Chubbuck Studio, koji smatraju najboljom školom glume na svijetu!
Iskreno, mogu se prilagoditi prilično brzo jer znam pravila prilagodbe. Glavno pravilo je neizostavno žalovanje. Većini ljudi to možda zvuči čudno. Mislim, dođete na novo, uzbudljivo mjesto pa zašto žaliti? No svaki put kad dobijemo nešto novo, također smo prisiljeni napustiti nešto staro i poznato.
Čak i ako idete u novu zemlju, ne zauvijek, nikad se nećete vratiti kao ista osoba kakva ste bili. Dakle, žalovanje za starom verzijom sebe i starom verzijom svog života vrlo je korisno kako biste krenuli dalje i lakše se prilagodili. U redu je osjećati se uplašeno, uzrujano, ljutito i frustrirano kada dođete na novo mjesto i sve vam se čini kao veliki izazov, čak i jednostavne stvari poput pronalaženja kozmetičkog salona ili kako uvesti Wi-Fi u svoj stan.
Ako pustite te osjećaje na miru, ako si dopustite da vam i dalje nedostaje vaš stari život i ništa ne potiskujete, uskoro ćete spoznati da se sasvim dobro snalazite u novom svijetu. Ako to ipak nije tako, možete se preseliti! Niste drvo. Život je nevjerojatan jer nam daje toliko prilika da pokušamo, ne uspijemo, pokušamo ponovno i na kraju pronađemo točno gdje pripadamo!
Darivanje je veliki dio Vašeg života. Kako treba davati i primati darove?
Mislim da najvažniji nije dar, već vaši osjećaji i motivacija koje on predstavlja. Koliko često kupujemo darove samo zato što se osjećamo kao da ih nekome dugujemo? Mnogi ljudi razmjenjuju darove ne zato što to žele, već zato što se to od njih očekuje! Postoje kurtoazni darovi, darovi zbog osjećaja krivnje, darovima kojima želimo kupiti nečiju ljubav i tako dalje.
Sad malo razmislite o tome. Uživate li doista u tim darovima, bilo da ste davatelj ili primatelj? Ili se uglavnom osjećate neugodno i uzrujano? Vjerujem da bi dar trebao biti nešto dobrovoljno i neusiljeno. Moj muž zna da je sasvim u redu ne davati mi “obavezne” darove, čak ni u posebnim prilikama kao što su Nova godina ili rođendan, ako tad ne osjeća želju za darivanjem. U našoj obitelji složili smo se da nam ne trebaju posebni datumi za darove. Dobar razlog za dar je težnja, a ne neki kalendarski praznik.
Prošli tjedan moj mi je suprug priuštio nevjerojatan obiteljski odmor na Sejšelskim otocima. “Osjećam da bi nam upravo sada dobro došlo nešto ovakvo”, rekao je, “i ne želim čekati Božić ili neki drugi praznik”. Takav pristup jako dobro funkcionira. Omogućuje mi da tražim, dajem i primam darove kad god želim. Ne kad se to “mora” i kad to svi rade! Na ovaj način doista možete dobiti ono što želite i pritom uživati.
Kako postavljate ciljeve za Novu godinu i što biste savjetovali drugima?
Imam nekoliko pravila. Prvo, trebate odrediti konačni rezultat. Na primjer, umjesto da kažete: “Pronaći ću Gospodina pravog”, radije recite: “Ove godine imat ću sretne i zdrave veze pune uzajamne ljubavi s muškarcem iz mojih snova”. Zašto je druga formula bolja? Zato što točno opisuje ono što želite! Ako samo nastojite pronaći pravog čovjeka za sebe, postoji veliki rizik da on bude oženjen, nedostupan, nezainteresiran za vas itd. Dakle, tehnički, vaša se želja ispunila, ali čisto sumnjam da biste bili zadovoljni.
Drugo pravilo glasi: ne pokušavajte kontrolirati ili diktirati način na koji će se vaš san ostvariti. Na primjer, ako se želite preseliti u bolji stan ili vlastitu kuću, ne biste trebali detaljno opisivati način kako ćete to postići. Recimo, udvostručit ću prihode, zatim ću dobiti kredit u banci, naslijedit ću stan od bake i prodati ga, a te ću novce iskoristiti za kaparu. Molim vas, za to je zadužen svemir, a ne vi. Ostavite prostora za čudo. “Preselit ću se u vlastiti prekrasan dvosobni stan s lijepim pogledom na more u Los Angelesu 2024. godine” bit će sasvim dovoljno. Kako će se to dogoditi, nije vaša stvar! Napravit ćete prvi korak, a zatim vidjeti sljedeći.
Posljednje pravilo je da ne zapnete samo za jednu i jedinu želju! To stvara preveliki pritisak. Više volim postaviti četiri-šest ciljeva godišnje u različitim sferama života. Što želim za svoju vezu? Što bih mogla postići u svojoj karijeri? Kako mogu poboljšati svoj izgled i samopouzdanje? Koje bih zemlje željela vidjeti u nadolazećoj godini? Što bih trebala naučiti i poboljšati? Više ciljeva učinit će vaš život zanimljivim, izazovnim i raznolikim. Na ovaj način nećete se zaglaviti i biti opsjednuti jednom jedinom željom koja vam je najbitnija na svijetu, što će vam olakšati život.
Na glasu ste kao stručnjakinja o vezama. Možete li nam reći više o najvažnijim vrijednostima?
Sloboda. Iskrenost. Ljubav. Radost. Ne sviđa mi se stav da je veza težak posao. Hajde, ako radite na poslu, a onda morate još raditi i kod kuće, kada ćete se onda, zaboga, odmoriti i zabaviti?
Važno je zapamtiti da je veza sigurno okruženje gdje možeš biti ono što jesi, gdje je u redu biti ranjiv, gdje možeš napuniti baterije, gdje osjećaš da si dovoljan. To je savršen svemir koji parovi grade zajedno. Moj muž i ja zajedno smo već 22 godine, ali strast, ljubav, privrženost i požuda još uvijek su prisutni.
Pretpostavljam da je to zato što smo jako iskreni jedno prema drugome i ne potiskujemo svoje osjećaje. U našoj vezi u redu je reći što želiš. Jednom sam rekla mužu da želim ići na tečaj ženske dominacije, gdje smo trebale lupkati druge muškarce. Rekao je: “Pa, ako ti to uistinu treba, slobodno idi, sve dok poštuješ moje zahtjeve i granice…” Na kraju nisam išla! Shvatila sam da to zapravo ne želim, već sam samo željela osjetiti slobodu i znati da mi je to dopušteno.
Kod nas je u redu izraziti sve svoje osjećaje, čak i ružne. Uvijek postoji siguran način da podijelite svoje emocije. Možemo reći jedno drugome: “Trenutačno sam ljutit na tebe. Ne mogu sad razgovarati o tome. Prvo mi treba vremena i prostora da se smirim.” Ne biste vjerovali koliko su te riječi korisne. To nam zapravo omogućuje da se nakon svakog sukoba još više zbližimo. Nikad nisam ja protiv tebe. Uvijek smo mi protiv nečega što nam stoji na putu!
Što možemo očekivati od Vašeg novog književnog uratka?
Moj najnoviji roman “Fifth Floor” moje je najuzbudljivije, najiskrenije i najzanimljivije djelo. Pisala sam ga više od pet godina. To je srcedrapajuća knjiga o životu nakon smrti. Priča je to o Robertu, dobrostojećem čovjeku, koji umre i otkrije da mu život uopće nije bio dobar.
Stoga pokušava učiniti nešto što nitko dosad nije uspio: pobjeći s neba i uskrsnuti kako bi mogao ispraviti sve pogreške koje je napravio za života.
Robert se bori protiv sudbine i svevladajućeg sustava kako bi se vratio ljubavi svog života i spasio svoju djecu od loših izbora. Ali hoće li ga njegova pobjeda vratiti u život ili uništiti cijeli svijet?
Nikako nisam uspijevala smisliti takvu priču. Dosta sam meditirala i kanalizirala da bih došla do sljedeće stranice. Ideje i inspiracija spontano su me hvatale na najneočekivanijim mjestima.
Na primjer, kad sam bila na Šri Lanki, plivala sam i povukla me jaka struja. Nisam se mogla vratiti do obale. Bilo je zastrašujuće. Ali to je bio trenutak kad sam vidjela glavni obrat svoje priče. Srećom, uspjela sam se dokopati kopna i odmah sam odjurila u svoju sobu kako bih napravila bilješke dok sam se još sjećala svega što sam vidjela.
U biti, ta knjiga je ganjala mene. Ponekad se osjećam kao da nisam autorica te knjige, već samo posrednica.
Foto: Valeria Sinitcina, Igor Malakhov
