“Prema tome, rekao bih kako je prva stvar to da se znanstvenici osjete odgovornima za cijeli svijet, da budu humanisti te da budu odani načelima mira i prosperiteta svijeta“, tako je govorio Ivan Supek, fizičar, književnik, filozof, svestrani intelektualac, no prije svega čovjek i vizionar, koji je 1950. godine osnovao Institut Ruđer Bošković, kao i Zavod za filozofiju i povijest znanosti pri Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Danas više nema Supeka, nema ni Zavoda za filozofiju i povijest znanosti, ali ima mladih znanstvenika koji sjajno rade i održavaju ideju bolje budućnosti koja počiva na trojstvu X/filozofija – znanost – umjetnost./X
Humanizam i filozofija kao ishodište svih ostalih znanosti ideja je kojom se vodi profesor fizike i dr. sc. Boris Kožnjak, filozof znanosti na Institutu za filozofiju u Zagrebu. Ozbiljno shvaća ne samo ideju “integrirane povijesti i filozofije znanosti” već i nadu u postojanje “integriranih metaznanosti”, zbog čega je nakon studija fizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu magistrirao i doktorirao filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, specijalizirajući filozofiju znanosti sa snažnim interesom prema integraciji s ostalim metaznanostima – poviješću, sociologijom i psihologijom znanosti. Zadovoljstvo je bilo malo “filozofirati s filozofom” i skinuti breme s ovih “teških” riječi, pojmova i ideja.
Fizičar, a filozof?
Fizika je prirodna znanost koja opisuje prirodni svijet. Fizici dugujemo sve.
I matematici! Moraš biti matematičar da bi mogao biti fizičar.
Jedno ide s drugim, to su dva lica: jedno je eksperiment, a drugo je matematika. Radiš eksperimente, imaš neke modele i onda ih matematički opisuješ. To se smatra fizikalnom teorijom. Ali ni matematika ni fizika ne govore što sve to znači, kakva je slika svijeta iza toga. Fizičari znaju reći “šuti i računaj” pa tako računajući mogu primjerice predvidjeti kretanje nekog nebeskog tijela, ali stvarnost ne dolazi iz same znanosti jer čovjek se zapita što sve te jednadžbe znače i tu nastupa filozofija. Znanost je rođena iz filozofije.
Ti si fizičar koji se pita što svi ti eksperimenti i računi znače i te odgovore potražio si na izvoru svih pitanja, u filozofiji?
A da! Fizika je kao znanost zapravo noviji pojam, datira negdje s kraja 19. stoljeća. Svi današnji fizičari, pa i kemičari i matematičari, nekad su se zvali prirodni filozofi ili filozofi prirode. To su ljudi poput Newtona, Descartesa, Boškovića, a ta filozofija prirode pak ima svoje korijene u X/hard core/X filozofiji antike, kasnije srednjovjekovlja. Dakle, moderna prirodna znanost rođena je iz filozofije. Kad je došlo do operativnosti, tj. tehnološke primjene u 20. stoljeću, filozofska pozadina se zaboravlja – zaborav filozofije znanosti. Zaboravu unatoč, činjenica je da nije dovoljno računati i raditi eksperimente, moramo se i pitati što to sve znači. To me vodilo ka magisteriju filozofije, a potom i doktoratu filozofije znanosti.
Ima li vas prirodnjaka koji se vraćate filozofskim korijenima ili ste rijetka vrsta?
Profesionalno nas ima jako malo i naša pozicija takva je da se moramo dokazivati filozofima jer smo fizičari, a i obrnuto. Na Fizičkom odsjeku PMF-a imali smo kolegij Filozofija znanosti te je svojevremeno postojao i Zavod za filozofiju i povijest znanosti, koji je 1961. osnovao Ivan Supek, a naslijedio Srđan Lelas. Taj Zavod je, nažalost, ukinut, no mene je to silno zainteresiralo, tako da sam diplomirao na Fizičkom odsjeku, ali kod prof. dr. Lelasa.
Čuvaš li tu tradiciju humanizma znanosti, predaješ li studentima?
Deset godina predavao sam na PMF-u, ali otišao sam na Institut za filozofiju i sad samo radim na istraživanjima.
Knjiški moljče, eksperimente si zamijenio knjigama, člancima.
Surađujem i s kolegama, kod nas i u inozemstvu. Da, biti filozof kod nas u današnje je vrijeme kao svaki drugi posao: imaš ured, ideš svako jutro na posao, imaš projekte, neke ciljeve, rezultate koje trebaš ostvariti…
Koja je danas vruća tema u filozofskom području?
Najnoviji moment je pitanje umjetne inteligencije, to je sad vruća tema. Time se bave etičari, filozofi koji općenito govore o ljudskom znanju, pa i druge discipline. Ljudi surađuju. Tendencija je interdisciplinarnost, transdisciplinarnost, okupljaju velike teme. Sjetimo se X/hypea/X oko Higgsova bozona. U raspravu se oko tako velikih projekata uz fizičare inženjere uključuju i sociolozi, filozofi znanosti.
Uloga etike gotovo je u svakoj temi izuzetno važna.
Pratimo rezultate znanosti, ali i etičke probleme. U svemu se pojavljuju brojni etički problemi. Recimo, 80-ih se počela razvijati biologija pa je popularna postala i filozofija biologije zbog diskursa o genetičkom inženjeringu. I što sad tu filozofi imaju za reći? Evo primjerice rasprava o pobačaju. Bez da ulazimo u svjetonazor, konsenzus je da do trećeg tromjesečja, tj. otprilike do 27. fetus ne osjeća bol. Znanost može empirijski doći do tog rezultata, ali ne može reći zašto baš ta granica. Što je to specifično u boli što je ljudsko, univerzalno, što znači biti čovjek? Odgovor na to ne može dati biolog.
Postoje li stvari koje nikad nećemo objasniti, dokazati, izračunati s obzirom na to da neke rasprave traju, pa, i stoljećima?
Mogu se izvući na način da je filozofija po definiciji stalno postavljanje pitanja. Fond pitanja je isti, ali vremenski, spoznajni kontekst je drukčiji. Zato su česte aktualizacije.
Je li realno da mudre glave raspravom dođu do konsenzusa i na kraju projekta svi se lijepo slože?
Uzmimo da je to polaritet – znanost s jedne, a filozofija s druge strane. Znanost teži jednoj istini, ne trpi različite perspektive, dok filozofija uvijek iznova postavlja pitanja. Tako da ima tu sukoba, čak i omalovažavanja jer znanstvenici tvrde da je znanost superiornija, da se oni stalno sve bolje i sve preciznije približavaju istini, dok filozofi “trube” stalno jedno te isto, uvijek se nešto pitaju.
Kod tebe onda postoji unutarnji sukob, ti si i jedno i drugo?
Stephen Hawking rekao je: “Filozofija je mrtva, znanost je novi lučonoša znanja.” Moje je viđenje da je filozofija superiornija jer ne teži unificiranju mišljenja. Njezina najveća prednost je moć dijaloga, čega nam silno nedostaje. Filozofija, ako je autentična, a ne režimska, dar je dijaloga, polemike, različitih mišljenja, dakle, sloboda.
Dijalog je uključiv. Dolazi li s njim i puno ispraznog filozofiranja?
Filozofija nije imuna na popularnost, neupućenost, nekompetentnost. Ima puno takvih koji su popularni, zabavni, neki od njih su čak i kompetentni. Nije nužno loše da svi nešto filozofiraju, loše su dvije stvari: ako netko filozofira bez kompetencije, a s političkom pozadinom pa gura neki trend, a loši su i oni koji patronizirajući druge misleći: “Vi samo filozofirate, nemate pojma”. Time se stvara nepovjerenje.
Vodi li to onda k antiznanosti? Može li to biti i opasno?
Ne poričem da određene ideje ne mogu biti opasne, naprotiv, kroz povijest se to događa. Ideje znaju prerasti u pokret. A kako tome stati na kraj, kako se suprotstaviti? Jedino otvorenošću. Pustiti ljude da slobodno misle, ali strpljivo i argumentirano odgovarati. Pozvati na dijalog. S druge strane tu je i velik problem obrazovanja. Ono je danas koncipirano tako da udovolji tržištu, a ne za cjelovitu osobu. Ljudi su resursi. Tendencija sustava jest oslabljivati društvene znanosti, jezik, književnost.
Vratit ćemo se antiznanosti, no zadržimo se malo na ovom današnjem tržištu rada koje cijeni specijalizaciju. Čarobne riječi koje ga pokreću su konkurentnost, isplativost, kompetitivnost, rezultati, ciljevi, ishodi…
Cijeli je sustav birokratski, sve je administracija. Birokrati odlučuju o sudbinama istraživanja, projekata, programa, nastavnika, bez dovoljno kompetencije. Primjerice, bavim se filozofijom kvantne mehanike i okupi se nas 40-50 znanstvenika iz cijele Europe oko zajedničkog projekta pa apliciramo za neka sredstva. Napišemo projekt, ispunimo sve rubrike, tablice i onda dođe recenzija s ocjenom koja govori da je sve to super, ali komisija ne vidi primjenu. Oni koji odlučuju uopće ne shvaćaju da je to fundamentalna znanost, nije primjenjiva u smislu utjecaja i koristi.
Nije li upravo tako postavljen sustav, zapravo plodno tlo za antiznanost?
To je dio problema, zašto se nekad gleda na znanost kao da nije autentična, kao da je neka vrsta zavjere zbog financijskih interesa. Konkretan je primjer ova pandemija koja zadesila cijeli svijet. Mislim da je puno sociologa u vrijeme pandemije sakupljalo vrijedne materijala i punilo svoje datoteke. Javnost je postavljala brojna pitanja, a rekao bih da su sva pitanja javnosti legitimna, posebno ona koja se tiču javnog zdravstva, javne ekonomije i sprege s politikom. Javnost ima pravo pitati, a znanstvenici i struka općenito moraju strpljivo, autentično i argumentirano odgovarati, ne spuštati razgovor na razinu optužbi i teorija zavjere.
Sad me ovaj odgovor asocirao na pitanje čestitosti i etičnosti u znanosti…
To je važno pitanje, posebno ako uzmemo u obzir da oni koji se bave metodologijom znanosti često upozoravaju na izrazitu orijentiranost na rezultate, produkciju. U akademskim krugovima postoji izraz X/publish or perish/X, što se odnosi na imperativ neprestanog objavljivanja znanstvenih ili stručnih radova. Najgrublji prijevod ovog izraza bio bi – objavljuj ili te nema. Producira se na tisuće i tisuće članaka, što dovodi do fabriciranja, izmišljanja rezultata, koji onda mogu koristiti kao podloga za kreiranje ozbiljnih politika, primjerice javnozdravstvenih u vremenima nedavne krize.
I vi znanstvenici ste ljudi, ljudska je narav grešna, pa onda i znanost ide ruku pod ruku s kontroverzijama. Novi napredak u znanosti jest i umjetna inteligencija koja dolazi sa svojim kontroverzijama…
Da… Potpisuju se peticije, sâm Elon Musk zatražio je moratorij na istraživanja.
Ima li to smisla? Čemu se buniti protiv neizbježnosti napretka tehnologije?
Stvar nije bezazlena. Tehnologija je sama po sebi vrijednosno neutralna – nije ni dobra, ni loša. Čovjek je onaj koji koristi tehnologiju. Problemi su počeli onda kad je tehnologija počela koristiti nas, a ne mi nju. Mi smo resurs.
To nam se već dogodilo pojavom interneta. Plemenita ideja o povezanosti, komunikaciji, širenju i razmjeni znanja, informacija, donijela je i pregršt problema, manipulacija, agresije, bolesti…
Baš tako. Umjesto da smo korisnici te tehnologije, postali smo resurs. To je vidljivo u trgovini našim interesima između pružatelja usluga i onih koji na tome profitiraju.
Oglašavanje, prodaja, iskorištavanje naših interesa i osobnih podataka…
Da bi model bio uspješniji, prate se naša kretanja, sklonosti, aktivnosti i povratne informacije. Na temelju toga nude nam se, guraju sadržaji. Super je to rekao Jaron Lanier, kojeg smatraju ocem tehnologije virtualne stvarnosti: “Kad smo gledali televiziju ili čitali novine, koliko god o njima bili ovisni, oni ne gledaju nas”, a sada je stvar drukčija. Tu se vraćam na antiznanost. Ako sam uvjeren u neku teoriju zavjere, guglam, pratim sadržaje koji se time bave. Algoritmima ne treba puno da skuže moje preferencije i krenu mi nuditi upravo te sadržaje, povezivati me s ljudima koji slično razmišljaju, odnosno imaju iste interese.
Guraju te dublje u ludilo.
Tako je. Tako segmentiraju skupine ljudi u zajedničke balone u kojima živimo, što rezultira polarizacijom pa i sukobima. To je kao da živimo u kultu, samo što se nekad svojevoljno ulazilo u kult pa ti tamo onda ispiru mozak, a sad imamo dojam slobodne volje, no zapravo sve funkcionira po principu kulta u koji smo ušli bez da smo uopće to odlučili.
Bi li nam dobro došlo neko novo, modernije prosvjetiteljstvo?
Bilo bi dobro. Prosvjetiteljstvo je, posebno u Francuskoj, došlo kao reakcija na klerikalno društvo koje je bilo zatvoreno, dogmatsko, na apsolutizam. Počelo je dobrim idejama, ali je završilo u teroru francuske revolucije, ubijanjem svećenika, giljotinama. Reakcija na to u što se prosvjetiteljstvo pretvorilo bio je romantizam. Stalno se nešto događa, ideje smjenjuju nove ideje, sustave smjenjuju novi sustavi. Jesam za prosvjetiteljstvo u smislu obrazovanja, dijaloga, razmjene.
Tu nam je jako važna filozofija, moramo li joj se opet vratiti?
Po meni, ona je način života, prava filozofija je terapija duše.
U kojim si sada filozofskim projektima?
Radim na više projekata. U tisku je moja knjiga naslova “Demokritova tjelešca i Parmenidova punina” o kontinuitetu našeg znanja; priča o nedvojbenom filozofskom utemeljenju moderne fizike, kao i o modernom fizikalnom opravdanju tradicionalnog filozofskog mišljenja o temeljnoj naravi svijeta. Bavim se i poviješću znanosti, odnosno bavim se Boškovićem. Taj moj članak dosta se citira, a u njemu dokazujem da je načelo determinizma u znanosti, koje povijest znanosti pripisuje Laplaceu, zapravo već prije njega pokazao Ruđer Bošković. To je važno za našu kulturu i povijest znanosti.
A pruža i nove uvide na svjetskoj znanstvenoj razini. Gdje su naši znanstvenici na mapi svijeta?
Mlađa generacija je sjajna. Imamo odlične fizičare, filozofe i brojne druge koji sudjeluju na važnim međunarodnim konferencijama, pišu na stranim jezicima pa postaju vidljiviji u međunarodnoj zajednici. Mijenjaju se stvari nabolje za razliku od nekih bivših vremena kad je bilo dovoljno biti profesor, imati katedru. Pitanje je što ćemo s tim napraviti, kako ćemo to iskoristiti, sâm pojedinac gubi se u masi.
Članak je objavljen u tiskanom izdanju Grazije.
Foto: Zvonimir Ferina
