Sebičnost ili sloboda? Kako parovi bez djece redefiniraju suvremenu obitelj
Zasigurno ste ih vidjeli scrollajući društvenim mrežama. Oni su parovi, uglavnom u 20-ima i 30-ima, koji u lepršavim, nerijetko humorističnim videima govore o svome stilu života koji uključuje bezbrižna putovanja, spontane izlaske, financijsku slobodu i sve to – bez djece. Pritom, oboje zarađuju i narativ često vrte upravo oko te činjenice – dvostrukih prihoda koje troše na često dijametralno suprotan način od svojih vršnjaka s djecom.
Dual income, no kids
Njihov je akronim DINK – dual income, no kids, a ova je kratica nastala još 80-ih godina zahvaljujući generaciji “mladih urbanih profesionalaca”. Parovi s dvostrukim prihodima koji (svojevoljno) nemaju djecu nisu novost, ali posljednjih godina njihov način života vidljiviji je zahvaljujući društvenim mrežama.
Zapravo, upravo na TikToku uopće i jesam doznala da život u paru bez djece ima službeni naziv i zavidan broj ljudi koji imaju nešto za reći na tu temu. Trenutačno je hashtagom #dink označeno gotovo 49 000 objava na TikToku, a na Instagramu više od 190 000.
U njihovim se videima nižu razlozi “za” život bez djece, pa se osim već navedenih hedonističkih blagodati osvrću i na stambeno pitanje jer par bez djece može komotno živjeti u stanu manje kvadrature bez potrebe za dodatnim sobama koje podižu cijenu nekretnine. Jednostavna matematika kaže da su i osnovni troškovi života manji ako trebate zadovoljiti isključivo svoje potrebe.
Za neke su ovi parovi konačni glasnici slobode izbora odlučivanja o vlastitome životu nasuprot uvriježenim, konzervativnijim društvenim pravilima, a za druge tek sebični hvalisavci koji ne znaju što zapravo propuštaju. Možda bolje da im ne kažemo kako su DINK-ovci tek jedni od mnogih jer im se priključuju i DINKWAP–ovci, odnosno dual income, no kids, with a pet, ili možda DINKWAH-ovci, dual income, no kids with a house i tako dalje, dokle god seže doseg trendova.
Naravno, perspektiva ovisi o tome tko priča priču. Demografskim stručnjacima, i onima koji se takvima vole nazivati, upalit će se crveni alarm na sâm spomen ovakvog načina života koji ne podržava porast nataliteta. Nije novost da je sve manji broj rođene djece velik izazov na svjetskoj razini, a trendovi po tom pitanju ne obećavaju.
Podaci Ujedinjenih naroda i Svjetske baze fertiliteta iz 2023. bilježe da žene u prosjeku rađaju 2,3 djece, dok je taj broj 1950-ih bio više nego dvostruk, 4,9 djece. Statistika nam crno na bijelo pokazuje i stanje u Hrvatskoj: prema posljednjem popisu stanovništva iz 2021., od ukupnog broja obitelji, onih bez djece jest 30,5 % i taj je broj u stalnom porastu otkako se popis provodi. Možemo pretpostaviti da neki od razloga za to leže u troškovima života koji nezaustavljivo rastu, nesigurnosti na tržištu rada, nemogućnosti stambenog zbrinjavanja te nedostupnim ili skupim vrtićima.
Ponekad je odgovor i znatno jednostavniji, kako je pokazalo nedavno istraživanje američkog Istraživačkog Centra Pew. Najčešći odgovor ispitanika mlađih od 50 godina na pitanje: “Zašto nemate djecu?” bio je: “Zato što ne želimo.” Među razlozima navodi se i zabrinutost zbog stanja u svijetu općenito, kao i klimatskih promjena.
Kako razmišljaju parovi u Hrvatskoj
A kako razmišljaju parovi u Hrvatskoj koji su odlučili ne imati djecu? Razgovarala sam s Martom i Domagojem te s Emom i Nikolom.
Odluka Martine i Domagoja da nemaju djecu zajednička je, potaknuta vlastitim iskustvima, društvenim okruženjem i brojnim drugim faktorima.
“Možda zvuči ironično, ali život u velikoj obitelji nekako me pogurao u smjeru da svoju odabranu obitelj smanjim. Odluka je uvijek bila tu, a nakon mnogih razgovora o tome s partnerom, postala je sve jasnija i formirala se u zajednički nazivnik”, govori Marta, a Domagoj se nadovezuje: “Nikad nisam imao potrebu ili želju za djecom, a što sam stariji i zreliji, ta mi se odluka čini smislenijom i odgovornijom.”
Za Emu ne postoji ključni trenutak u kojemu je odlučila da će život provesti child-free iako je posljednjih 20 godina preispitivala taj izbor. “Ako maknemo na stranu činjenicu kako nikad nisam osjetila čak niti minimalnu želju da budem majka, u glavi si nisam uspjela opravdati ideju da na ovaj svijet donesem živo biće, malu ili malog “Mini-Me”.”
Njezin partner Nikola nastavlja: “Trenutačno sam odlučio ne imati djecu jer sam u potpunosti posvećen vlastitom osobnom rastu i odnosu s partnericom, koji je sam po sebi zahtjevan i traži predanost, što bi uz djecu bilo teško provedivo te bi samim time odnos u ovoj fazi ispaštao.”
Samostalnost i fleksibilnost kao razlozi za život bez djece
Samostalnost i fleksibilnost česti su razlozi koje parovi navode kao prednost svoga izbora u odnosu na one u njihovom okruženju koji imaju djecu.
View this post on Instagram
Nikola potvrđuje: “Moj se način života razlikuje utoliko što sam slobodniji s raspodjelom vremena koje imam, kao i fokusu posvećenosti sebi i odnosu, dok je to u njihovim primjerima svakodnevna potrošnja u vidu obveza i odgovornosti, kao i posvećivanju vremena zajedničkom obiteljskom druženju. Smatram da je najveća prednost raspodjela vremena na način koji pojedincu odgovara, što se često neopravdano gleda kroz prizmu “sebičnosti”.”
I Marta spominje “sebičnost” kao dio narativa koji se koristi kako bi se život bez djece omalovažio. “I partner i ja trudilo smo se doći do ove razine u životu gdje možemo reći da živimo život za koji osjećamo da je potpuno naš. Dok sam bila nešto mlađa, mislila sam da su djeca jednostavno iduća stepenica u životu, da se to “mora”, da se to od mene “očekuje”. Dopustila sam si da ne moram i da od sebe očekujem jedino to da budem iskrena, ma koliko god me ljudi radi toga smatraju sebičnom. Samim time ne osjećam da nešto propuštam.”
Isto razmišlja i Ema: “Zahvaljujući tome što nemam djecu, imala sam priliku posvetiti se svojem zanimanju sa strašću i posvećenošću koje ne bi bile moguće da imam dijete, koje traži pažnju. Uvjerenje kako svojim radom “mijenjam svijet” dovoljno je snažno da se na kraju dana osjećam ispunjeno, zahvalno i sasvim dovoljno.”
View this post on Instagram
Njezin je partner Nikola, pak, svjestan i druge strane medalje: “Propuštam drukčiji način života, vjerojatno povezaniji i prisniji s obzirom na to da su djeca tu za cijeli život, kao i njihova eventualna djeca. Samim time baza stabilnosti i sigurnosti vjerojatno je čvršća u odnosu na vezu, u većini slučajeva, bez obzira na generaliziranje.” Ovi su parovi svjesni i financijskih odgovornosti koje djeca nose iako njihova odluka nije nužno ekonomski određena. Domagoj kaže:
“Novac se nikad ne troši ili ulaže isključivo na sebe. Nekoć sam mislio da je moja odluka ekonomske prirode, ali s vremenom shvaćam da je određena i društvenim faktorima”, kaže Domagoj.
Kod Nikole financije uopće ne utječu na odluku, dok Ema dijeli drukčiju perspektivu: “Cijeli život gledam roditelje koji stječu materijalno obilje kako bi njihovoj djeci bilo lakše i u svemu tome zaboravljaju uživati. Na neki način osjećam da financijska sloboda i trošenje novca na putovanja, edukcije, stvari i iskustva koje izazivaju gušt ispravlja svojevrsnu transgeneracijsku traumu kontinuiranog žrtvovanja za generaciju koja dolazi nakon nas.”
“Ne mislim kako financijska sloboda znači da ću novac trošiti isključivo na sebe ili na neke stvari, ali mi daje tu slobodu da ja o tome odlučim.”
Marta je temeljem odrastanja u velikoj obitelji koja se uvijek mučila s financijama svjesna koja je “cijena” obitelji s puno djece, ali ne vrti se sve oko novca: “Ne gledam na roditeljstvo kao na jednu potpuno racionalnu odluku, tu su i razni osjećaji i želje koje treba razmotriti. Uostalom, dijete treba i ljubav. Ne mislim kako financijska sloboda znači da ću novac trošiti isključivo na sebe ili na neke stvari, ali mi daje tu slobodu da ja o tome odlučim. A ona je potrebna svima, nama koji smo odlučili ne imati djecu – ali i roditeljima.”
Upravo je pojam slobode misao vodilja ovoga teksta. Slobode da samostalno, s partnerom ili partnericom, ili kako god nam je drago odlučimo što ona za nas znači i koliko nam je važna. Jesu li razlozi za život bez djece stanje na tekućem računu, nesigurnost podstanarskog života, strah od iduće klimatske katastrofe i svijeta koji ćemo ostaviti toj potencijalnoj djeci – na kraju priče nije ni važno jer nikome ne dugujemo objašnjenje.
Kakav god razlog za tu odluku bio, sasvim je prihvatljiv. Pa čak i ako je tako jednostavan poput: “Ne želim.”
