Mnogo žena je obilježilo našu kulturnu, znanstvenu, profesionalnu, umjetnički, političku i društvenu povijest. Često se sjećamo samo nekih, dok druge zaboravljamo. Ili za njih nismo niti znali, a važne su.
Važne žene koje su obilježile našu povijest i utjecale na našu sadašnjost, sjetimo ih se na Dan žena
Trebali bismo ih se sjećati svaki dan, no današnji Dan žena koristimo kako bi o nekima naučili, a nekih se prisjetili, jer su obilježile našu povijest i direktno utjecale na našu sadašnjost. I od njih, bez obzira na to što nekih više nema među nama, i dalje možemo mnogo toga naučiti. Sretan vam Dan žena, proslavite ga i sjetite se ovih velikih žena i pamtite ih dalje!
Dunja Rihtman-Auguštin
Dunja Rihtman-Auguštin rođena je na Sušaku 6. rujna 1926. Ondje je pohađala klasičnu gimnaziju, koju je prekinula zbog Drugog svjetskog rata. Sudjelovala je u antifašističkoj borbi, a nakon rata je u Zagrebu maturirala pa studirala i diplomirala etnologiju na Filozofskom fakultetu. Prvo je radila kao novinarka, a potom je bila stručna savjetnica u Ekonomskom institutu. U Ljubljani je 1976. stekla doktorat znanosti iz sociologije na Fakultetu političkih znanosti, sociologije i novinarstva s temom Ekonomske vrijednosne orijentacije i modeli odlučivanja tradicijskog društveno-kulturnog sustava. Gotovo je dvanaest godina bila predsjednicom Hrvatskog etnološkog društva. Vodila je nekoliko znanstvenih projekata i organizirala međunarodne i domaće znanstvene skupove. Bitno je utjecala na razvoj i ustroj Instituta za etnologiju i folkloristiku, na formiranje multidisciplinarne ekipe mlađih znanstvenika, na osuvremenjivanje etnoloških i kulturnoantropoloških teorijskih pristupa u Hrvatskoj, na povezivanje struke sa svjetskim trendovima i institucijama.
Pokušamo li rezimirati znanstvene interese i prinose Dunje Rihtman–Auguštin odmah ćemo uočiti njezino trajno promišljanje struke pa i vlastite istraživačke pozicije. Njezin je znanstveni pristup uvijek kritički i angažiran, ali nikad isključiv: osporavanje autoriteta ne ostvaruje uvođenjem nove dogme, nego uočavanjem problema koji stara znanstvena paradigma ne može riješiti. Dunja Rihtman-Auguštin nije stvorila vlastitu školu, čvrst teorijski sustav ili zaokruženu metodologiju, ona je tolerantno i nesebično otvarala put različitim pristupima, i to ne samo u etnoantropologiji nego i izvan vlastite uže struke: u folkloristici, etnomuzikologiji, etnokoreologiji, etnoteatrologiji, istraživanju folklornog likovnog izraza i drugdje. Dunjina znanstvena znatiželja i otvorenost svim suvremenim i društvenim, i političkim, i znanstvenim strujanjima važan su doprinos suvremenoj i hrvatskoj i europskoj kulturi i znanosti. Danas nedostaje njezina britkost, hrabrost, tolerancija, iskustvo, kritičnost i znanje.
Jadranka Stojaković
Jadranka Stojaković bila je bosanskohercegovačka i jugoslavenska kantautorica zabavne glazbe te autorica brojnih urbanih šansona i šlagera intimnijeg glazbenog izričaja iz kasnih 1970-ih i 1980-ih godina. Rođena je Sarajevu 1950. godine gdje je i počela sa svojom jedinstvenom glazbenom karijerom. Majka joj je Hrvatica iz Gradca u Dalmaciji, a otac Srbin iz Doboja. Dijete miješanog braka, s utjecajem dvaju kultura ovih područja morala je kao odrasla izraziti taj kulturološki spoj, a ona je to napravila glazbom. Tijekom kasnih 1970-ih počela se baviti obradom bosanskih sevdalinki starih gradskih ljubavnih pjesama, kao i obradom poezije srpske pjesnikinje Desanke Maksimović u novom glazbenom aranžmanu. Radila je i primijenjenu glazbu za televiziju (dječje emisije Televizije Sarajevo), te napisala uvodnu temu za XIV. Zimske olimpijske igre u Sarajevu 1984. godine.
Od 1988. do 2012. živjela je u Japanu, kad se preselila u Banjaluku. Bolovala je od multiple skleroze. Posljednje dvije godine provela je u katoličkom domu za starije osobe “Ivan Pavao Drugi” u Banjoj Luci te je preminula 2016. godine. Bila je velika glazbena zvijezda Jugoslavije. Njezine pjesme poput “Sve smo mogli mi”, “Što te nema” i “Ima neka tajna veza” bile su među najvećim glazbenim hitovima na prostorima bivše Jugoslavije.
Lydia Sklevicky
Lydia Sklevicky je još jedna etnologinja koja je ostavila veliki utjecaj na hrvatsko društvo. Diplomirala je sociologiju i etnologinju i prva se u nas bavila istraživanjem socijalne povijesti žena – ženskog pokreta, te istraživanjem procesa emancipacije žena kao sastavnog dijela dugoročnog procesa kulturne mijene društva. U magistarskom je radu “Žene i moć – povijesna geneza jednog interesa” na povijesnoj građi nastojala objasniti djelovanje žena prije, u toku i poslije Drugog svjetskog rata (NOP-a i socijalističke revolucije), te raskoraka između proklamirane emancipacije i zapravo ograničenja ostvarenja ženskih prava u drugoj Jugoslaviji. Taj je postupak primijenila i u izradi nažalost nedovršene disertacije, gdje je planirala kako je sama kazala “veći dio posvetiti istraživanju i interpretaciji dinamike postrevolucionarne kulturne mijene u interferenciji s kategorijom roda”. Na žalost nije uspjela dovršiti svoj rad zbog prerane smrti u prometnoj nesreći kod Donje Dobre, Delnice 1990. godine.
Marija Braut
Marija Braut bila je naša najznačajnija i najpoznatija fotografkinja. O njoj se i 2009. godine snimio dokumentarni film “Marija hoda tiho”. Radila je u Galerijama grada Zagreba (današnjem Muzeju suvremene umjetnosti), za čije je potrebe snimala slike za kataloge te portrete mnogih umjetnika. Od 1972. djelovala je kao samostalna umjetnica. Svoje umjetničke fotografije izlagala je na više od stotinu samostalnih i skupnih izložbi, a mnoge su joj fotografije objavljivane i u novinama te specijaliziranim časopisima. Kao fotografkinja je surađivala i s mnogim hrvatskim kazalištima i festivalima, primjerice Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu, Zagrebačkim kazalištem mladih, Gradskim dramskim kazalištem Gavella i Satiričkim kazalištem Kerempuh te Dubrovačkim ljetnim igrama.
Posljednja velika izložba njezinih do tada nepoznatih i rjeđe izlaganih fotografija nazvana je “Nepoznati Zagreb Marije Braut” u Umjetničkom paviljonu 2014. godine. Njezine fotografije i na tisuće negativa čuvaju se u zbirkama mnogih zagrebačkih muzeja, Hrvatskom državnom arhivu, Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, Ministarstvu obrane Republike Hrvatske i drugdje. No, ono po čemu će Marija Braut najviše ostati zapamćena jest po tome što je bilježila Zagreb i Zagrepčane na njoj svojstven, osoban način. Iako je bila upoznata s digitalnom kamerom, ona je ostala do kraja svog života vjerna crno-bijelim analognim fotografijama na kojima, kako je kazala ova velika umjetnica: “Ljudi ipak nepogrešivo osjećaju boje”.
Nada Klaić
Nada Klaić je hrvatska najutjecajnija povjesničarka 20. stoljeća. Njen izuzetan doprinos je izražen najviše u općoj modernizaciji pristupa hrvatskoj povijesti (a srednjovjekovnoj pogotovo), čime je pomogla oslobođenju od nacionalno-romantičarskih pripovjedačkih povijesti 19. stoljeća. Također je jedna od utemeljiteljica suvremenog multidisciplinarnog pristupa hrvatskoj povijesti, koji uključuje arheologiju, paleografiju, gospodarsku povijest, povijest umjetnosti i kulture. Njenom zaslugom definitivno su preispitana stariji povijesni izvori, te raspršeni mnogi mitovi koji su odražavali političku funkciju hrvatske historiografije 19. stoljeća.
Ljiljana Molnar Talajić
Ljiljana Molnar Talajić bila je naša velika operna diva. Bila je zvijezda Bečke državne opere i Arene u Veroni, a zbog svog velikog vokalnog talenta često je nazivana velikim verdijanskim glasom. Ljiljana Molnar Talajić rođena je 1938. godine u Bosanskom Brodu. Studirala je na sarajevskoj Muzičkoj akademiji i debitirala 1959. u sarajevskoj Operi, gdje je u predstavi “Figarov pir” u ulozi Grofice. Svjetsku karijeru je započela 1969. godine na festivalu Maggio Musicale Fiorentino, a nakon toga joj je karijera napredovala strelovitom brzinom. Ubrzo su uslijedili nastupi u najcjenjenijim opernim teatrima – milanskoj Scali, njujorškom Metropolitanu, a u Bečkoj državnoj operi je ostvarila šest velikih uloga. Mediji su ju često opisivali kao umjetnicu s glasom upravo onakvim kakav je Verdi mogao samo poželjeti, a grad Parma joj je dodijelio tradicionalnu plaketu Verdi d’oro (Zlatni Verdi). Od pozornice se oprostila svojom posljednjom premijerom u zagrebačkom HNK, ulogom u Bellinijevoj operi “Norma”.
Savka Dabčević Kučar
Savka Dabčević Kučar bila je hrvatska političarka, najviše pamćena kao predvodnica nacionalno-reformske struje tijekom Hrvatskog proljeća, koje je omogućila s funkcije predsjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske: kraj Hrvatskog proljeća je naznačen njenom smjenom s te dužnosti 1971. godine i masovnim antihrvatskim progonom “proljećara” koji je uslijedio nakon te smjene. Za njezin politički angažman bitno je znati i njezinu povijest. Završila je Žensku realnu gimnaziju u Splitu 1941. godine i bila je najmlađa maturantica. Već kao gimnazijalka iskazuje mnogostrukost interesa i nadarenosti (od književnosti, filozofije, psihologije, umjetnosti do povijesti). Spominjana je kao najbolja učenica u nekoliko splitskih naraštaja. U razdoblju od 1941. do 1945. nije nastavljala školovanje. Brata joj uhićuju talijanske okupacijske vlasti, a obitelj je u vrlo lošim materijalnim prilikama; mlada Savka pomaže uzdržavanje obitelji davanjem instrukcija đacima. U rujnu 1943. otišla je u partizane nakon što su joj fašisti pretukli brata te je poslana u El Shatt, odakle se vraća 1945.
Nakon rata upisuje tadašnju Ekonomsku višu školu (kasniji Fakultet ekonomskih znanosti). Nakon studija ostaje raditi kao znanstvenik i predavač na Fakultetu ekonomskih znanosti. I pored svog kasnijeg velikog političkog angažmana, nikad nije prekidala predavanja i rad na fakultetu do 1971. Nakon osude u Karađorđevu, prosinca 1971. zbog njena političkog djelovanja, a u sklopu potpunog eliminiranja iz javnog života, prema nalogu Partije prisiljena je napustiti fakultet te stručni i znanstveni rad. Na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu nije ostao sačuvan nikakav pisani trag da je ikada tamo boravila, radila, predavala, tiskala radove, vodila doktorske radnje i sl. 1972. odlazi u prijevremenu mirovinu. Od 1990. god. ponovo sudjeluje u političkom životu Hrvatske, sve do smrti 2009. godine.
Vesna Butorac Blaće
U veljači 1988. godine Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu i USIZ kulture Grada Zagreba objavili su monografiju “Vesna Butorac”. “Velikoj umjetnici, primabalerini Hrvatskog narodnog kazališta Vesni Butorac Blaće čiji je bogat plesni opus i dugogodišnji umjetnički rad utkan u najviše vrhunce naše kazališne umjetnosti, sa zahvalnošću posvećujemo ovu monografiju. Balet HNK – Zagreb.”, posveta je na početku te knjige.
Vesna Butorac Blaće slavila je tada 30. obljetnicu umjetničkog rada nakon koje je umirovljena. Monografija je na neki način bila labuđi pjev nezaboravne Labudice. U to doba hrvatska muzikološka i teatrološka literatura je oskudna, a nije mnogo bogatija ni danas. Naročito je manjkavo područje baletne umjetnosti koje se tek unatrag dvije-tri godine počinje popunjavati rukopisima pojedinih autora. Od njezina odlaska s pozornice HNK u Zagrebu dogodile su se sudbonosne promjene u državi i društvu što su ostavile neizbrisive posljedice na pojedinačne ljudske sudbine. Vesna Butorac Blaće provela je vrijeme od odlaska sa scene daleko od baletnog miljea. Željela je ostati njegovim dijelom, željela je i nakon aktivnog plesanja biti korisna svom ansamblu Zagrebačkog baleta i prenijeti mu neizmjerno bogatstvo umjetničkog i profesionalnog iskustva, no na žalost nije ostala u ansamblu kao njegova majstorica.
Krajem 2022. godine je dala intervju Ljiljani Gvozdenović za baleti.hr gdje je na kraju razgovora kazala: “Bila sam pozvana u kazalište Komedija gdje sam niz godina vodila obavezne vježbe. Voljela sam plesače Komedije, no u jednom trenutku iz uprave su počeli stizati neki komentari koji mi se nisu svidjeli, pa sam odlučila prekinuti suradnju. Nisam ogorčena, nema za to razloga. Uživam u svojem vrtu, kućnim ljubimcima i obitelji. Ponekad odem na neku od predstava, žao mi je što ima tako malo domaćih plesača, žao mi je što plesačka primanja, a osobito mirovine nisu veće. Svojem se poslu plesači predaju s puno strasti i radosti. Na kraju, iza svega ostane poneka fotografija, filmski zapis ili knjiga. Ja sam nekim čudom počašćena s čak dvije knjige o mojem radu, počašćena sam i s nekoliko značajnih nagrada, a ostala su i neka prijateljstva. Nekih dragih ljudi, partnera, više nema, i uvijek me dirne sjećanje na njih. Bilo je lijepo ma koliko je bilo naporno. Bi li i danas izabrala taj put? Da, uvijek bih izabrala isto i uvijek bi to bio Zagreb. Nisam željela nikamo otići.”
Vesna Parun
Vesna Parun je naša najveća pjesnikinja! Ona pripada među najpoznatije suvremene hrvatske pjesnikinje. To mjesto u hrvatskoj književnosti zauzela je zahvaljujući raskošnosti pjesničkog izraza, bogatstvu tema i motiva i stvaralačkoj plodnosti. Poezija je prava domena Vesne Parun, no već je poslije druge knjige pjesama počela pisati prozu i drame. Objavljeno joj je više od šezdeset knjiga poezije i proze i uprizorena su četiri njezina dramska djela. Njezina zbirka “Zore i vihori” po mnogo čemu označava važan datum u razvojnom tijeku novije hrvatske poezije. No da bismo bolje razumjeli njezine tekstove, moramo znati iz koje pozicije ih ona piše. Njezin život je bio buran, kompliciran, češće nesretan, nego sretan. Rođena je na otoku Zlarinu blizu Šibenika.
Zbog siromaštva je dobar dio djetinjstva i mladosti provela kod tete i tetka u Splitu, u Biogradu na Moru i u Šibeniku. Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu gdje je 1940. godine maturirala. Bila je odlična učenica i već se od 14. godine uzdržavala podučavanjem. U jesen 1940. godine upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Onda je došao rat, bježanje u Split, povratak u Zagreb 1942. godine. Poslije završetka rata nastavila je studij na Filozofskom fakultetu, ali je tada upisala čistu filozofiju. Godine 1947. radila je na pruzi Šamac – Sarajevo, oboljela je od tifusa, a u isto je vrijeme doživljavala krize zbog nesretne ljubavi koja je trajala od 1938. godine. Sve su to bili razlozi prekida studija. Od 1962. do 1967. godine boravila je u Bugarskoj gdje se udala, razvela i doživjela novi niz nedaća. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodna književnica.
No nakon pola stoljeća u Studentskom gradu, u zagrebačkoj Dubravi, u Badelovoj ulici 15 (danas Vile Velebita), Vesna Parun svoj je skromni dom 2000. godine, iz nevolje, zauvijek napustila i, vjerujući da je riječ o privremenom smještaju iz zdravstvenih razloga, smjestila se u Stubičkim Toplicama. Ondje je još krajem 1970-ih upoznala svoju najveću životnu učiteljicu, prosjakinju Magdicu. Vesna Parun potpuno se predala književnom radu postavši prva žena u hrvatskoj književnosti koja živi isključivo od književnosti i za književnost. Umrla je 2010. godine i pokopana je na starom groblju uz crkvu sv. Stjepana u Grohotama na Šolti. Nađete li se na otoku Šolta, posjetite joj grob, ostavite cvijet, sjetite se “Ti koja imaš ruke nevinije od mojih”.
Fotografije: screenshot naslovnice knjiga, Muzej Prigorja, Muzej grada Zagreba, Wiki Photo
