Kako se usred postratne nesigurnosti pojavila mlada skupina izvođačica koje su se odupirale neizvjesnosti vrckastim antimodnim performansima, ispričale su nam članice grupe Daklelososi
Puno se pričalo o vremenu poslijeratnih 90-ih godina i kako je taj period suočavanja s posljedicama zastrašujućih prizora, ideologije utjecao na društvo. Reakcije na ta neizvjesna vremena izražavale su se na različite načine, velikim dijelom i u umjetnosti te glazbi. Bilo je to svojevrsno odbijanje situacije i borba za boljim sutra, pogotovo kad je bila riječ o skupinama koje su imale drukčija razmišljanja od onih nametnutih. U takvoj rastućoj underground sceni pronašao se i jedan zanimljiv, nježan kolektiv, koji je svoj otpor godinama izražavao zanimljivim, nazovimo ih odjevnim kombinacijama, antimodnim pistama i performansima.
Zvao se Daklelososi i bio je važan dio nezavisne scene, a kako nam kažu naše sugovornice Ljubica Anđelković i Iva-Matija Bitanga, sve se dogodilo slučajno. “Na poticaj Ivane Franke koja je imala potrebu pomoći svom polubratu koji je studirao na TTF-u na njegovom prvom javnom nastup u modnoj reviji, mi smo trebale popuniti program svojim kreacijama. Nismo znale što ćemo raditi i krenule smo kao s idejom da to bude revija šešira, ali se to pretvorilo u sve ono što je kasnije postalo karakteristično za Daklelosose”, kaže mi Iva-Matija, izvanredna profesorica na studiju Medijskog dizajna na koprivničkom Sveučilištu Sjever, koja je u doba nastanka Daklelososa bila studentica likovne akademije na Jabukovcu i kao dio kolektiva radila objekte i modne revije.
“Ime Daklelososi nastalo je u brainstorming potrazi za imenom. Između brojnih prijedloga, na kraju nam se najviše svidjela spojena riječ koja je nastala ubadanjem prstom u knjigu koja je stajala na stolu slikarske klase gdje smo mozgale. Neka neobična rečenica iz knjige Nives Kavurić Kurtović – ‘Gdje je početak, gdje je kraj, dakle lososi, mriještenje lososa’, otprilike tako. Čak smo imale i snimljenu himnu koju smo otpjevale Konč (Jasminka Končić) i ja.” Daklelososi su, kako predočavaju sugovornice, bile prava euforična zabava u kojoj se proizveo enorman broj objekata kojima su predstavile novootkrivenu slobodu izražavanja bez opterećenja i zadanog okvira.
Pokus kao otpor
Rad na kreacijama bio je, kako nam kaže Iva-Matija, početni impuls, odnosno sredstvo komunikacije ironije, šarenila i političkog komentara. “Isprva je to bila izlika za stvaranje nečeg novog za sve nas. Jednom smo to tada definirale kao svojevrsnu platformu gdje može nastati sve što želimo sada stvoriti i što upravo smislimo. Mjesto gdje smo mogle bez sustezanja i nadzora divljati i gdje se moglo isprobati, pogriješiti bez kazne, besplatno izvesti pokus. Materijali koji nisu zadani, koji nisu skupi, koji ne traju zauvijek, koji nestanu jednako brzo kao i što su nastali u hipu, zanosu, ekspresiji kojoj smo se pomalo prepustile s povjerenjem. Bez previše obzira i razmišljanja. Možda smo najveći oslonac imale u modi, odnosno odjeći, ali na način da je nismo slijedile ni na koji način. Svojevrstan otpor. To je bilo svjesno. Potraga za odmakom od mode bila je svojevrstan ključ. To je bila ta naša politika stvaranja. Istovremeno, stvari su bile i duhovite, pomaknute, ironične, pa i kritične prema svijetu odjeće na modnim pistama. Neka vrsta odgovora i otpora standardu koji se mogao vidjeti na kanalima s modnim revijama. Mene je osobno moda oduvijek zanimala i bila je jedna moja neostvarena želja. Daklelososi su meni osobno bili i dio te moje znatiželje i potrebe za “modnim” izražavanjem i iskustvom. Doživjela sam sve ono što modna revija jest – od pripreme modela, odijevanja, odabira glazbe, pa do nošenja revije.”
Daklelososi i antimanekenske revije
Kako nam kaže Iva-Matija: “Za prvu reviju bio je problem naći profi manekenke, pa smo se oslonile na kolege i prijatelje, a to je bila gotovo diverzija koja nam se previše svidjela. Nakon toga smo samo na Fashion Newsu imale manekenke, ostalo su nosile antimanekenke na veselje svih. Upoznavanjem novih ljudi različitih afiniteta stvorila se mogućnost da se osim “klasične Daklelososi revije” može otići i u područja drugih izvedbi, pa smo osnovali frakciju grupe s tom funkcijom pod nazivima Cirkus Daklelososi i Bijesne gliste.” Kako u to doba nije bilo društvenih mreža i nisi mogao u tri klika kreirati “event” i pozvati ljude, snalazile su se na različite načine.
“Dilali su se tiskani i kopirani letci te se slušala Stojedinica s fenomenalnom nikad prežaljenom Antenom, emisijom iz kulture, koja je bila pregledni radar svih kulturnih događanja u gradu. Usmena predaja isto pred Krležom – kao arhaičnom pretečom današnjih društvenih mreža, ali već se i po inerciji znalo da je na nekom mjestu taj dan određena vrsta programa na rasporedu”, prepričava nam Iva-Matija. Ljubica, antimanekenka i izvođačica performansa, Daklelososicama se prirodno priključila preko prijateljice, no njezin interes za performans rodio se puno prije.
Dapače, doktorirala je na temi iz hrvatskog performansa, a danas predaje filozofiju u gimnaziji i kazališnu produkciju na fakultetu. Objašnjava kako su okupljanja, za razliku od danas, u to vrijeme bila spontanija. “Svaki je performans okupljao i do 30-ak ljudi koji su pozivali svoje frendove, publiku nije bilo teško dovesti. Možda smo imali i sreću da smo živjeli u vrijeme kad si za neko događanje morao izaći iz kuće, pa se puno minglalo po gradu i uvijek su događanja bila puna. Danas se prečesto zaustavimo samo na kliku na “Zanima me” nekog FB eventa.”
Svijet kojem ne pripadaju
A kako je sve izgledalo? Zamislite catwalk, no tu stanite, kako kaže Ljubica. “Catwalk je kao konvencija klasične modne revije bio samo forma koju se uzelo kao okosnicu svakog performansa i koju se potom nadograđivalo različitim vrstama improvizacija, već prema prilici i mjestu izvođenja. Naravno, taj catwalk bio je ponajprije smiješan – na nečemu najavljenom kao modna revija pojavili su se antimanekeni i antimanekenke najrazličitijih proporcija koji su kod većine odskakale od modnog standarda lijepog, vrlo šarolikih osobnosti, kao i načina nošenja kostima, koji su pak posve odskakali od nosive odjeće. Zamislite manekenku koja nosi ladicu umjesto kofera, a u njoj na “štriku” obješene bijele “bakine” gaće. Nakon nje dolazi manekenka odjevena u zelene jabuke koje su joj oko tijela omotane pomoću folije. Naravno da su takvi prizori ekipi u klubovima bili zabavni, catwalk je podizao atmosferu i donosio veselje gdje god se pojavio…”
Dakle, riječ je bila prvenstveno o umjetničkom performansu koji se poigravao s konvencijama koje prepoznajemo u modnoj industriji. “Nakana je bila propitivati, pa i ironizirati kontekst kakav nastaje kroz neke zadatosti na koje nailazimo u modnom – glamuroznom – svijetu kojem Daklelososi zapravo nikad nisu pripadali”, kaže nam Ljubica. Ambicije su, kako objašnjava, sezale do ruba do kojeg u tom trenutku i na tu temu može doći njihovo umjetničko istraživanje. “Da se kojim slučajem i dogodio neki dugotrajniji proboj u polje konvencionalne mode, vjerujem da se ne bismo dobro osjećale kao modne kreatorice jer njihov je umjetnički habitus smješten ponajprije u sferi likovnosti – grafici, slikarstvu ili kiparstvu.” Iako modni uspjeh nije bio ambicija, zanimljivo je da su jednom osvojile nagradu na Fashion Newsu u Opatiji.
Daklelososi kao bijeg u ekstravagantno
Općenita scena u to doba je, prisjećaju se sugovornice, bila živa i pregledna. “Mogla si u večeri biti na svim mjestima koja su te zanimala. Na nekoliko izložbi, u Lisinski, pred Dolcem, u Ksetu, u Gjuri, u Jabuci… Iako su Daklelososi bili ekstravagantni u izrazu, odijevale smo se i više nego obično i normalno. U to vrijeme sam još išla redovito u Lisinski na koncerte, puštali su nas besplatno. Išli smo i na koncerte po klubovima, najradije ako bismo imale pozivnice ili žicale upad”, otkriva Iva-Matija. Ljubici je pak glazba oblikovala svjetonazor.
“Mislim da nije bilo koncerta alternativne glazbe u gradu na kojem nisam bila. Presnimavali smo kasete, oslikavali sami covere, puno razgovarali o glazbi. Van smo izlazili opušteno jer u dvadesetima ni ne možeš biti nego opušten, ali pamtim nekoliko “tuđmanovskih” godina tijekom 1990-ih u kojima su se upravo na mjestima gdje su se okupljali tzv. alternativci neprestano događale racije. Takve su situacije izazivale bunt, koji smo liječili garažnim rokenrolom i sudjelovanjem u umjetničkim akcijama.” Upravo je jedna od tih akcija bio ovaj ikonski kolektiv, koji ih je obje iznimno oblikovao. Naučio ih je strpljenju, radu u grupi, kolektivnom stvaranju boljeg rješenja. “Daklelososi su, sad kad gledam unazad, jedno od ključnijih mjesta u procesima mog odrastanja”, iskreno će Iva-Matija, dok je Ljubica naglasila otvaranje vidika u pogledu kreativnosti. “Vedar duh koji je pratio ova druženja opovrgao mi je popularnu tezu da iza svakog umjetničkog rada leži neka vrsta patnje ili boli – nekad su u temeljima stvaralačkog čina veselje sudjelovanja i sukreacije novih izmaštanih svjetova.”
Osim naših sugovornica, članice ove euforične kontrakulture bile su Ivana Franke, Jasminka Končić, Gordana Koščec, Ana Kadoić, Ida Mati, Ksenija Domančić, Ljubinka Grujin, Danijela Stanković, Mia Krkač i Koraljka Kovač.
Ovaj članak objavljen je u tiskanom izdanju časopisa Grazia no. 265
