Svi ponekad zabušavamo, a znanost kaže da nas to može učiniti produktivnijima na poslu. Ali kako znati je li nešto korisno opuštanje ili nezadovoljstvo na radnome mjestu?
Tijekom pandemije otkrili smo nove načine rada, pogotovo kad je riječ o online nastavi, sastancima i radu od kuće. Nakon ozbiljnih zatvaranja, situacija se posvuda normalizira, no mnoge tvrtke i dalje uvelike koriste rad od kuće ili hibridni oblik kao potpuno normalan business koncept. I ne, to nije rezervirano samo za inozemne moderne tvrtke, već je stvarnost gotovo svake druge osobe s kojom sam razgovarala posljednjih mjeseci. Oni koji su se potpuno vratili u urede najčešće navode razloge da njihovi nadređeni ne vjeruju da rade, odnosno smatraju da kod kuće zabušavaju, pa ih vole imati “na oku”.
Da je tako posvuda svjedoči i jedan fenomen koji je uzeo veliki zalet, zvan cyberloafing ili cyberslacking, odnosno zabušavanje na poslu provođenjem vremena na internetu ili društvenim mrežama. Naime, mnogi koji su se vratili u urede zabušavaju malo gledajući nešto na portalima, odmičući se od naporne radne aktivnosti. Generaciji Z to predstavlja čak i simbol otpora – nezadovoljni plaćom ili uvjetima rada, rade upravo onoliko koliko im se kaže, dok ostalo vrijeme provode po forumima kako ne bi slučajno dobili nove zadatke. Zašto se ne bi htjeli dokazati svome poslodavcu? Pa, kako mnogi pišu po raznim forumima na temu cyberloafinga, smatraju da prekovremeni rad ne bi smio biti taj faktor, već kvaliteta rada, ideje koje donose u tvrtku i na kraju dana, njegovanje međuljudskih odnosa, koji su nekad važniji od toga hoćete li u deset minuta odgovoriti na e-mail. Da je riječ o većoj rasprostranjenosti, jedno istraživanje koje je proveo Websense.com prije nekoliko godina pokazalo je da je prosječni američki zaposlenik potrošio oko 24 posto svog radnog vremena na aktivnosti cyberloafinga.
Sandro, projekt menadžer u jednoj turističkoj agenciji, kaže mi kako je cyberloafing i dio njegove svakodnevice na poslu. “Vjerujem da se na taj način mozak odmara od stresnog i suhoparnog posla koji trenutačno radim (zapravo koji većina nas radi). Tako dugo dok uz zabušavanje uspijevam odraditi sve na vrijeme, to će biti dio mog dnevnog poslovnog rituala. Poslodovac plaća, ja odradim sve, a uz to i zabušavam (smijeh).”
Iako poslodavci zabušavanje poistovjećuju s lijenošću i neradom, činjenica je kako pojedina istraživanja ukazuju na to da je riječ o određenoj demotivirajućoj strukturi unutar tvrtke jer se ljude ne nagrađuje na temelju odrađenoga posla, nego koliko vremenski ostaju na poslu. Uz to, kako i Sandro kaže, takav oblik “zabušavanja” zapravo je dobro prepoznata želja za odmorom kako bi se s boljom produktivnošću vratili na odrađivanje zadataka. Dapače, nekoliko je studija prepoznalo mogućnost zabušavanja kao jedne rekreativne potrebe koja smanjuje radni stres, sprječava izgaranje, te čak, pazite sad, potiče kreativnost i širi perspektivu.
Poslodavci, ipak, zabušavanje poistovjećuju s neradom i lijenošću iako sami zaposlenici smatraju da zabušavaju jer se ne osjećaju kao da ih šefovi slušaju, da je struktura generalno demotivirajuća i da se među tvrtkama potiče prekovremeni rad. Tada zabušavanje postane sredstvo prikazivanja rada s ciljem dobivanja povišice ili pohvale, a ne malog odmora od napornog dana.
“Mislim da je to sve dio onoga što danas nazivamo bullshit jobs, a to najbolje opisuje većinu naših poslova, no i ono što poslodavci imaju na umu kad razmišljaju o nama i poslu koji trebamo odraditi. Poslodavcima je u kapitalizmu najvažnije da nas iskoriste do krajnjih granica, neovisno o tome kako će to utjecati na naše zadovoljstvo, poslovni razvoj ili psihofizičko zdravlje, a najzadovoljniji su kad vide da ne stižemo maknuti pogled s ekrana u tih osam sati dok nas posjeduju jer tek tada smatraju da su vratili u nas uloženi novac. To je loš stav koji će mnoge od njih dovesti u situaciju da će redovito ostajati bez kvalitetnih zaposlenika.”
Korporativno gledano, na cyberloafing se često gleda kao na nešto što je destruktivno te čak predstavlja oblik devijantnosti zaposlenika. “Cyberloafing predstavlja dobrovoljno ponašanje koje krši značajne organizacijske norme i na taj način ugrožava dobrobit organizacije i njezinih članova, iscrpljuje kognitivne resurse potrebne za obavljanje zadataka na poslu, a može dovesti i do sigurnosnih problema”, stoji u jednoj američkoj brošuri koja se bavi upravo ovim fenomenom, savjetujući upravi kako da pristupi zaposlenicima kod kojih primijete takav princip rada.
Ana Fostač-Krilčić, prokuristica i voditeljica resora Ljudski resursi u dm-u, jednom od najhvaljenijih poslodavaca u Hrvatskoj, smatra da su natprosječna primanja, odnosno dobra plaća, kao i niz dodatnih pogodnosti koje jamče svojim djelatnicima, osnova kojom nastoje motivirati djelatnike tvrtke i smjer u kojem bi se trebalo ići kako bi se spriječilo nezadovoljstvo i potencijal “zabušavanja”, a ne neki oblik sankcija. Ukratko, srezati problem u korijenu. “Pružamo i brojne prilike za dodatne edukacije te napredak unutar tvrtke, a nastojimo djelatnike podržati i u privatnom životu s potporama. Puno ulažemo u stvaranje atmosfere povjerenja među djelatnicima bez obzira na to je li riječ o odnosu između djelatnika na istim ili sličnim zaduženjima, ili u interakciji s voditeljima. U tako otvorenoj radnoj atmosferi smanjuje se potreba za nadziranjem jer je motivirani djelatnik ujedno i odgovoran djelatnik.” Slično smatra i Lucija Potočnik, Head of Creative u Degordianu. “Voljela bih da niti ne dolazi do negativnih pojava u radu. Ono što smatram logičnim i kakvu se praksu trudimo provoditi u našoj agenciji jest dati priliku ljudima da rade na što boljim, zanimljivijim i smislenim projektima, ne izrabljivati apsolutno nikoga i poštovati njihovo poslovno i privatno vrijeme. S druge strane, od svog tima očekujem apsolutnu odgovornost prema poslu, radu i kolegama, dajem im svoje povjerenje i zbog toga vjerujem da nema takvog tipa zabušavanja.”
Ipak, praznog hoda mora biti, kako smatra Sandro. “Mislim da svima odgovara imati trenutke tijekom radnog vremena kad ne mora ništa konkretno raditi, pa i motivacija i koncentracija ne mogu biti jednako postojane svih osam sati. Volim kratko porazgovarati s kolegicama i kolegama, brzinski popiti kavu bez da razmišljam o tome “gori” li za računalom. Na radnome mjestu ipak je važno imati i kvalitetne odnose s ljudima s kojima smo okruženi toliko sati dnevno.” Sada, u doba rada od kuće, puno mu je bolje jer nema potrebu zabušavati i prikazivati se. “U uredu su moj rad nadređeni kontrolirali češće, a bilo je par slučajeva kad su to radili i drugi kolege pa su javljali nadređenima da u nekim trenucima baš nemam posla iako sam tada odradio najveći projekt u tvrtki i htio se odmoriti na desetak minuta. No, ako ništa drugo, u današnje vrijeme možemo malo više zabušavati u miru.”
Od Lucije sam htjela saznati osjeća li se kao da zabušava ako ide na sastanak ili kad je na terenu, u odnosu na to kad radi u svome uredu, s obzirom na to da i ja ponekad imam takav osjećaj, ali i brojna istraživanja potvrđuju da se žene puno češće osjećaju loše kad nisu standardno radno vrijeme za računalom. “Moram ti priznati da je meni teško zapravo govoriti o tome jer dio mog kreativnog posla nekome može izgledati kao zabušavanje (smijeh). Primjerice, na istraživanje neke teme potrošiš sate i dane na dubinsko istraživanje kroz guglanje, ležernije razgovore, iščitavanje članaka, knjiga, gledanje filmova i serija… Kod odnosa terena i sastanaka te ureda tu nemam osjećaj zabušavanja koliko gubljenja vremena. Ako nisam potrebna na nekom sastanku, ako snimanje nije dobro isplanirano i predugo traje, ako netko govori milijun sati bez da išta novo kaže… tu imamo problem. Radije bih umjesto toga “zabušavala” i popila kavu s kolegom ili kolegicom pa saznala nešto novo ili bila nadahnuta njihovom pričom te to pretočila u svoj rad.”
Naravno, nije isto hoćete li zabušavati tako da od sat vremena koliko radite na nečemu uzmete pet-šest minuta za pregled vijesti, ili ćete to raditi satima jer ste nezadovoljni svojim poslom ili vam se ne da raditi. Sva istraživanja pokazuju kako zaposlenici generalno smatraju da ih cyberloafing čak čini boljim radnicima, i da im pomaže u rješavanju praktičnih problema na poslu, dok oni koji se ne osjećaju dobro oko toga u pravilu nisu zadovoljni svojom organizacijom i svojim poslodavcem u vidu plaća i drugih oblika nagrada, kao niti poslovnim okruženjem. Dapače, ako primijetite da se ne možete maknuti s društvenih mreža tijekom radnoga vremena ili se prisiliti vratiti se radnom zadatku, kad uvidite da često ostajete za računalom iza radnog vremena jer ste se zadubili u Depp vs. Heard ročište, i to na par sati, a posao vas i dalje čeka, možda biste trebali ozbiljno razmisliti o tome da si postavite neke granice. Ili, realno, promijenite posao. Na cyberloafing ne treba gledati kao na demona koji koriste lijene osobe, već simptom, bilo stresa, bilo želje za promjenom perspektive, bilo nezadovoljstvom. Važno ga je detektirati i osjetiti kad više nemate osjećaj da je to dobro za vas i da se osjeti na vašoj kvaliteti rada, ili kao katalizator traženja boljih uvjeta rada. Ali, ako funkcionira i rasturate, zašto mijenjati to što cyberloafate na pet minuta? Čestitke, zapravo ste našli savršen recept sa sastojkom od prstohvata zabušavanja.
