Postoje rođendani i – rođendani. I dok ja svoj (nećemo o brojkama) proslavljam ponekda skromnije, ponekad raskošnije, dan prije mene, 23. srpnja, slavi se rođendan čovjeka čiji mi je opus neizostavni dio ljetne filmske reprize. Da, radi se o osobi koja u mom svijetu filmova, glazbe i knjiga definira početak tzv. “Leo Season”, radi se o Phillipu Seymouru Hoffmanu, glumačkom divu koji nas je nažalost prerano napustio, ali nam ostavio čitav svemir pomaknutih, genijalnih i duboko ljudskih likova.
Od Capotea pa do uloge u “Boogie Nights”, Hoffman je bio majstor transformacije. No, ono što me posebno intrigira je njegova sposobnost da udahne život likovima koji su na rubu društva, u sivoj zoni morala i potpuno, apsolutno neprilagođeni. Upravo me on i njegovo briljantno lice u filmu “Happiness” potaknulo na razmišljanje: zašto nas toliko privlače ti filmski čudaci? Zašto se uvijek, iznova, pronalazimo u pričama o onima koji su drugačiji, zašto smo fascinirani s pomaknutim, pa čak i bolesnim? Možda je to zato što nam pokazuju da unutar svih nas čuči barem mali dio neprilagođenosti. Da, oni su ekstremi, ali njihove priče rezoniraju s našim skrivenim nesigurnostima i potisnutim željama. Pa, krenimo na filmsku šetnju kroz neke od najupečatljivijih neprilagođenih genijalaca, onih koji su nas natjerali da se zapitamo što je normalno, a što samo dobro upakiran privid.
Tabui i neugodna istina
Sjećate se kada ste prvi put gledali Isabelle Huppert u “The Piano Teacher”? Nije li to bio jedan od najneugodnijih, ali istovremeno najfascinantnijih filmskih doživljaja ikad? Huppert glumi profesoricu klavira, naizgled strogu i pedantnu, čiji se unutarnji svijet raspada u sado-mazo fantazijama. Njezin lik je savršena studija o tome kako potisnute želje mogu nagrizati nečiji život, tjerajući ih na autodestruktivne i bizarno fascinantne činove. Nije ugodno, ali ne možete maknuti pogled. Ja nisam mogla. I ponavljala sma gledanje. Više puta.
Sličnu, ali još perverzniju priču donosi i Michael Powell sa svojim kultnim filmom “Peeping Tom”. Riječ je o filmu koji je, kada je izašao, šokirao kritiku i publiku, a danas ga smatramo remek-djelom psihološkog horora. Glavni lik je snimatelj koji ubija žene snimajući njihove reakcije na samrti, opsjednut traumom iz djetinjstva. On nije romantični čudak, on je čista, uznemirujuća psihoza. Pa ipak, fascinira. Zašto? Zato što nam daje uvid u totalni mrak, u nešto što je nama većini, na sreću, potpuno strano.
Ili, kako uopće preskočiti Harveyja Keitela u filmu “Bad Lieutenant”? Keitelov kao poručnik je sve samo ne dobar. Ovisnik o drogi, kockar, seksistički manijak koji zloupotrebljava svoju moć… On je esencija propasti. Ali kroz tu propast, Keitel donosi nevjerojatnu katarzu, posebno u sceni u crkvi, gdje se slama i traži oprost. Njegova neprilagođenost nije romantična, ona je prljava, ali istovremeno brutalno iskrena.
Potisnute strasti
“Talented Mr. Ripley”? Matt Damon je u ovom filmu bio toliko dobar u glumi poremećenog sociopata da smo svi bili podijeljeni između želje da ga uhvate i želje da se izvuče. Ripleyjeva neprilagođenost proizlazi iz dubokog osjećaja manje vrijednosti i želje da bude netko drugi, bolji, prihvaćeniji. Njegovo preuzimanje tuđeg identiteta nije puka krađa, to je vapaj za postojanjem, perverzni oblik ljubavi prema životu koji mu se čini uskraćenim.
Zatim, tu je Maggie Gyllenhaal u filmu “Secretary”. Njezin lik je, na prvi pogled, sramežljiva mlada žena koja traži posao. No, uskoro saznajemo da se najbolje osjeća kada je podređena, kada joj je nanesena bol. Taj film je hrabra i subverzivna studija o odnosima moći i žudnji za prihvaćanjem, čak i na najnekonvencionalnije načine. Gyllenhaalov lik nas uči da normalno nije univerzalna kategorija i da ono što nekome izgleda bizarno, drugome može biti spas.
Kada pričamo o bizarnom, ne možemo zaobići film Yorgosa Lanthimosa “Dogtooth”. To je filmski udarac u želudac, priča o roditeljima koji su svoju djecu potpuno izolirali od svijeta, stvarajući im lažnu stvarnost i izopačene zakone. Likovi su djetinjasto naivni, a istovremeno monstruozno neprilagođeni. Njihova bizarna komunikacija i ponašanje podsjećaju nas na to koliko je krhka naša percepcija svijeta i kako lako može biti izmanipulirana.
I na kraju, vraćamo se na “Happiness”. Film koji je sve samo ne sretan. Gledati obitelj u kojoj svatko ima neku svoju, duboko skrivenu, ali izopačenu fantaziju je istovremeno mučno i briljantno. Phillip Seymour Hoffman ovdje glumi jednog od braće, čovjeka opsjednutog opscenim telefonskim razgovorima. Njegov lik je tužan, usamljen, i u svojoj neprilagođenosti ne pronalazi sreću, već samo prolazno olakšanje. Film je gorko-slatka studija o tome koliko su duboki ponori unutar nas i koliko smo svi zapravo, na neki način, “frikovi”.
Ovi filmovi i njihovi likovi su važni. Oni su ogledalo koje nam pokazuje da nije sve crno-bijelo. Oni nas provociraju, tjeraju da propitujemo granice, da se suočimo s vlastitim tabuima. Zato ih i volimo. Zato što u svakom pomaknutom genijalcu prepoznajemo barem maleni djelić sebe.
A sada, na kraju ovog popisa genijalnih čudaka, idem ponovno pustiti “Happiness”. Sretan ti rođendan, P.S.H. i hvala na svim tim neprilagođenim, fantastičnim likovima.
