Iako volimo misliti da nas je 2020. godina natjerala na evoluciju te na postizanje višeg stanja svijesti, okrenutije minimalizmu, zahvalnosti, osvještenosti, što ćemo, naravno, tek vidjeti, Jelena primjećuje kako na jednom polju baš nikako da prođemo test – empatičnosti u virtualnom svijetu
Neki dan gledala sam na YouTubeu video otprije 11 godina. Niskobudžetan, snimljen iz svih loših kutova, grozne kvalitete. Podsjetio me na vrijeme kad sam intenzivno pratila YouTube scenu – domišljate, iskrene, spontane videe snimljene bez ikakve impozantne produkcije, bez scenarija i bez namjere da postanu nešto veće od života. Snimljeni su za nekoga poput mene, na drugoj strani svijeta, u drugoj vremenskoj zoni. Stilske vježbe kreativaca s “9-17” poslovima, na madracu presvučenim neuglednom posteljinom, bez uređivanja videa u kojem su ostavljene sve omaške u govoru, zamuckivanja, preduge pauze.
Nesavršeno savršeno internet okruženje
Ideja je bila povezati se s (drugim) čovjekom kroz video. Taj čovjek nije karikatura, nego je stvaran i nesavršen, baš kao i video koji otkriva njegovo neiskustvo. Ranjivo i nesigurno, ljudsko iskustvo privuklo nas je osobi u videu jer smo u njemu prepoznali sebe, ranjivog i nesigurnog, na drugom kraju svijeta i u drugoj vremenskoj zoni. Vjerovali smo tada svemu na internetu. Pratili smo internetske sadržaje širom otvorenih očiju, upijali tuđa dosadna iskustva, tuđe svakodnevice. Bilo je to vrijeme nevinosti i dobronamjernosti; vrijeme kad smo bili zadivljeni beskrajnim znanjem s Wikipedije, usvajali svaku informaciju na internetu bez skepse. Vrijeme internetskog prosvjetiteljstva.
Povijest nas uči da je ljudsko iskustvo sinusoida te da nakon tehnoloških, kulturoloških i civilizacijskih uspona dolaze padovi. Trenutačno smo na vrhuncu tehnološkog uspona koji se ogleda u našoj mogućnosti neometane komunikacije, pristupa znanju i slobode govora, no koristimo li danas sve privilegije koje su nam poklonjene s dobrom namjerom – onako kako smo ih koristili u začecima internetske kulture koja nas je spajala bez obzira na fizičku udaljenost?
Kultura prozivke kao internetska parakultura
Na internetu je u posljednjih nekoliko godina primjetan razvoj parakulture koja je sirovi odraz naših narcisoidnih karakteristika i privilegiranog statusa. Sve što nam se ne sviđa prisilit ćemo na promjenu. Mazohistički pratimo druge s podsmijehom i neodobravanjem uz obvezan obol podrugljivim, često anonimnim i trolerskim komentarima. Na internetu smo pobunjeni protiv svega i istovremeno spremni vikati s krovova za što stojimo; dijelimo statuse i pozivamo na bojkot svega što se ne poravnava s našim uvjerenjima, ratujemo najotrovnijim riječima i uvredama, a sve to umotani dekicom dok otpijamo čaj od kamilice iz omiljene šalice. Zamahujemo bogovskom snagom prema virtualnim neprijateljima čak i kad nemamo argumenata jer gnjev je dovoljan argument sam po sebi.
Danas ovakav neorganiziran i društveno neodgovoran “aktivizam” zovemo “cancel kulturom” – kulturom prozivke. Posebno aktualna kod mlađih skupina, ali svakako vidljiva u online komunikaciji općenito, osnovna postavka kulture prozivke je ta da svatko od nas ima pravo (i moralnu obvezu) prozvati tuđa loša ponašanja u javnom diskursu. Rezultat je to nedostatka inhibicije u online komunikaciji: internet je fizička barijera koja nam omogućuje asertivan nastup, otvoreno izražavanje stava, pa čak i verbalni konflikt – bez posljedica. Omogućuje nam povezivanje s istomišljenicima, sudjelovanje u teorijama zavjere, dezinformiranje, nagađanje i re-kreiranje ideja na štetu svih onih koji istima bivaju izloženi. Javnost je preuzela ulogu suca i porote u moralnim deliktima interneta.
Internetska parakultura unazađuje nas primarno zbog dvije stvari: tendencije ka indoktrinaciji (vidljivoj u pojavi brojnih neznanstvenih teorija i popratnog zastrašivanja mase dezinformacijama) i tendencije ka radikalizaciji (ekstremizmu ideja i opsesiji da ih se proširi). Konvergencija tih strujanja opasna je strategija interesnih skupina kojoj smo izloženi svakodnevno, a koje nismo niti svjesni jer je konzumiramo kroz naoko benigni sadržaj – tračerski sadržaj, zabavni sadržaj, komentare na društvenim mrežama.
Toksičnost i senzacionalizam
Dostupnost i lakoća dijeljenja informacija na internetu dovela je do toga da je danas internet zakrčen intelektualno inferiornim, toksičnim i senzacionalističkim sadržajem koji smo sami odabrali i postavili u kolektivnu svijest. To su sadržaji koje redovito prozivamo za intelektualnu potkapacitiranost, na koje prevrćemo očima. A opet, u njima kao psi u Pavlovljevom eksperimentu sudjelujemo, i to posve samostalno i svojevoljno. I tražimo još. Kognitivna distorzija kakofonije tuđih mišljenja čini nas ljutitima i nemoćnima, pa se “olakšavamo” svađanjem u komentarima s nepoznatim ljudima. Svaka informacija predmet je diskusije, svatko je duboko uvjeren u svoju realnost i pokušava svojim stavovima prosvijetliti ostale sudionike interneta – stavovima koje nitko nije tražio.
Činjenica je da svaka informacija na internetu ima svoj IQ, a mi možemo razumjeti i transkribirati informacije samo unutar svojih intelektualnih gabarita. Teško pisan, inteligentan sadržaj ne zabavlja nas i ne rasterećuje, a to je ono što uglavnom tražimo na internetu – pa tražimo sažetke sažetaka profiltrirane kroz mozak upitno inteligentnih anonimaca na internetu. Zaključujemo iz bombastičnih naslova, ciljano raspisanih upravo s namjerom da se na njega “ulove” internetski ratnici koji bi valjda implodirali od muke da ne podijele svoju životnu mudrost s ostatkom algoritamski odabranih nesretnika kojima će se u feedu pojaviti isti bezvrijedan sadržaj. Ne vidimo pritom koliko je problematično to što smo potpuno “operirani” od kritičnosti prema informacijama koje do nas dopiru, što smo otupjeli na internetsko nasilje, što smo normalizirali i prihvatili fake news kao dio svakodnevice, što nas na internetu više ništa ne uveseljava i ne izaziva nam ono dječje čuđenje zbog kojeg tražimo dalje, učimo, rastemo. Nikad u povijesti nismo trošili toliko vremena na internetu kao danas i nikad nismo bili toliko oštećeni internetom. U toj jednadžbi nešto nije u redu.
Kultura ponašanja na internetu 2021. godine na nezavidno je niskim razinama. Sposobnost diskusije različitih stavova, u vremenu kad je prihvaćanje različitosti navodno imperativ, na najnižoj je mogućoj razini. Brzopoteznost u svađanju, vrijeđanju i donošenju naglih (i vjerojatno krivih) zaključaka vidljiva je posvuda. Svaka misao, ma koliko benigna, dovoljno je kontroverzna i sposobna “potpaliti vatru” beskonačno dugih i besmislenih rasprava na internetu.
Ljutiti smo na vrijeme, na pandemiju, na potres, na politiku i život općenito. Čak i uvredljivo neinteligentne teme poput nečije frizure i torbe mogu nas dovesti do luđačkog bijesa popraćenog nezaustavljivim nagonom da odmah “opalimo” po tipkovnici. Šteta što ne razumijemo da je vrijeme koje trošimo na internetu, komentirajući ljude čiji životi nas se uopće ne tiču i stvari koje ne možemo promijeniti, zapravo jedina vrijednost koju uistinu imamo i koja je ujedno bolno nepovratna.
