Kad bismo morali istaknuti dvije “dječje bolesti” holivudske produkcije posljednjih godina, pri vrhu liste našli bi se remakeovi i glazbene biografije. Opkolili su ponudu streaming servisa i kino repertoara, a nerijetko, unatoč moćnoj igri nostalgije ili blještavila povezanih s glazbenim ikonama, neopravdano
Glazbeni su biopici tricky na nekoliko razina – poigravaju se nasljeđem i reinterpretiraju osobe koje su bile kulturološki pogon jedne (ili više) generacija, osobe u koje smo ionako investirani više nego što bismo trebali i koje predstavljaju više od same glazbe koju su stvarali. Osim zahtjevne publike, imaju i breme produkcije, scenografije i kostimografije koja mora uvjerljivo prenositi duh vremena, bez da pritom ode u kostimiranu i apsurdiziranu krajnost u maniri Netflixovog “Bridgertona”. I treće, možda i najkompleksnije, jest pitanje razvoja samih likova i onih energičnih trenutaka koje očekujemo u glazbenim biopicima – prizora koncerata, analogne slave, pomalo boemskog poimanja svijeta i glazbe. Kako uvjerljivo prenijeti nečiju priču i kompleksan karakter, kao što je to recimo u slučaju Boba Dylana, a da istovremeno i njihova umjetnost, sama glazba, bude dio spotlighta?
Najbolja je stvar “Springsteen:Deliver Me From Nowhere”, novog filma o legendi američke rock glazbe Bruceu Springsteenu, to što sve te zadatke – ni ne pokušava uspješno ispuniti.
Nakon mjeseci iščekivanja i teasanja prizorima Jeremyja Allena Whitea, u kina je stigao “Springsteen: Deliver Me From Nowhere”. Najnoviji biopic koji na prvu djeluje kao da će biti upravo klasična filmnska biografija diva svjetske glazbene povijesti. No unatoč ponekim slabostima, Scott Cooper uspješno prezentira poglavlje Springsteenove karijere, ali prije svega – suptilnu kompleksnost depresije i snagu umjetničkog partnerstva s pravom osobom.
Cooper nas ne vodi ni na Springsteenov početak, ni na kraj, već u prijelomni trenutak njegove karijere – trenutak kad će biti make it or break it. Smješteni smo u 1981. godinu, svježe nakon turneje The River, kad diskografska kuća traži nove hitove od već iscrpljenog umjetnika jer “željezo se kuje dok je vruće”. Springsteen je spomenutom turnejom već uzeo maha na američkoj sceni, dovoljno je poznat da ga ljudi prepoznaju, ali i anoniman da još uvijek obilazi lokalne američke zalogajnice.
Međutim, nakon koncertne euforije, počinje se povlačiti u svoj dom u Colts Necku u New Jerseyju – i u sebe samog. Potiho upada u kovitlac depresije i počinje stvarati svoj album “Nebraska”, odmak od svega što se od Brucea u tom trenutku očekuje. Tijekom pisanja albuma, film nas vodi u Springsteenovo djetinjstvo obilježeno ambivalentnim ocem, sklonim alkoholizmu. Utjelovio ga je Stephen Graham, koji ponovno, s toliko minimalnim, a značajnim izrazima lica i promjenama u gestikulaciji, podsjeća zašto je uvjerljivo najvažniji glumac aktualne britanske scene. Između čekića i nakovnja – umjetnika koji čezne za “Nebraskom” i diskografske kuće koja želi njušiti svježe radijske hitove – stoji Jon Landau, kojeg igra uvijek Jeremy Strong. U svom domu usred šume Springsteen, inspiriran pričom o američkom serijskom ubojici, počinje pisati stihove “Nebraske”. Od svog benda ima gotovo nerealna očekivanja da nove glazbene numere budu što sirovije i što sličnije demo verzijama, jer sa ničim drugim nije zadovoljan, a istovremeno ulazi u vezu za koju nema kapaciteta s mladom Faye (relativno predvidljiva Otessa Young).
Oda menadžeru koji je, umjesto milijunske mašine na pomolu, shvaćao Springsteenovu viziju
Unatoč nekoliko relativno dobrih scena s mladom majkom djevojčice, film se posvećuje drugoj ljubavnoj priči – gotovo da je oda odnosu Brucea Springsteena i njegovog menadžera i producenta Jona Landaua. U trenutku kad je Springsteen vruća američka glazbena roba i multimilijunska mašina na pomolu, Jon Landau jedina je osoba koja odlučuje, unatoč svim očekivanjima i standardima u industriji, stati u obranu Springsteenove umjetničke vizije. “Nema singlica, nema turneje, nema novinara”, govori Jeremy Strong agentu diskografske kuće i podsjeća na važnost integriteta, čak i u nečemu poput showbiznisa.
Neočekivana spora kulminacija depresije u glazbenom biopicu
“Deliver Me From Nowhere” ima određene odlike glazbenog biopica – očekuje vas nekoliko jakih scena Springsteenovih energičnih nastupa. No ovo nije taj film: većinu ga provodite sami u Bruceovoj sobi, dok piše tekstove “Nebraske”, progonjen vlastitim odnosom s ocem. U drugoj trećini filma, tijekom snimanja pjesama u studiju, uživat ćete u dinamici cijelog benda i zakulisnim diskusijama. No Cooperov film, zajedno s Jeremyjem Allenom Whiteom, doživljava svoje najbolje izdanje u zadnjoj trećini. Umjesto blještavila i riffova koje priželjkujete, suočeni ste s tišinom koja je počinje prevladavati. White je uvjerljivije nego što smo navikli u biopicima prenio slojevitost depresije u koju zapravo glazbenik tijekom cijelog filma upada sve intenzivnije. Cooper se suzdržao od onoga što bi stereotipno moglo prikazati depresiju, ali uspješno je, zajedno s Whiteom, prenio suptilno propadanje koje kulminira konačnim odlaskom psihologu i početkom aktivne borbe s bolešću.
Nedostatak je filma što se, čak i uz izvrsnog Grahama, Stronga i vrlo uvjerljivog Whitea, povremeno teško odvojiti od silnih, zaista silnih klišeja kojima film ne odolijeva. Scenarij vrvi predvidljivim i povremeno pretjerano patetičnim dijalozima. Ne pomaže ni činjenica da je Cooper ženske likove sveo na njihove minimume, što doživljava svoj vrhunac u razgovoru Jona Landaua sa suprugom, koju igra Grace Gummer – žena koja je nedavno dobila Emmy za sporednu ulogu u seriji “Severance”. No, kako duhovito piše New York Times, njezin je lik “toliko tanak da bi Landau slobodno mogao razgovarati i s lampom ili sam sa sobom.”
Nije ovo klasičan glazbeni biopic, što može biti i dobro i loše. Zapeo je u nekakvom međuprostoru u kojem smo možda dobili premalo Springsteena kakvog znamo, a još uvijek žudimo za onim kojeg ne znamo. Ipak, film možda na trenutke ne zna kamo ide, ali prati istovjetne osjećaje izgubljenosti protagonista – i to je više nego što mnogi klasični biopici nude.
Foto: IMDb
