U poplavi vizualnih senzacija, u svijetu pretrpanom impresivnim, ali često isforsiranim narativima (da, čak i onima Davida LaChapellea), moja se pažnja uvijek iznova vraćala jednoj opsesivno moćnoj slici, a koju su, čini mi se, možda gledatelji stavili u drugi plan; glazbenom spotu za Hozierovu pjesmu “Take Me To Church”, ali koji potpisuje režiser Brendan Canty
Iako je videospot, naizgled, priča o dvojici nevinih ljubavnika, Canty ga je pretvorio u katarzičan prikaz njihove borbe u našem groznom, odbojnom nasilnom društvu. Ta sposobnost da se uhvati ukoštac s temama koje su rubne, ali suštinske, kako bi se prikazala istina ljudske prirode bez cenzure, ono je što Cantyjev rad čini neodoljivo cool.
Sada, filmom “Christy” koji se upravo prikazuje na Zagrebačkom Filmskom Festivalu, Canty je tu istu sirovu snagu prenio na veliko platno, donoseći priču duboko ukorijenjenu u irskoj radničkoj klasi North Sidea Corka, a ja sjedim preko puta njega kako bih saznala: gdje on pronalazi magiju?
Brendan Canty i sve o autentičnosti
Razgovor započinjemo pričom o samom filmu “Christy”, koji je na početku zamišljen kao tek kratka forma. Pitam Brendona koji je bio taj ključni narativni element ili trenutak lika koji je njega i suautora Allana O’Gormana uvjerio da ta priča zaslužuje puni opseg i dubinu dugometražnog filma. “Zapravo, prvo smo pokušali napisati dugometražni film,” otkriva Canty. “Ali nismo znali kako. Imali smo dosta ideja, ali nisu funkcionirale. Onda sam se sjetio nekih ideja vezanih za intervju za posao – i pomislio sam da bi to bio stvarno dobar kratki film.”
Tako je kratki film nastao kao “hakiranje” ideje za dugometražni projekt. Međutim, ključni preokret dogodio se tijekom castinga i boravka na sjevernoj strani Corka, gdje su snimali kratki film. “Proveli smo vrijeme tamo, slušali priče, i to nas je nekako inspiriralo. To novo okruženje i ti nevjerojatni ljudi nagnali su nas da shvatimo da ovdje postoji veća priča. Ti su ljudi fascinantni”, kaže.
Kao rođenom Corkoncu, pitam ga koliko mu je bilo važno uhvatiti autentičan jezik, humor i duh te zajednice, a da priča ostane univerzalna. “Bilo je izuzetno važno”, naglašava Brendan. “Ali nisam se brinuo o široj publici. Imam tu ideju da, ako stvorite nešto što je maksimalno autentično, ono će se povezati sa širom publikom.” Vjeruje da ako autori pokušaju prilagoditi stvarnost svog okruženja za mainstream, publika će ih prozrijeti i izgubiti povjerenje. “Ljudi imaju dobar instinkt za autentičnost”, objašnjava.
Za njega je Cork čudno, prekrasno i neobično mjesto koje nije često prikazivano na filmu, barem ne u tonu koji je on želio. To mjesto inspiriralo ga je da postane filmaš, a o Corku su Allan O’Gorman i on, iako su pisali razdvojeni, uvijek pričali, povezujući se kroz stare priče i iskustva poznanika. Film duboko zadire u irski sustav socijalne skrbi. Zbog Cantyjeve opsesije autentičnošću, želim znati koji je bio najvažniji detalj ili emocionalna istina koju je smatrao ključnom za prijenos iskustva mladih ljudi koji napuštaju taj sustav.
Otkriva da je Allan O’Gorman, čija je majka socijalna radnica, donio većinu uvida, dok je Cantyjeva perspektiva proizašla iz emocionalnog stanja mladih glumaca iz sustava skrbi koje su angažirali. “Jedna stvarno zanimljiva stvar koju smo naučili zove se “cliff-edging”, kaže. Riječ je o prelasku iz sustava skrbi u sustav postskrbi kad mladi napune 18 godina. Neki od njih dobiju džeparac od oko 350 eura tjedno i smještaj. “Iako na papiru to zvuči dobro, za djecu koja nisu iskusila svijet, odjednom im se daje novac za koji ne moraju raditi, a nemaju obiteljsku ili bilo kakvu drugu strukturu. Mnogi ga potroše neodgovorno, na piće, droge i sl. To je zapravo vrlo opasno razdoblje jer mnogi zapravo nisu spremni za odrasli život”, objašnjava Canty, ističući da se radi o stvarnom problemu koji isprva zvuči kao socijalna plemenita stvar, sve dok se ne zagrebe ispod površine.
Centralni dio filma je odnos braće, Christyja i Shanea, gdje Shane pokušava zaboraviti prošlost, dok se Christy pokušava ponovno povezati s njom. Brendan objašnjava da su, kako bi se glumci nosili s temeljno različitim sjećanjima na traumu, radili, prolazili intenzivne radionice. “Puno teškog posla odrađeno je s Diarmuidom Noyesom, koji glumi Shanea i pamti sve”, kaže. “Dovodili bismo druge glumce i odigravali sve situacije iz njegove prošlosti, tako da je on stvorio vlastita sjećanja. Za Dannyja Powera, koji glumi Christyja, fokusirali smo se na njegove frustracije zbog bratove zatvorenosti i želje da sazna više. Odigrali smo sve što se dogodilo prije filma.” Zahvaljujući tome, kad je došlo vrijeme za snimanje, glumci su već bili emocionalno “tamo”, što je Brendanu olakšalo režiranje jer je morao objašnjavati samo lokaciju u sceni, no ne i emocionalni sadržaj.
Christy pronalazi svoj put u svijetu kroz šišanje kose. Canty je tu specifičnu vještinu odabrao jer je želio da Christy pronađe realističan posao. “Brijač je nešto što bi već mogao znati raditi, a frizeri su centar svake zajednice”, kaže. Ovaj izbor je “dar koji stalno daje”: postaje točka gdje Christy počinje biti dio zajednice, ali i suptilna poveznica s njegovom majkom, koja je mogla biti frizerka. “I to ih tjera da, kad se konačno otvaraju jedno drugome, budu intimni. Christy dira Shaneovu glavu”, kaže Canty, potvrđujući da taj taktilni, intimni proces služi kao metafora za dublju povezanost i iscjeljenje. Iako film obrađuje ozbiljne društvene probleme, ne nedostaje mu humora i radosti. Canty objašnjava da je u kratkom filmu ton bio ozbiljniji, ali je upoznavanje mladih ljudi iz tog područja promijenilo smjer. “Bili su tako vedri, šarmantni i duhoviti unatoč tome kroz što su prošli”, kaže.
U Corku, humor je uključen u sve, pa i u tamu, što je pomoglo u pronalasku balansa. Na primjer, umjesto glorificiranja dilera droge, prikazali su ih kao “gubitnike koji igraju video-igre i kuhaju čaj.”
“To je realističnije,” ističe Canty. “Svjetlo i tama samo su stvarnost, a da je ova priča ispričana na mračniji način, ne bi bila autentična.” Usprkos dubokoj lokalnosti priče, “Christy” je osvojio Grand Prix u Berlinu. Pitam ga što lokalnu priču o pronalaženju pripadnosti čini tako univerzalnom. “Allan i ja smo opsjednuti idejom da volimo vidjeti svijet za koji nismo znali da postoji, ali se možemo povezati s njim”, objašnjava Brendan, navodeći “The Wire” kao dobar primjer. “Na kraju, ljudi su isti.” On misli da ljudi u Irskoj vide samo zelena polja i tvid, a ne hip-hop kulturu radničke klase Corka, pa su zbog toga iznenađeni i uzbuđeni.
Neizbježno, vraćam se na “Take Me To Church”. Pitam ga na koje ga je načine opsežno iskustvo u glazbenim spotovima pripremilo za tempo, vizualni jezik i emocionalni utjecaj dugometražnog filma. “Glazbeni spotovi moja su filmska škola, i to najbolja ikad”, ističe Brendan. S obzirom na to da nikad nije pohađao filmsku školu, naučio je strukturirati film kroz narativne glazbene spotove. Ključ uspješnog spota, a time i filma, jest usklađivanje tona i raspoloženja. “Jedna stvar na koju sam vrlo ponosan kod “Christy” jest da tonski stvarno funkcionira od početka do kraja. To dolazi od snimanja svih tih glazbenih spotova, gdje mi je misija uvijek bila imati kohezivan ton”, objašnjava. Glazbeni spotovi omogućili su mu eksperimentiranje s tehnikama poput ručne kamere, gradacije boja i usporenih snimaka. To mu je znanje, iako nije sve primijenio u filmu “Christy” (koji je uglavnom sniman ručnom kamerom), pomoglo da zna kako te stvari funkcioniraju. U šali sam ga priupitala poznaje li slavnog američkog redatelja koji je iznimno cijenjen u svijetu glazbenih spotova i čiji film trenutačno obara rekorde, a on odmah pogađa: “Paul Thomas Anderson! On je nevjerojatan, još uvijek snima spotove. On je genij”, kaže, dodajući da voli i “Uncut Gems”, koji smatra “blockbuster filmom snimljenim na indie način.”
Brendan ne krije svoje oduševljenje Dannyjem Powerom, kojeg opisuje kao – moćnog. Power je bio zamjena za kratki film, ali je u sceni intervjua za posao, koju je snimao neispavan nakon smjene u fast foodu, s lakoćom nadmašio iskusnog glumca. “Mogli ste staviti kameru na njegovo lice i osjetiti težinu svijeta u njegovim očima, a da ne mora ništa reći. Znao sam da sto posto može izdržati tiše scene.” Opisao je repere, koji su ujedno i naturščici, kao pravi “life hack” u castingu. Pitam ga koje specifične vještine posjeduju reperi, a koje se tako dobro prenose na autentično glumljenje. “Oni su izvođači, prvo i osnovno. Imaju samopouzdanja, dobri su pred kamerom, i s dijalogom. Reperi moraju biti zanimljivi likovi, s nečim za reći, ili imaju zanimljiv izgled”, objašnjava. Unatoč uspjehu filma, Brendan ne želi zauvijek snimati samo u tom svijetu. Iako trenutačno razvija spin-off TV emisiju pod nazivom “Robot”, koja se fokusira na taj isti svijet, već radi na dva nova, uzbudljiva projekta. Jedan od njih, smješten u vrijeme Irske revolucije oko 1916., fokusira se na queer mladu ženu koja pronalazi svoj identitet i radikalizira se u grupi revolucionara. “U irskoj revoluciji sudjelovalo je toliko queer ljudi i žena koji su potpuno izbrisani iz povijesti. To je tek sada izašlo na vidjelo”, govori Brendan, dodajući da scenarij piše Margaret Perry, queer dramatičarka. Njegov je cilj uhvatiti omladinsku kulturu tog vremena, koja je bila živahna i uzbudljiva, umjesto da bude “ozbiljan povijesni film.”
Na kraju ga pitam o njegovoj definiciji “magije” koju mora pronaći u priči prije nego što se posveti novom dugometražnom filmu. “Magija je ta vatra koja me tjera da razmišljam o priči cijelo vrijeme”, govori i spominje ideju koju je dobio na festivalu u Karlovym Varyma, gdje se “Christy” prikazivao u prilično arhitektonski kićenoj dvorani, a on se zapitao kako se glumci, izvučeni iz radničke klase Corka, nose s tim svjetovima slave. Ta ga je briga inspirirala na priču o glumcu koji se osjeća neugodno na crvenom tepihu, na primjer Cannesa, a onda se vraća kući gdje ga svi smatraju zvijezdom iako to zapravo nije. “Želim snimiti film o tome kako se nosi, kako pronalazi svoje mjesto u svijetu kad je samo bačen u nešto, a onda povučen natrag”, kaže.
Promatrajući ga i slušajući dok mi nekom posebnom smirenom i staloženom strašću priča o svome radu, o svim temama koje ga zaokupljaju, pamtim njegovu rečenicu na kraju razgovora: “Dugometražni filmovi još uvijek mi ne donose novac. To je čisti plod ljubavi, višegodišnji.” Nadam se da ga taj osjećaj neće nikad napustiti jer on stvara ono što mi moramo vidjeti.
Foto: Enda Bowe
