Kako je vizualno zagađenje pokrenulo promišljanja o zajedništvu u gradu?
Smijemo li se danas pitati – je li to normalno? Pogotovo kad govorimo o javnom prostoru. Branimir Lazanja, vođen pitanjem vizualnog zagađenja, sa svojim autorskim timom otvara novi pogled na gradske prostore u dokumentarnom serijalu “Prst u oko”.
Gledatelji ove HRT-ove produkcije doživjeli su vizure Ljubljane, Rijeke, Splita, Šibenika, Zadra i Zagreba te izašli bogatiji za niz spoznaja o estetici, ali i o etici javnog prostora. Od grafita do oglašavanja, zatrpani smo porukama na koje smo se jednostavno navikli. Tko nosi odgovornost za prostor koji svi dijelimo?
U samo šest epizoda od 25 minuta obradili ste široku i zahtjevnu temu.
Kada smo čuli kolika je minutaža, nismo vjerovali da ćemo uspjeti reći sve što želimo. Ali shvatili smo koliko je podražaja oko nas. Ljudi bi se doslovno osjećali loše kad bi to predugo gledali. Nakon određenog vremena osjetiš zamor – stalno si “bombardiran” porukama, kao stroboskopom.
Da, zbog kadrova koje ste uhvatili uistinu ne morate dokazivati svoju poantu, ali sigurno je bio pothvat raščlaniti ju.
Nismo mogli unutar te kratke minutaže razriješiti svaku situaciju. Nema jasnog rješenja. Koga god da pitaš, svi nude svoje prijedloge: kazne, edukaciju, jače zakone. Po nama je glavni problem nedostatak angažmana, a potom nedostatak jasnih pravila i dovoljnog broja ljudi koji bi se time bavili. Sve je previše fluidno – svatko radi po svome, bez zajedničkog cilja. I mislim kako je prirodna reakcija da ćemo mi, makar za pedeset ili sto godina, shvatiti da nešto nije uredu.
Osobno me dvije stvari kod oglašavanja posebno smetaju. Svjetlosno zagađenje je prva, ali ono što je prelilo čašu jest billboard ispred NSK.
Zanimljiv detalj: iza kipa Franje Tuđmana u Zagrebu postavljen je digitalni display . Drugi njegov spomenik u Splitu, kod starog autobusnog kolodvora, ima u pozadini pogled na tržnicu preplavljenu kaotičnim dvojezičnim natpisima za prodaju hrane. Ironično je kako u potrazi za državom na kraju završavamo utopljeni u konzumerizmu i oglašavanju. Što se tiče svjetlosnog zagađenja, oglašavanje putem digitalnih displaya kod nas je gotovo u potpunosti neregulirano. S jedne strane, oglašivači žele da im se reklame stalno izmjenjuju, ali s druge strane, time njihovi oglasi postaju sve manje vidljivi. Za razliku od klasičnih city lightsa , koji su ostajali po 15 dana, danas reklama traje tek 15 sekundi. Logika je jednostavna: što više oglasa, veća vidljivost – samo da ljudima “izlazi na uši”.
To je u biti logika online marketinga.
Da, to se poklopilo. Ono što je bilo na bannerima prelijeva se u javni prostor. Postoje gradovi koji to žele riješiti. Čitao sam o Berlinu i njegovoj strategiji. Oni su svjesni pojačavanja digitalnog oglašavanja i imaju regulativu na kolikoj udaljenosti takvi oglasi mogu biti od stambenih zgrada. Kod nas su oni na stambenim zgradama.
U serijalu ste problematizirali odnos prema okolišu, odnosno to kako se mi prema njemu odnosimo signalizira i drugima što je dopušteno.
Navikavamo se na to da su nam ulice išarane i pretrpane oglasima, i ne obraćamo na to pozornost. Tek kada dođemo u neki drugi prostor, shvatimo da nešto nije u redu, ali ne znamo što. Treba nam vremena za to. Mi ne tretiramo prirodu, odnosno okoliš kao dio nas, jednostavno se iživljavamo na njemu.
Najčešće kreativci ili, recimo, grafiteri kažu da ne žele živjeti u nekom fašističkom sustavu gdje je sve zabranjeno. Često ističu kako je sasvim urbano da grafiti postoje u gradu. Međutim, gradovi su postojali daleko prije grafitera i ljudi su živjeli u boljim ili lošijim gradovima. Ne znači da su gradovi koji su sređeniji i bolji za život samim time dosadni. Ti možeš napraviti da postoje dijelovi gradova koji su otkačeniji – recimo, Kopenhagen je super primjer. Ovako, kad je sve kaotično, teško znaš gdje si.
“Ti možeš napraviti da postoje dijelovi gradova koji su otkačeniji – recimo, Kopenhagen je super primjer. Ovako, kad je sve kaotično, teško znaš gdje si.”
Cilj je pronaći ravnotežu, a ne otići u bilo koji polaritet.
Recimo kako ljudi prepoznaju da je nešto napravljeno, neku kreativnost. Ako svedeš to na neplanske radnje, onda se gubi njezina kvaliteta. Pokušaj zamisliti da smo svi u ovom gradu grafiteri, da svi imamo flomastere sa sobom i kad god ti nešto padne na pamet, to i napraviš. Bilo bi poželjno da, kad se želiš izraziti, probavljaš tu ideju i kažeš: “Ovo je moja ideja”, a ne ono što na umu, to na drumu.
Kao što je slučaj s muralima?
Murali su posebna kategorija. Imaš neke prostore koji su sivi, tmurni, stare napuštene zgrade te postoji plan da se nešto napravi. Kad se to stihijski događa, to je problem. Nije problem samo u grafitima. Primjerice, navikli smo se na to da svi dizajniraju. Tema koja nam se otvorila u izradi serijala jest A4 komuniciranje. Najnormalnije nam je da isprintamo A4 i zalijepimo to. I to je golema količina papira. Ako si ikad bila u bolnici ili bilo kojoj javnoj instituciji, znaš da su zatrpane time. Meni se učinilo da ti različiti odvojeni pravci zajedno daju jednu kaotičnu sliku.
Već 2023. govorili ste o tom fenomenu…
Da, na konferenciji “Opasne ideje” pokušao sam isprovocirati stvar našom “Lijepom Našom”. Kad upitaš ljude što im je najljepše u Hrvatskoj, oni će reći nacionalni parkovi, more, planine, zgrade. Ali nitko ti neće reći: “Super mi je tržnica Črnomerec”. Mjesta gdje ljudi zapravo žive. Ako se definiramo kao “Lijepa Naša”, onda bismo trebali uložiti u to da zadržimo taj naziv.
“Mjesta gdje ljudi zapravo žive. Ako se definiramo kao “Lijepa Naša”, onda bismo trebali uložiti u to da zadržimo taj naziv.”
Više se radi o zatečenom stanju, odnosno zatečenim prirodnim ljepotama.
To je najluđa stvar što mi uzimamo zdravo za gotovo da je to naše. Kad kažem naše, ne mislim tu nacionalno, nego generacijski. Postojale su generacije koje su nešto gradile, koje su postavile neka pravila i mi koji smo apsolutno slobodni da radimo što god želimo. Sada je pitanje što ćemo mi ostaviti u nasljeđe.
Koja vam je informacija bila najveće iznenađenje za vrijeme produkcije serijala
To da su digitalni displayi opremljeni kamerama. Prate koliko žena i muškaraca je prošlo, pješice, autom ili biciklom. Kažu da čak mogu vidjeti emocionalno stanje prolaznika. Znači da netko barata određenim podacima, a ti nigdje nisi dao svoju privolu. To područje je nesređeno, a nekome je to osnova za poslovanje. Saznali smo da je velika količina oglašavanja u gradu ilegalna. Da nemaju nikakve dozvole, ali dok završi pravni postupak, oni godinama posluju na toj lokaciji. Ali ima i super primjera gdje ljudi stvarno nešto pokušavaju.
Podijeli ih s nama.
Kad je završio serijal, imali smo tribinu u Orisu, kući arhitekture. Ljudi su došli i podijelili svoja iskustva. Umirovljeni arhitekti pričali su o svojim malim borbama protiv vizualnog zagađenja. Nisu očekivali da će doći neki redar ili službena osoba koja će riješiti njihov problem, nego su sami skidali službene oglase sa stupova, sami popravljali neki zid koji je bio išaran porukom mržnje. Čini mi se da to, ako već ne dolazi od sustava, može biti kapilarno iako će možda trajati dulje.
Zanimljivo mi je koliko smo u virtualnom prostoru opsjednuti idejama ljepote, ali u životu u javnom gradskom prostoru nekih se površina odričemo, dok neke postaju estetska utočišta iako su to uglavnom privatni prostori.
Zašto auti nisu išarani? Zato što su privatno vlasništvo. To je nečije. Imaš na stotine klinaca koji tagiraju po fasadama, ali nitko se neće usuditi napraviti grafit na autu jer znaju da je to nečije. A kad je nešto javno, onda ga doživljavamo kao ničije. Pritom, kad je javno i nema kazne… Izostaje svijest o povezanosti – “ako su oni prikupili desetke tisuća eura da obnove ovu fasadu, sigurno im neće biti drago da im to uništim.”
Je li upravo to poanta serijala? Usmjeriti pažnju na to kako je sve povezano? Vizualno zagađenje, naši postupci i stavovi – otvoriti novi pogled?
Osnovni zadatak serijala jest potaknuti ljude na to da grad gledaju drugim očima. Naslov serijala služi tome da ti netko skrene pozornost na ono što inače ne primjećuješ.
