“Black Mirror” serija je koja je ostavila poseban pečat u povijesti televizije i to smo znali odmah, prvim gledanjem prve sezone, davne 2011. Od svojih prvih epizoda na Channelu 4, pa sve do globalnog fenomena na Netflixu, ova antologijska serija Charlieja Brookera postala je sinonim za distopijske vizije naše budućnosti opsjednute svojim tehnološkim karakterom – uvijek s onom dozom pesimizma koja sugerira da će svaka naša inovacija, ma koliko nevina izgledala, neizbježno voditi do izrabljivanja i moralne truleži. I, moram priznati, prilično je zarazno gledati tu mračnu stranu zrcala
“Black Mirror”
Prvi put kad sam pogledala originalne epizode bila sam – mogla bih komotno reći – u šoku, ali istovremeno i fascinirana. Serija je natjerala da preispitam svoju ovisnost o svemu, od društvenih mreža do bilo kakvoga gadgeta. A sada, 15-ak godina kasnije, te opomene više ne djeluju kao znanstvena fantastika. U dobu kad sociopatski milijarderi drže sve veću moć nad našim životima, a generativna umjetna inteligencija postala je stvarna egzistencijalna prijetnja, često se pitam je li nam uopće potrebno gledati koliko stvari mogu postati još gore. S jedne strane, nova sezona TV serije “Black Mirror” čini se kao zadnje što nam treba. S druge, te Brookerove visokokonceptualne tehnološke priče možda su važnije no ikad, pogotovo sad kad se čini da serija okreće novu stranicu.
Najnovija, sedma sezona, koja je na Netflix došla 10. travnja, odmah te udari u trbuh u prvoj epizodi “Common People”. Rashida Jones i Chris O’Dowd briljiraju kao srednjestaleški par čiji se životi preokrenu nakon razorne medicinske dijagnoze. Odluče se za visokotehnološku pretplatu koja obećava čuda, ali ubrzo se pretvara u noćnu moru. Uz potresne izvedbe glavnih glumaca i mračno komičnu ulogu Tracee Ellis Ross kao ljigave predstavnice korisničke službe, “Common People” nemilosrdna je analiza slomljenog američkog zdravstvenog sustava i kulta smrti kasnog kapitalizma (a u pametnom, meta-preokretu, to je i zlokobna satira Netflixovog vlastitog modela pretplate). Nakon te majstorske epizode osjećala sam se potpuno ispražnjeno, s onim prepoznatljivim osjećajem nelagode koji “Black Mirror” tako dobro izaziva.
No ono što me posebno zaintrigiralo u ovoj sezoni jest šesta epizoda, “USS Callister: Into Infinity”. Kao veliki fan prve epizode četvrte sezone, “USS Callister”, bila sam oduševljena kad sam shvatila da je ovo direktan nastavak! Sjećam se koliko me originalna epizoda iz 2017. šokirala i istovremeno fascinirala svojom mračnom premisom o digitalnim klonovima zarobljenima u sadističkoj video-igri. Cristin Milioti vraća se kao Nanette Cole, sramežljiva programerka za imerzivni MMORPG nalik “Star Treku” (a i tu moram priznati da ponosno nosim naziv Trekkie ispred svog imena). Zatičemo ju nekoliko mjeseci nakon što su ona i njezina posada porazili ubermizoginog CTO-a Roberta Dalyja (Jesse Plemons), čiji su digitalni klonovi nje i njezinih kolega ostali nasukani unutar igre.
“To Infinity”, premda možda ne doseže razinu originala, nudi eskapističko iskustvo koje te nekoliko puta natjera da doslovno povičeš pred ekranom. Dok je “Common People” smrtonosno ozbiljan obračun s moralnom truleži nekontroliranog kapitalizma, “To Infinity” dopušta Jimmiju Simpsonu da bude maksimalno apsurdan kao beskorisni milijarder koji će učiniti sve da spasi vlastitu kožu. Ta epizoda je, usudit ću se reći, najzabavnija u cijeloj sezoni. Možda zvuči čudno za “Black Mirror”, ali originalni “USS Callister”, koliko god bio uznemirujući, također je imao tu dozu bolesne zabave. Obje epizode crpe inspiraciju iz žanra znanstveno-fantastične avanture, parodirajući “Star Trek”, ali dok je prva bila prožeta hororom, ova se više oslanja na strukturu trilera. Uparuje razradu uznemirujućih tema s komičnim trenucima i akcijskim scenama. Izvan igre, odvija se gotovo detektivska priča, dok Nanette Prime (stvarna Nanette) nastavlja kopati po Dalyjevim aktivnostima, prijeteći da će razotkriti cijelu njegovu tvrtku, kao i onu Jamesa Waltona (Jimmi Simpson).
Ono što je najvažnije u vezi s ovom epizodom, i s nekoliko drugih u ovoj sezoni, jest da se čini kako “Black Mirror”, koliko god distopijski i zarazan za gledanje bio, sada kao da odbacuje onaj svoj inherentni nihilizam. “To Infinity” nudi nekakav osjećaj nade, pa čak i trijumfa, nešto što je u prethodnim sezonama bilo rijetkost. Čini se da serija sazrijeva, prepoznajući svoj utjecaj i prošle uspjehe, ali pritom ne gubeći oštrinu svojih napada na tehnologiju. Možda su neki rough edges izglađeni da bi se bolje povezali s širom publikom, ali to ne znači da su njihove poruke manje snažne ili smiješne.
Posebno me se dojmila peta epizoda, “Eulogy”. Kao požrtvovna obožavateljica Paula Giamattija (još od ostvarenja “American Splendor” i “Sideways” pa sve do “Billions” i nedavnog remek-djela “The Holdovers”), bila sam oduševljena njegovom izvedbom. U ovoj intimnoj i suptilnoj istrazi sjećanja i žaljenja Giamatti glumi Phillipa, usamljenog muškarca koji uz pomoć tehnologije doslovno ulazi u stare fotografije kako bi ponovno proživio davnu vezu i pripremio “imerzivni spomenik” za preminulu bivšu djevojku. Poput neke “Black Mirror” verzije filma “Eternal Sunshine of the Spotless Mind”, Phillip, uz pomoć AI vodiča (briljantna Patsy Ferran), pretražuje njihovu prošlost, primjećujući detalje koje je propustio dok je bio mlađi i suočavajući se s neugodnim istinama o njihovom odnosu. AI ga čak i “bocka” zbog nekih njegovih upitnih odluka, što dodaje sloj crnog humora cijeloj situaciji. “Eulogy”, baš kao i epizoda “Hotel Reverie”, završava na gorko-slatkoj noti, ostavljajući gledatelja s osjećajem da unatoč tehnološkom posredovanju, ljudske veze i suočavanje s prošlošću ostaju bolno stvarni.
Ono što je zanimljivo kod ovih epizoda jest kako, slično prikazu ljubavi u virtualnom svijetu u trećoj sezoni, u epizodi “San Junipero” (S3E4!) uspijevaju sagledati najgori mogući scenarij za vjerojatnu buduću tehnologiju – na način koji je istovremeno i zastrašujuć i optimističan. Da, tehnologija ima razoran učinak, ali ljudi se ipak uspijevaju probiti kroz nju i stvoriti stvarne veze. Čini se da ova sezona, s više poveznica s prethodnim epizodama i manje abrazivnim pripovijedanjem, označava svojevrsnu zrelost serije. “Black Mirror” više nije onaj mali, neuglađeni provokator; sada je to velika Netflixova serija prepuna zvijezda. Ali to ne znači da su njihovi napadi na tehnologiju manje snažni ili manje smiješni. Serija je sada “ispoliranija” kako bi se bolje povezala sa širom publikom. I fokusirajući se na likove s kojima se uistinu možemo povezati, tragični preokreti na kraju pogađaju još jače. Čini se da “Black Mirror” u svojoj sedmoj sezoni pronalazi novi put, nudeći ne samo mračna upozorenja već i rijetke bljeskove svjetla nade u neizbježnom crnom zrcalu.
Foto: Netflix
