17. Bijenale arhitekture u Veneciji, nakon što je prošle godine moralo biti odgođeno, službeno je otvoreno 22. svibnja, a imat ćete ga priliku posjetiti i razgledati sve do 21. studenog 2021.
Dovoljno mjeseci i pregršt razloga da saznate kako su temu ovogodišnjeg bijenala pod imenom Kako ćemo živjeti zajedno, koju je osmislio glavni kustos Hashim Sarkis, interpretirali stručnjaci, kreativci, vizionari iz cijelog svijeta. Hrvatski tim sačinjen od arhitekata, dizajnera, povjesničara umjetnosti i sociologa, predvođeni arhitektom Idisom Turatom, dali su vrlo poticajan odgovor na postavljenu temu – Togetherness/Togetherless. Ovo je šest pitanja za autorski tim hrvatskog paviljona koji je ove godine napravio odličan posao.
Tko čini autorski tim te kako objašnjavate naslov projekta?
Morana Matković: Multidisciplinarni autorski tim koji je naš povjerenik Idis Turato oformio da koncipira i realizira projekt, uz mene, čine arhitektica Ida Križaj Leko, arhitekt i fotograf Ivan Dorotić, sociolog Davor Mišković, dizajneri Maša Poljanec i Leo Kirinčić, arhitektica Jana Horvat te kulturolog Renato Stanković. Moram istaknuti da nam je u izvedbi paviljona izuzetno mnogo značio doprinos specijaliziranih lokalnih riječkih obrtnika, majstora i radnika u brodogradnji, koji su svojim iskustvom i vještinama u izvedbi paviljona dodatno naglasili njegov lokalni riječki kontekst.
Ivan Dorotić: Paviljon i projekt nose naziv kojeg smo kreirali igrom riječi “Togetherness / Togetherless” – kombinirajući riječ za zajedništvo s novotvorenicom na engleskom jeziku koja je zapravo poništava. Tako istovremeno označavamo potrebu za bliskošću i suživotom individualaca, ali i nemogućnost potpunog postizanja zajedništva.
S obzirom na simboličan naslov paviljona, kako je djelovao tim, tko je za što bio zadužen, koliko je bilo ključno da ste i prije surađivali na projektima i da se dobro poznajete?
Ivan Dorotić: Naš autorski tim je grupa pojedinaca različitih strukovnih, edukacijskih i autorskih pozadina. Baš ta raznolikost znanja omogućila je multidisciplinarno sagledavanje teme i konteksta čitave priče, u odmaku od uobičajenog pristupa arhitektonskom projektu ili izložbi, kako bi možda bilo očekivano s obzirom na to da se radi o arhitektonskom bijenalu. Pozvani smo na sudjelovanje u projektu na poziv Idisa Turata, s kojim smo svi, u različitim kontekstima, već ranije surađivali uglavnom kroz DeltaLab – Centar za urbanu tranziciju, arhitekturu i urbanizam pri Sveučilištu u Rijeci i programske pravce Slatko i Slano te Dopolavoro unutar projekta Rijeka 2020 – EPK te izložbu ‘Fiume Fantastika: Fenomeni grada’ koja je sadržajni background našeg paviljona. Osobno i autorski se dobro poznajemo i razumijemo, a jedan od glavnih fokusa DeltaLaba, čiji je inicijator Turato, upravo je kolaboracija različitih profesionalaca koji arhitektonsku perspektivu proširuju kroz stručnost i sveobuhvatan stav sociološke, povijesne, umjetničke, dizajnerske, medijske ili digitalne perspektive.
Morana Matković: Referirajući se na kontekst grada Rijeke i na sva istraživanja nastala kroz spomenute projekte i izložbu, definirali smo smjernice projekta “Togetherness / Togetherless”, prijavili ga na natječaj Ministarstva kulture i medija te pobijedili. U prvoj fazi konceptualizacije i osmišljavanja ideje i izgleda paviljona djelovali smo kao pravi autorski tim i čitav projekt i narativ razradili u kolaboraciji, bez hijerarhije i podjele zadataka, kroz zaista izazovno iskustvo razvoja projekta s tako raznolikim timom. U ovoj drugoj, završnoj fazi realizacije, tim se podijelio i preuzeo uloge arhitektica izvedbe i detalja postava paviljona, dizajnera, autora tekstova, produkcije videa, našeg službenog weba i fotografija pa strategije komunikacije, kreativne direkcije i digitalnog otiska te organizacijsko-menadžerske produkcije čitavog projekta, izvedbe u Veneciji i otvorenja. Što je točno tko radio potrudili smo se detaljno opisati u našem impressumu na web stranici projekta.
Ivan Dorotić: Ono što je najzanimljivije u ovom našem Togetherlessu jest da se naš tim, od trenutka prijave na natječaj Ministarstva u jesen 2019. do otvorenja paviljona krajem svibnja 2021., niti jednom nije zajednički susreo uživo! Nikad! Sve naše sastanke, koordinacije, dogovore i suradnje obavljali smo preko Zooma, ne samo zbog epidemioloških mjera, izolacija i smanjivanja socijalnih kontakata, već i zato što su članovi tima bili u Rijeci, Zagrebu i Berlinu. Fotografiranje cijelog tima pred gotovim paviljonom ujutro na dan otvorenja bio je prvi put da smo bili svi skupa na istoj lokaciji uživo – prvi pravi “Togetherness”.
U čemu je posebnost ovogodišnjeg hrvatskog paviljona i kako ste ga zamislili?
Idis Turato: Specifičnost paviljona jest činjenica da priča o njemu nikako ne počinje niti završava samo u prostoru u Veneciji. Projekt paviljona “Togetherness / Togetherlsss” objedinjuje zaključke istraživanja s izložbe “Fiume Fantastika: Fenomeni grada” u sklopu projekta Rijeka 2020 – EPK te ih koristi kao konkretno znanje predstavljeno kroz autentični izložbeni paviljon.
Ida Križaj Leko: Izgled našeg paviljona definiraju tri fundamentalna elementa arhitekture: pod, stup i krov, složeni u prostornu kompoziciju, tzv. prostorni assamblage koja sugerira kako se tim bazičnim elementima može stvoriti specifični ambijent, prostor trenutne zajednice. Paviljon smo zamislili kao privremenu pozornicu za performanse različitih aktera, kao asamblaž gotovih elemenata prikupljenih iz post-industrijskog grada kao što je Rijeka. On je nastao korištenjem resursa masovne proizvodnje i industrijskog nasljeđa, konkretnije elementima iz napuštene tvornice, brodogradilišta i starog graničnog prijelaza.
Idis Turato: Kroz promišljenu prostornu kompoziciju sastavljenu od ovih elemenata nastaje novi prostor zajedništva. Jer kao što su elementi paviljona prethodno istraženi, selektirani, te kolažirani u formu koja im daje različite i pomalo neočekivane uloge na privremenoj pozornici arhitektonske izložbe, jednako tako i brojni posjetitelji bijenala postaju akteri događaja privremene zajednice koja se testira i istražuje kroz različite uloge i karaktere koje su im u paviljonu dodijeljene.
Što paviljonom prvenstveno poručujete?
Ida Križaj Leko: Kroz rad na projektu smo grad, u našem slučaju Rijeku, sagledavali kao laboratorij i arhiv elemenata koje uzimamo, izmještamo ih u novo okruženje i upisujemo potpuno nova značenja i drugačije prostorne odnose. Ovakva metoda pristupa arhitektonskom projektu potencira naš stav o brojnim mogućnostima resetiranja bilo kojeg grada čiji izgrađeni okoliš propada te čije napuštene građevine, prostori i predjeli jedino kroz sagledavanje mogućnosti drugačijih načina korištenja imaju realnu budućnost iskoristivosti i upotrebe. Želimo vjerovati da je ovo nova metodologija stvaranja arhitekture – znam da ovo zvuči pretenciozno, ali ja to tako volim reći!!!!
Idis Turato: Prolazeći glavnom izložbenom ulicom prostora Arsenala na Bijenalu, posjetitelji dobrovoljno stupaju na čeličnu platformu koju tvori element brodskog trupa, ulaze pod krov paviljona složenog od plastičnog korita kojeg nosi i podržava centralni stup ili zaviruju u masivnu kapsulu paviljona izvedenu od napuštenog betonskog bunkera (oružarnice). Kroz sve ove radnje grade se specifični prostorni, hijerarhijski i društveni odnosi koje nedvosmisleno osjećamo s bivanjem u paviljonu.
Koji je najizazovniji i najljepši dio stvaranja ove priče?
Morana Matković: S obzirom na to da je pandemija pomaknula originalne planirane datume i Bijenale je s proljeća 2020. prebačeno na ovu godinu, rad na samom projektu trajao je dvije godine umjesto planiranih godinu dana. Do samog otvorenja, nakon svih posljedica pandemije u Italiji i cijelom svijetu te svih epidemioloških mjera za putovanje, zadržavanje u Veneciji i uopće posjete izložbama koje su bile ili još jesu na snazi, realizacija cjelokupnog bijenala je cijelo vrijeme upitna i kontinuirano smo bili u stanju neizvjesnosti. U nekim trenucima činilo se da se projekt neće moći izvesti kao što je bilo zamišljeno, a možda i da se neće moći izvesti uopće.
Nakon svega ovoga, najljepši dio naše priče sigurno je bio završetak postavljanja paviljona na lokaciji u Arsenalu kada smo mogli reći: “Eto, uspjeli smo. Tu je, dopremili smo ga i sastavili!”. Meni osobno je upečatljiv ostao trenutak kada sam dobila WhatsApp poruku s videom u kojem krov i bunker našeg paviljona plove venecijanskim kanalima u transportnom brodu. Njihova plovidba bio je prvi “show off” projekta, jer smo čitav projekt baš zbog ove neizvjesnosti, sve do realizacije krili od javnosti!
Za kraj nam recite što je još važno napomenuti vezano za projekt?
Morana Matković: Realna pretpostavka organizatora je da će ovogodišnji bijenale, unatoč popuštanju mjera u Italiji, zbog pandemije i smanjenog broja putovanja sigurno posjetiti manji broj ljudi nego prethodnih godina. Zato smo dio našeg projekta fokusirali online. Osim naše službene web stranice gdje možete pronaći sve informacije o paviljonu, naše stranice na Facebooku i profila na Instagramu gdje nas možete pratiti, važan segment weba je i poglavlje koje smo nazvali Playground – gdje se možete igrati s elementima iz grada Rijeke i slagati neke svoje paviljone, kolaže i asemblaže pa ih potom podijeliti na društvenim mrežama.
Ivan Dorotić: Možda baš činjenicu da će Bijenale biti manje posjećeno trebate iskoristiti! Za vrijeme dolazaka u Veneciju povodom montaže i fotografiranja paviljona tijekom ožujka i travnja, grad je bio neprepoznatljiv. Bez kruzera i horda turista, sve gondole bile su parkirane, trg Svetog Marka sablasno prazan, kanalima nismo sretali niti jedan jedini boat-taksi, kafići i restorani nisu radili, jedini prolaznici bili su lokalci, a od 10 navečer započinjao je policijski sat pa na trgovima i ulicama više nije bilo nikog. Sada je situacija nešto drugačija jer se Italija polagano otvara prema turističkim posjetima, ali sigurno još neko vrijeme neće biti kako je bilo prije. Vjerojatno je ovakav doživljaj Venecije neprocjenjiv i neponovljiv, potpuna suprotnost svemu onome kako je inače doživljavamo.
Foto: Ivan Dorotić, Maja Bosnić
