Nakit Benjamina Kavazovića teško je nazvati “samo” nakitom. Riječ “nakit” navodi nas na pomisao da se radi o modnom dodatku, a izjednačiti Kavazovićevu umjetnost sa asesoarom zvuči kao čisto pojednostavljivanje. Urešen minijaturnim, skulpturalnim likovima od srebra, njegov nakit divna je mješavina skulpture i dizajna. No, ono što ga, osim te simbioze, čini posebnim jest to što se doima nekako egzistencijalističkim, kao da svi ti minijaturni likovi proživljavaju ono o čemu je nekoć pisao sam Jean-Paul Sartre u svom romanu Mučnina. Tjeskobu, patnju, strepnju, nadu… Sve ono što, naposljetku, mori svakog “malog” čovjeka i zaokuplja mu misli.
Benjamin Kavazović umjetnik je sa sarajevskom adresom. Rođen je 1970. godine u Doboju, a svoje uzbudljivo umjetničko putovanje započeo je u slikarskom i kiparskom ateljeu. Bavio se i sitotiskom i grafičkim dizajnom, radio kao illustrator, karikaturist i novinar, pokrenuo novinski list, potpisao jedan autorski dokumentarni film… Za vrijeme rata, 1995. godine, napustio je rodni Doboj i preselio u Španjolsku, a nakon što je završio zlatarsku školu u španjolskoj je Gironi otvorio zlatarsku radionicu. I tako je sve krenulo. Osam godina nakon preseljenja u Španjolsku vratio se u BiH, u Sarajevo gdje i danas živi i radi, a njegov skulpturalni nakit svakim danom oduševljava nove poklonike, ljubitelje nakita, umjetnosti ili naprosto, mislioce.
U životu ste promijenili pregršt zanimanja. No, kako je i kada započela Vaša avantura s dizajnom nakita? Je li on i u svojim počecima izgledao ovako kao što izgleda danas?
Moj život nije tekao uobičajenim tokovima: rodiš se i živiš u istom mjestu ili završiš konkretnu školu i time se baviš do penzije. Ipak postojala je jedna konstanta, a to je umjetnost. Nakitom se bavim nekih 27 godina i naravno da postoji ogromna razlika od samih početaka u odnosu na to što danas radim. Trebalo je naučiti osnovne tehnike, poslije eksperimentirati i na kraju kad je sve to sazrelo dobio sam to što danas radim.
Vaš izričaj vrlo je osebujan i originalan. Premda bismo za svaki nakit mogli reći da je svojevrsna skulptura, Vaš posebno naglašava tu tezu jer se i sastoji od skulpturalnih minijatura. Što vas je nadahnulo da ujedinite skulpturu i dizajn nakita?
Spajanje skulpture i nakita je prirodno jer oba područja koriste iste ili slične tehnike. Mojim djelima raskidam s percepcijom tradicionalnog nakita. Razlika je u dubljoj ideji.
Kada gledam Vaš rad čini mi se nekako egzistencijalistički, kao da gledam borbu jednog malog čovjeka i njegove svakodnevne muke i dvojbe. Otkuda proizlazi to nadahnuće? Crpite li ga iz vlastitih životnih iskustava?
To je to!
Trudim se da moj rad ne bude samo puka dekoracija. To je refleks koji naš racio navodi na razmišljanje o životu. Postavlja mnogobrojna pitanja, ali daje jako malo odgovora. Kako to kaže jedan naš istaknuti pjesnik “ne mogu pisati znanstvenu fantastiku kad živim na Balkanu” ili tako nešto. Potreba za moje kreacije je nastala iz već proživljenog, ali i događanja u svijetu čiji smo mali djelić.
Neko ste vrijeme živjeli u Španjolskoj. Kako ste se tamo zatekli i je li život tamo utjecao na Vaš umjetnički izričaj?
Po završetku rata trebao sam riješiti vlastitu egzistenciju, put me odveo u Španjolsku. Tamo upoznajem velike suvremene umjetnike od Maria Bedinia pa do Antonia Tàpiesa. S nekima od njih sam i surađivao. Na red dolaze mnogobrojne izložbe i razni bijenali. Jednu od tih izložbi otvara i sama španjolska kraljica Sofia. Vremenom sam saznavao sve više i tako mijenjao svoj osobni pogled na samu umjetnost.
Ne znam mnogo o izradi nakita, a još manje znam o izradi skulptura, no ono što radite čini mi se vrlo složeno. Koliko je vremena potrebno da izradite, primjerice, jedan prsten? I koje vještine Vam sve trebaju?
Vrijeme izrade djela nije bitan faktor. Sama ideja i to kako ću je prenijeti na djelo koje radim je ono što me zaokuplja. Kao i u svemu što radite više vještina koje će se pravilno upotrijebiti dovest će vaš rad na višu stepenicu.
Na čemu trenutno radite?
Trenutno se pripremam za odlazak u Madrid gdje od 3. veljače do 27. ožujka izlažem u dva muzeja “Museo Cerralbo” i “Nacional Museo de Artes Decorativos”. Po povratku vjerojatno sve ispočetka!
Foto: privatni album Benjamina Kavazovića
