Za nju su srednje dvadesete poligon za istraživanje mogućnosti, prilika za uživanje u svemu što dolazi te razlog da bude zadovoljna sa svojim postignućima. Odabire ih intuitivno i dosljedno svom znatiželjnom karakteru, a tek joj je 25.
Barbara Kotarski mlada je Samoborka sa stalnom adresom u Zagrebu, koji će vjerojatno uskoro zamijeniti i nekom od svjetskih metropola. Modeling ju je već odveo u mnoge od njih , a prošle je godine diplomirala poslovnu ekonomiju u Rijeci zbog čega je područje financija smjer u kojem se razvija dalje. Nedavno je s kolegom pokrenula i start up, a jedna od konstanti u njezinom životu je humanitarni rad kojem se posvećuje u udruzi SonTa koja pomaže djeci i djeluje na području Tanzanije i Vijetnama. Bilo je ovo prilično dovoljno razloga da upoznamo pobliže ovu mladu i vrlo inspirativnu damu.
Ispričaj mi ukratko o sebi te kako te život doveo do ove trenutne točke u kojoj se trenutno nalaziš u svojim srednji dvadesetima.
Oduvijek sam željela svoj život živjeti fluidno i ne strogo slijediti zacrtani put. Sreća, mir i neka definicija uspjeha kao cilj, te želja za pomaganjem drugima su mi uvijek bili jasni, ali sam ostala otvorena za sve neočekivane prilike koje su se usput pojavljivale a istovremeno mi pomogle da dođem do tog cilja, i na tome sam svakodnevno zahvalna.
Da parafraziram Oscara Wildea, ako znaš točno što želiš biti u životu, bilo to učitelj, prodavač, sudac, to ćeš i postati, što je ujedno i blagoslov i prokletstvo. Ja nikada nisam imala jasnu sliku o tome što želim postati kada odrastem. Mogućnosti su se činile beskrajne i ponekad su me plašile. Međutim, gledajući unatrag, shvaćam da je upravo neizvjesnost koju sam osjećala, u kombinaciji s jasnim ciljem, omogućila da živim dinamičan i ispunjen život, istražujući i kombinirajući mnoge različite interese kojih imam na pretek.
Često pri mentoriranju mlade ljude podsjećam da imaju moć postati što god žele, i dok se to možda činilo kao klišej, istina je. Svijet je pun beskrajnih mogućnosti i prilika, a uz ispravan način razmišljanja i jasan osjećaj svrhe, sve je moguće.
Stoga i vas potičem da prigrlite nepoznato, ostanete otvoreni za neočekivane prilike i vjerujete da će vas život odvesti tamo gdje vam je suđeno biti. Ova točka je daleko od mojeg krajnjeg odredišta, ali se veselim vidjeti kojim ću putem do njega doći.
Kako spajaš sve te tri različite stvari u životu, financije, modeling i humanitarni rad, što ti svaka od njih donosi?
Ključ je u dobroj organizaciji vremena i beskompromisnom stavu prema vlastitoj sreći. Iako sam svjesna da nemaju svi toliko prilika. Uravnotežiti ove radnje ponekad može biti izazovno, ali smatram da se nadopunjuju na mnogo načina. U modelingu sam stekla samopouzdanje i kreativnost koja mi pomaže u mojim poduzetničkim pothvatima. U poduzetništvu ili bilo kojoj konkurentnoj profesiji, razvijam vještine i znanja koja mogu upotrijebiti da napravim razliku u svom humanitarnom radu. I kao volonter, dobivam perspektivu i razumijevanje koje mi pomaže u modelingu i poslovnom svijetu. Sve u svemu, svaka od ovih stvari donosi jedinstvenu i vrijednu dimenziju u moj život i zahvalna sam na prilici da se bavim svima njima. Iako ponekad može biti izazovno uravnotežiti ih, smatram da svaka doprinosi mom osobnom rastu i ispunjenju na različite načine.
Kako i kada si se počela baviti humanitarnim radom, kako te to zainteresiralo te kako si stupila u kontakt s organizacijom u Tanzaniji?
Odmalena sam imala želju za volontiranjem i istraživala sam jako puno o humanitarnim organizacijama u Africi ali sam bila razočarana spoznajom da većina takvih organizacija naplaćuje pozamašnu svotu novaca kako bi volonter uopće otišao tamo. Za osamnaestogodišnju mene, izdvojiti par tisuća eura za mjesec dana u Africi je jednostavno bilo nemoguće, stoga sam počela s lokalnim radom u Crvenom Križu i Unicefu.
Zatim sam, na ljeto 2020., s momkom kojeg sam upoznala na odmoru preko zajedničkih prijatelja započela razgovor o volontiranju, te sam saznala da se sam bavi filantropijom u Vijetnamu i da je upravo u procesu otvaranja nove škole u Tanzaniji. Ostali smo u kontaktu i tako je zapravo krenula cijela priča udruge SonTa, koja nosi njegovo ime. Danas istog tog momka mogu nazvati dugogodišnjim prijateljem i suradnikom. Koliko god idealistički zvučalo, i ovime se mogu nadovezati na prvo pitanje, smatram da nam s jasnim ciljem prilike same dolaze u život, samo treba imati dovoljno svijesti za prepoznati ih i hrabrosti za iskoristiti ih.
Kako izgleda tvoj dio posla, čime se baviš i kako uopće izgleda rad za nevladinu organizaciju svjetskog tipa kao što je SonTa?
Iako sama organizacija ima mnogo lokalno zaposlenih u Tanzaniji i Vijetnamu, internacionalni tim je malen, a ja sam jedini predstavnik za Europu i Ameriku, tako da je moj posao prilično šarolik, kada radim online fokusirana sam na aktivno regrutiranje volontera, koordinaciju njihovog rasporeda i organizaciju aktivnosti. Prošle sam godine također provela 4 mjeseca u Tanzaniji, te mi tamo dani izgledaju dosta drugačije. Glavni fokus je svakako na svakodnevnom pomaganju lokalnim učiteljima pri predavanjima engleskog jezika i animaciji djece, no u moj se dan ušuljaju i druge stvari, od slaganja silabusa, ophođenja siromašnijih obitelji u okolici škole, do pomoći u kuhinji, što iako dane čini dinamičnijima, i mene čini ispunjenijom.
Iz prve ruke, kako ljudi doista žive u Tanzaniji i koliko znači rad i pomoć nevladinih udruga?
Prosječna plaća u Tanzaniji je 150$, dok neke obitelji naših učenika žive daleko ispod prosjeka, npr. na 30$ mjesečno za peteročlanu obitelj. Neimaština djecu iz takvih obitelji osuđuje na javno školstvo, gdje su škole ruševne, bez prozora, voda je prljava a omjer učenika i profesora je 90:1. Baš ovakvi uvjeti rezultiraju ranim odustajanjem od škole koji vodi ka siromaštvu i čini jedan začarani krug. Ovo se mora sustavno promijeniti i baš to Udruga SonTa i pokušava napraviti dodatnom nastavom, gdje učenici imaju individualan pristup profesora, čiste i opremljene uvjete za rad, kao i čistu vodu, te doručak i ručak. Svaka pomoć nevladinih udruga na ovakvim područjima je dobrodošla iz brojnih razloga: pomaganja onima manje sretnima, sustavnog mijenjanja stvari, dizanja bdp-a, kulturne razmjene, turizma, donacija; tako ni jedno dobro djelo ne prođe nezapaženo.
Postoji li način da se i drugi ljudi uključe?
Dapače! Iako udruga SonTa nije u fazi primanja novčanih donacija javnosti, postoje različiti načini uključivanja kao što su npr. Darivanje hrane i dječje odjeće koje organiziram prije svakog odlaska u Tanzaniju. Prošle su godine donacije odjeće mojih prijatelja i poznanika pomogle cijelom razredu. Kad vidite sliku djeteta koje inače dane provodi u poderanoj odjeći u nečemu što ste mu vi darovali, s najvećim osmjehom na licu, znate da niste samo njemu popravili dan, već i samom sebi.
Još jedna opcija je fizičko volontiranje u školi, koje također ide preko mene. Zasad sam imala desetak prijava iz Hrvatske te se nadam da će taj broj nastaviti rasti. Za sve upite i dalje stojim na raspolaganju svim čitateljima na Instagramu organizacije ili preko maila barbara.kotarski@sontafoundation.org.
Najljepši dio humanitarnog posla?
Najbolji dio humanitarnog rada je prilika za povezivanje s ljudima na duboko ljudskoj razini. Kada radite sa zajednicama koje se bore sa siromaštvom, bolešću i drugim izazovima, brzo shvatite da su stvari koje nas povezuju kao ljude daleko snažnije od stvari koje nas razdvajaju.
U malim trenucima svakodnevnog života osjeća se pravi utjecaj volontiranja: osmijesi djece dok uče nešto novo, zahvalnost roditelja dok im pružate ruku pomoći, smijeh i prijateljstvo rada s lokalnim volonterima. Ti su trenuci ono što iskustvo čini tako emotivnim i značajnim.
Ali ne radi se samo o pozitivnom utjecaju koji možete imati na druge. Humanitarni rad, pogotovo u Africi, također može biti transformativno iskustvo za vas. To je prilika da izađete iz svoje zone udobnosti, izazovete sami sebe i otkrijete snage za koje niste ni znali da ih imate. To je prilika da rastete kao osoba i da razvijete dublje razumijevanje svijeta oko sebe.
A tu su i rastanci. Ostaviti iza sebe ljude i mjesta do kojih vam je jako stalo može biti nevjerojatno emotivno, ali to je i podsjetnik na veze koje ste uspostavili i utjecaj koji ste imali. To je podsjetnik da čak i mala djela dobrote mogu imati efekt valova koji se proteže daleko dalje od vremena koje ste proveli na jednom mjestu.
Kakvi su ti trenutno planovi? Gdje putuješ, gdje živiš, jesi li preselila u New York?
Nakon završetka fakulteta i uz online rad uzela sam vremena da proputujem svijetom i upoznam različite kulture, tako da sam napravila krug oko svijeta i posjetila mjesta od Amerike i Meksika, do Rwande i Tasmanije. Putovanja mi čine jako velik dio života jer mi mijenjaju svjetonazor i svakodnevno uče nove stvari koje su me na kraju dana i napravile ovime što jesam. Trenutno, doduše, radim na mnogo projekata koji od mene zahtijevaju malo više rutine i statičnosti nego sam navikla, ali u životu je bitan balans!
Uz udrugu SonTa, koja je konstanta u mom životu, rad u njujorškom venture capitalu me potaknuo da s prijateljem Božom Knezom, koji ima iskustva u sličnim granama, pokrenem vlastiti startup, koji iako je baziran u Lijepoj našoj, gleda daleko izvan njenih okvira. Radi se o Eumeli.com, marketplaceu koji spaja sve najbolje agencije za nekretnine iz Europe na jedno mjesto i svakom transakcijom potiče upravo poboljšavanje kvalitete života onih manje sretnih preko vlastitih donacija humanitarnim organizacijama po izboru zajednice. Fokus također stavljamo na diverzitet spolova i nacionalnosti pa tako Eumeli nakon samo tri mjeseca ima zaposlene u Hrvatskoj, Italiji, Portugalu, Francuskoj i Španjolskoj, te se nadam da će se nastaviti širiti tom brzinom i poticati ljude da doprinose humanitarnim organizacijama.
Uz to sam usred izdavanja dječje slikovnice, čiji su likovi temeljeni na mojim učenicima iz Tanzanije, a koju sam krenula pisati jer želim da imaju pravilnu reprezentaciju samih sebe u nastavnim materijalima. Sav profit će također ići u humanitarne svrhe te sam jako sretna da mogu surađivati s hrvatskom firmom Geno Kids koja će tu slikovnicu i ilustrirati. Trenutno sam u procesu traženja izdavača koji se također slažu s mojom vizijom.Također u skorije vrijeme planiram upisati MBA u inozemstvu te sam u fazi pripreme potrebnih ispita. Neću otkrivati detalje prije reda ali uz mentoricu Mirelu Mrvelj Polgar i moju sreću, nemam straha oko upisa na nijedan fakultet.
Što se tiče modelinga, i dalje ga držim blizu srcu i ne zatvaram mogućnost odrađivanja kampanja sa svojom agencijom the Dragons, koja je bazirana na Floridi, no moram priznati da sam u zadnje vrijeme više počela bacati oko na Forbes nego na Vogue.
Gdje se zamišljaš kroz pet godina, imaš li neke dugoročne planove?
Svakako! Život je pun iznenađenja i shvatila sam da bez obzira na to koliko planiranja i priprema radimo, nikada doista ne znamo što budućnost nosi. Ali ono u što sam sigurna je da želim iskoristiti svaki trenutak jer je vrijeme jedina stvar koju ne možemo vratiti. U idućih pet godina svakako planiram postići neke značajne prekretnice. Želim stvoriti karijeru koja mi donosi ispunjenje i svrhu, ljudima trećina života prođe u radu pa je bitno izgraditi posao na koji svaki dan idete s osmjehom. Također želim otvoriti vlastitu neprofitnu organizaciju koja će pozitivno utjecati na živote mnogih manje sretnih od mene. Važno mi je da svoje znanje i iskustvo dijelim s drugima kako bi i oni učili i napredovali. Želim nastaviti istraživati svijet I učiti od drugih kultura te produbiti odnose s dragim ljudima.
Možda se čini da moji dugoročni ciljevi nisu toliko drugačiji od života koji trenutno živim, no to je zato što uistinu volim svoj život I ne želim ga mijenjati izuzev stvaranja više stabilnosti, ljubavi I razumijevanja prema drugima da jednog dana djeci mogu postaviti primjer toga što znači slijediti svoje strasti, činiti razliku u svijetu i živjeti ispunjen život.
Kada se osvrnem na ovih sljedećih pet godina, želim reći da sam svaku priliku iskoristila maksimalno i da sam živjela svoj život punim plućima, I svakako mislim da sam na dobrom putu da to ostvarim.
