Možda naslov na prvu izaziva “huh?” moment, ali ne, nisam nepismena, nego se možda malo furam na Beyoncé. Ako se njezinu novoizmišljenu riječ moglo uvrstiti u rječnik, zašto ne bismo i mi mogli pokušati smisliti neke nove izraze ili kovanice?

Možda automokracija nema seksi prizvuk kao bootylicious, ali je apsolutno aktualna iako možda mislite da o njoj ne mislite. Naime, ona je spoj demokracije i autokracije u jednom, točnije, države koje misle da su demokratične, ali njima upravljaju autokrati odnosno diktatori (jedan koji upravlja svime) ili oligarsi (manja, bogata skupina koja upravlja svime). Jedno je sigurno – demokracija kakvu znamo je nagrabusila. Ne čini li vam se da latentni diktatori postaju junaci našeg doba? Što se to događa? Kažem demokracija kakvu znamo jer se transformira u neki novi oblik vladavine. Ne nestaje, ljudi se nikad neće olako odreći toga da je narod taj koji odlučuje o svojoj sudbini i svi mi želimo znati da imamo konce u svojim rukama, ali ne obraćamo previše pozornosti na to da su se oni s druge strane konca otrgnuli i rade stvari za svoj, a ne javni interes.

Možda nam je najbolji primjer naša bliska susjeda Mađarska. Iako su se nogama i rukama borili da uđu u Europsku uniju te se i danas diče time da su demokrativno društvo, stvarnost je prilično drukčija. Orbánu, prvom čovjeku Mađarske, pošlo je za rukom nezamislivo, a to je da on sasvim uspješno upravlja državom potpuno sâm (uz pomoć stranačkih i interesnih suradnika, naravno), onako kako to njemu najbolje odgovara. No on to ne radi silom, nego temeljem zakonitih izbora koje je uspio podesiti na način da ne može izgubiti. Izborni zakoni kojima se uređuju pitanja kao što su granice izbornih jedinica te ima li dijaspora pravo glasa i koliki je njihov utjecaj u njegovim su rukama te ih prilagođava po potrebi tako da jednostavno ne može izgubiti izbore (je li vam nešto od toga poznato?). Kontrolira investicije, tko dolazi na rukovodeća mjesta, kome se daju državni poslovi te važne ugovore daju u ruke pojedincima i kompanijama koji su bliski njemu i suradnicima s vlasti (opet, poznato?).

Možda automokracija nema prizvuk kao bootylicious, ali je apsolutno aktualna iako možda mislite da o njoj ne mislite

Medije se ušutkava, informacije se izvrće, a urednike se postavlja tako da se vladajući nikad ne blate (uz rizik da se ponavljam, ali – poznato?). Postavlja se pitanje kako mu to uspijeva proći? Zapravo, vrlo jednostavno – populizmom zadržava masu oko sebe i uz sebe, stavlja naglasak na nacionalizam i kršćanstvo kao jedine prave vrijednosti, a liberalan Zapad, migrante i Bruxelles prikazuje kao zlikovce koji žele nauditi suverenitetu Mađarske (već sami zaključujete što ću reći, je l’ da?). Američka profesorica sociologije i vanjskih poslova Kim Lane Scheppele navodi sljedeće: “Orbán je stvorio sustav koji je naizgled imun na demokraciju te dovoljno pametan da preživi čak i u slučaju političkih pogrešaka, a iskoristio je zakonske promjene i pravne manevre kako bi konsolidirao vlast, stvarajući dojam demokratskog procesa dok zapravo oslabljuje demokratske institucije.” Ukratko, narod ne razumije da srž demokracije nije imati moć biranja, već imati moć utjecati na onog koji je izabran da ne donosi loše odluke. No ovdje ne samo da ne mogu ni to, Mađari više gotovo ne mogu utjecati ni na to tko će dobiti izbore jer su si vladajući to tako podesili.

Isto se dogodilo i u Rusiji, koja također na papiru ima odlike demokracije, no tko bi pri zdravoj pameti ikad rekao da je rusko društvo demokratsko? Rusija je autokracija i, zapravo, čini se da nema problem s tim. Ni sâm Putin više se ne libi skrivati da će na kraju ionako uvijek njegova odluka biti konačna, tko god se tome protivio. Građani ne podržavaju rat s Ukrajinom? Tko im je kriv, Putin gazi i dalje. Ok, temeljem dosadašnjeg povijesnog iskustva, možda su Mađarska i Rusija na neki način i predvidljivo u tom autokratskom košu, no što se događa s SAD-om? Čak je i sâm Trump u nedavom obraćanju javnosti osjetio potrebu da se opravda kako on “nije tiranin”, ali u istom govoru navodi da zapravo ljudi sve više spominju “kako bi možda i trebali jednog tiranina”.

Velik broj Amerikanaca doista i misli da je on tiranin, ipak nije priznao prošle izbore na kojima je izgubio kao legitimne, a njegova retorika upućuje na to da je samo on taj koji će make America great again , pa čak i hvali diktatore kao Putina, Kim Jong-una ili Orbána. Zgodno je i to što on opravdava postavljanje vojske na svaki ugao i protjerivanje imigranata “uspješnim načinom za borbu protiv kriminala”, kako opravdava to što uzrokuje smjenu novinara i utječe na medije “borbom protiv lažne propagande” ili to što opravdava ukidanje prava na zdravstvo širokom pučanstvu, smanjenje proračuna za obrazovanje rezanjem troškova. Kao trešnjicu na toj drekastoj torti čini sve da bi porezno rasteretio najbogatije (ipak je dio njihovog svijeta). Oduvijek su bogati imali utjecaja na političare, bilo je dovoljno samo da im doniraju novac za kampanje, ali u ovom slučaju imamo i bogataša i političara u jednoj osobi koja je predsjednik najjače države na svijetu. Ono što čudi je to što velika većina ljudi i dalje misli da on radi u općenarodnom interesu.


Zašto nas to zapravo ne bi trebalo čuditi? U istraživanju Open society foundationsa iz 2023., samo 57 % mladih u dobi 18-35 godina smatra da je demokracija najpoželjniji oblik vladavine, a velik broj ispitanika ne bi imao ništa protiv da su pod vojničkim ustrojem kojim “vlada jaka ličnost” koja ne održava izbore niti se konzultira s parlamentom ili drugim zakonodavnim tijelom. Većina mladih zapravo nije osobno doživjela represivne režime 20. stoljeća pa autoritarizam vide više kroz prizmu “učinkovitosti” negoli kao opasnost. “Čak i u slučaju Putina, ljudi koji glasaju za njega ne moraju se službeno slagati s ratom u Ukrajini, ali mu daju glas jer im on pruža sigurnost i izrazitim nacionalizmom odgovara na zlostavljanje od strane Zapada”, piše Samantha de Bendern za The Guardian . To je nešto što je zajedničko i Rusiji i SAD-u i Mađarskoj, kao i svim ostalim zemljama u kojima autokracija polagano ubija demokraciju – ljubav prema domovini iznad svega, jačanje zajedništva tim načinom, borba protiv svega stranog (bili to imigranti ili vanjske politike) i odavanje dojma sigurnosti. No ljudi nisu ni svjesni koliko toga “prividnom sigurnošću” zapravo gube.

Za početak – političke slobode, pravo na izbor. Kao što smo vidjeli, autokrati vrlo brzo okrenu sve u svoju korist i/ ili unište opoziciju (Rusija), ili legalnim putem onemoguće vlastiti gubitak izbora (Mađarska). Gube slobodu govora i objektivnost medija, mediji se sve više povlače iz straha, izvještava se ono što vladajućima ide u prilog i to odjednom postaje “svačija istina” jer nema otpora i kontriranja takvim informacijama. Gube se građanska prava, kao što je pravo žene da odlučuje o vlastitom tijelu. Gubi se ekonomska sigurnost jer takve politike često pogoduju onima na vlasti, a to su vrlo vjerojatno osobe od novca te se tako još više produbljuje jaz između bogatih političara i siromašnog naroda. Na kraju, gubi se osjećaj da narod kolektivno odlučuje o svojoj budućnosti. Nije li to malo prevelika cijena za opustiti se?

A mi, Hrvati? Da, demokracija vlada, ali tko god da dođe na vlast, prvo provodi čistku i miče “tuđe ljude” s pozicija (bez obzira na to bili oni sposobni ili ne) te postavlja svoje. U posljednje vrijeme i među nama sve se češće čuje: “Svima bi nam trebala jedna čvrsta ruka da nas vrati na pravi put, a ne ove mumbo jumbo woke gluposti koje dolaze s demokracijom.” Dobro, nemamo diktatora per se , ali imamo otkazivanje festivala zbog glasne manjine, imamo tužbe protiv novinara koji samo rade svoj posao u nadi da ih se ušutka i da se uništi slobodu medija, imamo suce koji izriču ridikulne kazne spodobama koje ne bi trebale slobodno kročiti ni dana do kraja svog života. Imamo grč u želucu jer ne znamo hoće li zakon i dalje štititi naša teškom mukom stečena prava ili će nam se ona ukinuti zbog šačice frajerčića koji na javnim trgovima teatralno mažu koljena poneku nedjelju u mjesecu. No ono što nas možda najviše vuče prema dolje jest nemogućnost gledanja prema naprijed, u budućnost. Stalno gledamo unatrag, vadimo crnilo, uspoređujemo i proklinjemo bivšu državu, a svi smo svjesni da nam ni u sadašnjoj nije bajno. Znamo da nam je politika trula i da je to možda jedina konstanta, od stoljeća sedmog. Ne treba nama diktator, oligarsi ni političari izabrani na demokratskim izborima da “nas spase”. Treba nam jasna vizija o tome kakva država želimo postati i ostati.

Treba fokus premjestiti s populističkih podjela i sukoba u društvu na ono što je doista važno – hoće li nam djeca imati kvalitetno obrazovanje, hoćemo li rasprodati državna prirodna bogatstva, hoćemo li više ulagati u vojno naoružanje ili ćemo ulagati u znanost, zdravstvo, vatrogasne službe, HGSS. Zašto smo skloni ignorirati ono što valja, a baviti se onime što nije valjalo, ali više ne postoji? Rat je gotov, državu imamo. Zašto se dičimo tolikim domoljubljem, a podsvjesno nas je onda baš briga za domovinu? Budimo sretni što smo još uvijek u koliko-tolikoj demokraciji, no pripazimo da ne bismo, kao i Mađari i Rusi, ostali bez nje. Demokracija nije samo izborni listić – ona je način na koji govorimo, prosvjedujemo, zahtijevamo odgovornost i odbijamo šutjeti. Ako ne želimo da nam budućnost oblikuju tuđi interesi, nego naše težnje i potrebe, moramo se prisjetiti da je demokracija krhka – ali i uvijek u našim rukama.

Foto: Profimedia, Pexels