Ove srijede, u zagrebačkoj Laubi, otvara se izložba splitske umjetnice Glorije Lizde pod nazivom “Ponavljanja, probe, uprizorenja”. Izložba će trajati do 6. rujna, s fokusom na duboko istraživanje povijesti fotografske reprezentacije žena u psihijatrijskim institucijama
Glorija Lizde koristi seriju fotografija i kolaža da bi rasvijetlila složene odnose između liječnika-fotografa i njihovih pacijentica. Središnji izvor njezinog istraživanja su fotografski arhivi iz 19. stoljeća, s posebnim naglaskom na parišku bolnicu Salpêtrière, poznate po dokumentiranju žena s dijagnozom histerije.
U to vrijeme, histerija je bila shvaćena kao psihijatrijski poremećaj uzrokovan “lutajućom” maternicom, a fotografija je korištena za dokumentiranje fizičkih manifestacija ovog stanja. Međutim, umjesto objektivnog prikaza, fotografije su često bile manipulirane kako bi prikazale simptome, stvarajući gotovo kazališne prikaze fizičkih stanja pacijentica.
Glorija se s ovom temom prvi put susrela tijekom diplomskog studija na Akademiji dramske umjetnosti, kada je istraživala povijesne prakse fotografiranja pacijenata u psihijatrijskim institucijama. “Moj završni rad bio je serija fotografija F20.5 u kojoj sam istraživala iskustvo svog oca sa shizofrenijom kroz rekreaciju i reinterpretaciju njegovih, ali i mojih sjećanja. To je zasigurno bio neki poticaj za bavljenje ovakvim temama”, prisjeća se umjetnica.
“Prošle godine istraživala sam melankoliju u fotografiji i pokušavala razumjeti geste i poglede koje nazivamo melankoličnima. Tako sam detaljnije proučila fotografsku arhivu bolnice Salpêtrière, koja sadrži stotine fotografija žena s dijagnozom histerije, a neke od njih su imale simptome melankolije. Impulzivno sam, kao za nekakvu probu, odlučila rekreirati te fotografije i tako su dugo bile same kao probne fotografije”, dodaje ona.
Upravo te fotografije, koje su prvotno izgledale kao probne rekonstrukcije, razvile su se u kompleksan umjetnički rad. Glorija se usredotočila na istraživanje dvostrukog odnosa moći između liječnika i pacijentica te na pitanje kako se povijesni prikazi mogu reinterpretirati i rekonstruirati kroz umjetnost.
Na pitanje kako je njezin umjetnički put utjecao pristup i kreiranje ove izložbe, Glorija mi govori: ” U dosadašnjim radovima uglavnom sam polazila od osobnih, intimnih iskustava, dok se u ovom radu bavim javnom arhivom pa je pristup malo drukčiji. Bilo mi je lakše utjeloviti i interpretirati priče vezane uz moju obitelj jer su to teme koje dobro poznajem i o kojima mi nije problem govoriti. S druge strane, raditi nešto od javnog arhiva i baviti se životima žena koje ne poznajem, koje su mi vremenski daleko i čije mišljenje nikada neću znati, bilo je izazovno i prirodno su mi se nametala pitanja o smislu rada i kako uopće pristupiti tako teškoj temi”.
“Mogu reći da mi je ovaj rad mali iskorak u nepoznato, ali je isto tako prirodan nastavak dosadašnjeg rada budući da se opet radi o marginaliziranim narativima. Kao i u prethodnim radovima, koristila sam formu autoportreta i metodu fototerapije koja podrazumijeva preuzimanje drugih, tuđih iskustava kroz svojevrsni performans za kameru. Ovdje se ne radi o interpretaciji iskustva pacijentica jer ona nisu temeljito zapisana pa nisam mogla znati kako su se osjećale pri fotografiranju i u procesu liječenja, već o rekonstrukciji položaja tijela. Ipak, istražujući ove slučajeve pronašla sam dosta liječničkih zapisa o fotografiranim pacijenticama te sam određene rečenice uključila u radove, izlažući ih ispod samih fotografija.”
U izložbi, umjetnica kombinira dokumentarnu i insceniranu fotografiju. Povijesne fotografije iz arhive, koje su trebale biti objektivne i znanstvene, često su bile rezultat manipulacija i inscenacija. Glorija replicira ove uvjete koristeći studijske pozadine i duže ekspozicije, no njezin inovativni pristup uključuje ulogu subjektivnog fotografa i fotografiranih žena, koristeći samookidač kako bi utjelovila obje strane. Ova metoda omogućuje joj istraživanje i reinterpretaciju povijesnih prikaza i odnosa moći kroz novi narativ.
Kolaži koje Lizde izlaže dodatno obogaćuju izložbu, nudeći vizualne interpretacije kroz kombinaciju ilustracija maternica, liječničkog pribora i fotografske opreme. Ovi kolaži rezultat su analognog procesa koji je uključivao stavljanje materijala na zidove i plutene ploče, stvarajući nove poveznice i vizualne narative.
“Kolaži su se na neki način sami nametnuli s obzirom na mnoštvo izvora i arhiva koje sam pregledavala. Isprva sam zanimljive tekstove, fotografije i ilustracije stavljala na zid ili na plutene ploče pa su se u tom analognom procesu počele događati neke nove poveznice između materijala izmještenih iz originalnog konteksta. Kolaže sam u početku radila kao skice, nekakve niti vodilje u radu, a onda se kroz godinu dana proces pomalo “pročistio” i pronašla sam vizualni jezik koji odgovara radu. Fokusirala sam se na nekoliko elemenata; na ilustracije maternica, fotografske opreme iz priručnika za fotografiranje pacijenata te liječničkog pribora korištenog uglavnom u ginekologiji. Medicina i fotografija 19. stoljeća bile su rezervirane za muškarce, stoga sam kroz kolaž htjela napraviti svojevrsnu intervenciju na postojeću povijest i poigrati se tim nasljeđem te kreirati kolaže nalik hibridnim bićima.”
Iako se Glorijino umjetničko istraživanje često oslanja na osobna iskustva i obiteljsku povijest, u ovoj izložbi ona se suočava s tuđim iskustvima kroz empatiju i interpretaciju.
“Iako sam se u dosadašnjim radovima izravnije bavila vlastitim iskustvima i sjećanjima, u ovom se radu bavim tuđim iskustvima koje sam, kroz proces, osjetila bliskima. Ne mogu znati kakvi su životi žena koje su bile fotografirane, ali mogu suosjećati ili kroz empatiju promišljati o njihovim sudbinama nad kojima su rijetko imale izbora. Isprva mi je bilo teško poistovjetiti se jer nisam znala ništa o njima, bile su mi vremenski daleke. Kad su fotografirane, umjesto imena, zapisan je simptom, a kad se o njima pisalo, onda su to bili glasovi liječnika ili članova obitelji, gotovo nikad njihovi vlastiti. Prikazane su kao jedno kolektivno žensko tijelo i u tom sam se smislu mogla s njima povezati jer tom kolektivu i ja na neki način pripadam svojim spolom i rodom. Promislila sam jesam li se i sama mogla naći na njihovom mjestu da sam živjela u to doba. Trebalo mi je vremena da stvorim osobnu poveznicu s radom. Mislim da se to dogodilo negdje kroz procese rekonstrukcije, ponavljanja fotografija, kroz vrijeme provedeno gledajući fotografije tih žena”, govori mi Glorija.
Glorija se nada da će izložba potaknuti razmišljanje o suvremenim pitanjima ženskog tijela i mentalnog zdravlja, ističući važnost prepoznavanja skrivenih priča koje često ostaju neispričane u povijesti.
“Rad se bavi slučajem u kojem pojedinci nisu imali pravo glasa i izbora, a s obzirom na vrijeme u kojem živimo i na ponovni rast nekih konzervativnih politika, smatram da postoji potencijalni strah od gubitka kontrole nad svojim izborima. Odjeke ovih praksi imamo i u sadašnjosti, psihoanaliza je nastala upravo na ovim slučajevima budući da je Sigmund Freud bio učenik Jeana Martina Charcota, liječnika koji je uspostavio dijagnozu histerije i ekstenzivno koristio fotografiju kao znanstveni dokaz. Dok su fotografirane žene opisivane samo kroz dijagnoze i simptome, imena njihovih liječnika duboko su zapisana u našoj povijesti. Mislim da treba tražiti te skrivene, privatne priče i svjedočanstva o kojima ne znamo mnogo kako bi se sagledala druga strana povijesti i propitala narav i podrijetlo znanja.”
