Bijela kuća u Sutivanu na otoku Braču, arhitektonski biser koji je u prošloj godini dobio jedno ugledno priznanje za najbolju (a mi bismo se usudili reći i jednu od najljepšhih i najinovativnijih) stambenu građevinu, bila je povod da porazgovaramo s njezinim autorskim duom, mladim arhitektima Vatroslavom Viskovićem i Berislavom Lukšićem, koji u posljednjih nekoliko godina svojim projektima polako, ali samouvjereno mijenjaju lice dalmatinske arhitekture i uvriježene načine graditeljstva
Arhitektonski ured Lukšić/Visković je… Osnovan prije nešto više od pet godina i trenutačno broji 10 zaposlenih. Temeljna misao vodilja koja se provodi kroz svaki projekt jest ta da pokušavamo stvarati prostore podređene uporabi i životu, bez predumišljaja o oblicima. Život može biti vrlo lijep, a arhitektura to samo treba predvidjeti.
Što je za vas dobra arhitektura? Stvaranje ugodnih prostora. Posebnu pažnju posvećujemo svakodnevnom korištenju kuće, kroz cijelu godinu. Zanima nas gdje zimi ujutro pijete kavu ili ljeti predvečer vino. Ne projektiramo blagovaonicu nego ručak. Tek kad smo zadovoljili ove osnovne stavke, i ako imamo sreće, može se pojaviti ljepota. Tada govorimo o ozbiljnoj arhitekturi.
Mijenjate način na koji se gradi ili se barem dosad gradilo u Dalmaciji. Otkrijte nam više o tome. Naši preci su gradili dobru arhitekturu, bilo da se radi o narodnoj ili plemićkoj. Znanja su se prenosila kroz generacije. Posljednjih desetljeća dolazi do masovne gradnje i uništenog prostora. Nama kao mladim neopterećenim ljudima s brojnim dostupnim informacijama nije teško spoznati kako bi dobri prostori trebali izgledati. Kuće su u prošlosti često predstavljale mjesto skloništa i zaštite, a danas su mjesto ugode, hedonizma. Pokušavamo stvoriti prostore upotrebljive kroz cijelu godinu (jer imamo ekstremna ljeta i zime), s osmišljenim životom na otvorenom uz mediteransku intimu, sjenu i hortikulturu. Nadasve, pokušavamo stvoriti oazu, hram.
Posljednjih ste godina dosta projektirali i gradili u Sutivanu na Braču. Zašto baš Sutivan? Sutivan je primjer svega navedenog. Radi se o klasičnom dalmatinskom mjestu na sjeveru Brača s finim primjerima i narodne i plemićke dalmatinske arhitekture, ali i s apartmanizacijom devastiranim prostorima. Novije vrijeme donijelo je i nove trendove, višu razinu svijesti, i investitori se polako vraćaju kvaliteti prostora umjesto kvantiteti. S obzirom na to da vučemo otočke korijene, lakše je biti (pre)poznat u manjim sredinama nego što je to u gradu, ali je i tu potreban još veći napor za uvjeravanje klijenata u nešto bolje ili drukčije. Danas gradimo po cijeloj obali.
U Sutivanu je niknula i vaša Bijela kuća. Po čemu je posebna? Bijela kuća ima jednostavan koncept: budući da je pogled na more prema sjeveru, a sunce sa stražnje strane, spajamo stražnje južno dvorište, središnje dnevne prostore i sjevernu terasu u jedan apsolutni prostor, podcrtan uzdužnim bazenom. Ovom gestom ostvarili smo upotrebljivost i različitost u atmosferi kuće kroz cijelu godinu. Nakon projekta koji je trajao nekoliko mjeseci, započela je izgradnja i kuća je za godinu dana završena, uz budno nadziranje.
Volite li minimalizam i koju ljepotu pronalazite u njemu? Minimalizam je još samo jedan “-izam“, što nas ne zanima. Ono čemu težimo jest to da naše kuće imaju istu onu kvalitetu koju su naši preci znali izgraditi, dakle čisti logični prostor bez suvišnog. U tom smislu možemo govoriti o težnji da naše kuće budu esencijalne. Zato u konačnici i možda izgledaju minimalno, ali to je samo posljedica u dizajnu, svakako ne i cilj.
Najveći izazovi s kojima ste se dosad suočili u svom radu? Svaki novi projekt je najveći izazov. Uvijek pokušavamo sve nanovo promisliti, revidirati poznate “istine“ i učiniti iskorak. Ovo je moguće, ali treba vremena, što je najograničavajući faktor u arhitekturi.
Planovi za 2019. – hoće li neki novi projekt ugledati svjetlo dana u ovoj godini? Brojni su projekti trenutačno u izgradnji, što nas jako veseli, i bit će završeni u ovoj godini. Mnogi klijenti su bili hrabri i prepoznali mogućnost iskoraka, malog odmaka od poznatog i svakodnevnog. Vidjeti kako se gradi nešto što smo strastveno zamišljali je najveća nagrada.
